Velika Kristova molitva
Niko Bilić - Zagreb
Danas svaki propovjednik ima onu zacijelo najljepšu dužnost. Želim vas srdačno pozvati da uđemo svom dušom u otajstvo koje je osnovica i srž svakoga bogoslužja i sve molitve, a to je Gospodinova molitva. Ivanovo evanđelje u poznatoj velikoj molitvi bilježi riječi kojima se Isus, ljubljeni Sin, obraća nebeskom Ocu. Više puta čitamo u evanđeoskim izvještajima kako se Gospodin povlačio na molitvu, u osamu, bilo rano izjutra, bilo uvečer. Pa i cijelu noć znao je posvetiti molitvi. A s današnjim evanđeljem dobivamo povlašten uvid, pristup u taj najsvetiji djelić osobnoga života: Kristov razgovor s Ocem.
Poruka današnjega evanđelja tako je jednostavna i tako duboka. Koliko zahvatimo iz toga milosnoga sjaja Gospodinove molitve, koliko duboko uronimo u tu svetu vezu Sina Isusa s Ocem nebeskim, toliko ćemo biti molitelji. Koliko otvorimo srce i prihvatimo Očev dar na molbu Sina, koji ovih dana usrdno zazivamo: "Dođi, Duše Presveti", toliko ćemo biti duhovni ljudi i kršćani.
Na 7. vazmenu nedjelju sjećamo se da je dovršen Isusov zemaljski hod. Proslavili smo Spasovo, Uzašašće. Već je započela velika devetnica za svetkovinu Pedesetnice, Duhove, sveti zaključak vazmenoga vremena. Tako još bolje razumijemo zašto je Gospodin naložio učenicima da mole. Sam je unaprijed molio. "Čuvaj ih", moli on Oca i ponavlja, "sačuvaj ih!" (Iv 17,11.15). Nije teško prepoznati da je to sveto čuvanje djelo Duha. Nakon što ih je sam Isus, dok je bio s njima čuvao i štitio (Iv 17,12), sada treba doći Duh – drugi Branitelj, Tješitelj, sveti Čuvar koji se odaziva na usrdan zov i pritječe upomoć, koji nam doziva u pamet što nam je Isus govorio i uvodi u svu istinu.
Gospodin svojom molitvom želi nešto postići, to je prosbena molitva, molba, kao i tolike naše molitve. Njegova je želja da svi koji njemu pripadaju budu jedno kao što je on jedno s Ocem (Iv 17,11). Velika je to utjeha za nas, sveto je to znanje! Onoliko ljudski napori u svijetu uspijevaju koliko smo jedno s Isusom i s Ocem u Duhu. Još jedno Gospodin traži u svojoj molitvi Ocu, ističući i opet svoju radost, tako milu našemu papi Franji. Isus govori ove molitvene riječi zato da imamo u sebi puninu njegove radosti. Ipak, Sveto pismo ne uljepšava i ne idealizira. Naš Gospodin nije sputan zbrkom kvazi-tolerancije. Jasno Isus veli da je sin propasti otišao svojim putom. Zato apostoli biraju Matiju, da popune ispražnjeno apostolsko mjesto, kako čitamo već u prvom poglavlju Djela apostolskih (Dj 1,26). U svojoj molitvi Gospodin uočava da postoji mržnja na našem svijetu (Iv 17,14) i da postoji Zli te moli za nas da nas Otac očuva od njega (15).
U Kristovoj molitvi utvrđuje se i razjašnjuje naše poslanje. Vrijedi svim srcem poduzeti u svijetu ono na što nas Gospodin šalje. Dok bistrim i dubokim pogledom promatramo kako je Otac nebeski poslao Sina u svijet, najbolje ćemo spoznati kamo je to nas Gospodin poslao (Iv 17,18). Skrovite a važne sličnosti između poslanja koje Isus prima od Oca i poslanja koje Isusov učenik prima od Isusa, snažne niti istoga Božjega Duha pokazuju put, vode i krijepe.
Kako je dirljivo bilo prošloga tjedna, upravo na dan Europe, u župnoj dvorani pokraj bazilike Srca Isusova u Zagrebu čuti svjedoke koji su sve nas čuvali i pazili na prve korake novorođene države 1990. i 91. Sebe su dali, odvažno, pošteno. Odani Kristovu križu, poštujući Božju vlast – svjedoče oni o Božjim čudima.
Kako je divno što su upravo ove subote oči svega naroda bile upravljene na mjesto svetoga sjećanja i molitve, bilo sa svetim poštovanjem, bilo s još uvijek živom mržnjom i razornim prijezirom. Upravo na dan svetoga Leopolda Bogdana Mandića, sveca Božjega milosrđa i sveca pomirenja kojega je naš Papa Franjo bio izabrao za zaštitnika nedavne svete godine sjetili smo se vjerojatno najvećeg poslijeratnoga masovnog zločina u Europi, našega holokausta. Danas nam je jasno. Bit će ta žrtva plodna onoliko koliko je sačuvana u Božjem imenu koje je Otac dao Sinu. Pred križem Gospodinovim pitamo se: Je li došao čas da upravo u našoj domovini Hrvatskoj bude europsko spomen-mjesto na žrtve poslijeratnog totalitarizma? Zašto to ne bi bilo tako strahovito i tako lijepo mjesto kao što je primjerice Macelj?
Gospodinova riječ jest istina. Sam je došao na svijet da svjedoči za istinu. Predao je svoju riječ učenicima zato da sada oni svjedoče za istinu o Božjoj ljubavi koja stvara i koja otkupljuje. Prihvatimo li do u dubinu plodove Isusove molitve Ocu da nas posveti u istini, moći ćemo biti svjedoci pred svakim Pilatom koji ustrajno i zbunjeno ponavlja pitanje "Što je istina?" (Iv 18,38). Bit će naše svjedočenje plodno ako s poštovanjem i s ljubavlju prepoznamo da je Gospodin samoga sebe za nas posvetio (Iv 17,19).
Gospodin ne traži od Oca da nas uzme sa svijeta nego da nas očuva od Zloga. Pod vodstvom Pape Franje i naših biskupa ovdje, na svijetu, djelom, ali prije svega molitvom, čuvat ćemo i poštovati vlast koju bira Božji otkupljeni narod. Istinski ćemo pomoći da narod odlučuje koliko budemo prepoznali i prihvatili svoje mjesto u onoj molitvi kojom je Isus molio Oca za nas. U velikoj Europskoj uniji gradit ćemo zajednicu koja se brine za čovjeka, za obitelj, za zajedničko dobro prema mjeri ljubavi koju Bog ima prema nama, koju smo upoznali i povjerovali joj (Iv 4,16).
