Deseta nedjelja kroz godinu – p. Niko Bilić

Niko Bilić - Zagreb

Vatreni ljetni mjesec Isusova Srca živo nam govori o Božjoj ljubavi. Pruža nam priliku da uđemo u Isusov kafarnaumski dom. Izbliza ćemo pogledati kuću onoga Jačega koji pobjeđuje đavolske sile. Ako se pitamo danas zašto ljudi ne idu u crkvu, zašto slavni domovi Božji u Europi ostaju prazni, daleko bolje ćemo razumjeti koliko je suprotna Gospodinova situacija. Tolike ga duše traže, prate ga, okupljaju se, da sa svojim apostolima, koje je odabrao i ustanovio dvanaestoricu (Mk 3,16), nema kad ni jesti (r. 20). Kad mi ljudi otkrijemo Isusa Spasitelja, Sina Božjega, i osjetimo vlastitu muku i bijedu, stalno ćemo ga svom dušom tražiti! Papa Franjo neki dan nas je svojom kratkom internetskom porukom potaknuo: "Traži u molitvi svojega Gospodina, onoga koji te je pozvao!"

Jesu li i najbliži Isusovi, njegova obitelj i rodbina, ozbiljno bili zabrinuti onim što se o njemu govori? Biblijska riječ kojom se kaže da je bio izvan sebe, nama je poznata (Mk 3,21). Za Gospodina govore da je u ekstazi. Postupak Isusove rodbine izgleda osobito problematično kad u Svetom pismu nalazimo isti opis za njihovu nakanu da ga obuzdaju (κρατέω Mk 3,21) kao i za kobne trenutke kad su ga na Maslinskoj gori glavari svećenički i pismoznanci, uz suradnju i pomoć izdajice dali uhvatiti (κρατέω Mk 14,1.44.46).

Očito je svakako da Gospodin Isus u svom utjelovljenju i ujedinjenju s nama, u preuzimanju ljudske naravi, prihvaća i to da je žrtva glasine i trača. Pogrešno ga shvaćaju. O njemu se govori da je izvan sebe (ἔλεγον Mk 3,21). O njemu pismoznanci iz Jeruzalema govore da po vođi demona izbacuje demone (ἔλεγον r. 22). Zbiva se pravi medijski napad, rečeno suvremenim jezikom! Nitko da izravno upita, razgovara i uvidi što je na stvari, nego pljušte bezočne objede. Kao pravi čovjek Isus prima na sebe i to da doživljava opako vrijeđanje. Njegov kristalno jasni Duh, Duh ljubavi nebeskog Oca i Sina, proglašavaju nečistim (r. 30).

Njegova je metoda upravo suprotna i takoreći razoružava. Učitelj Isus, kako svjedoči Evanđelje, poziva k sebi (Mk 3,23), okuplja upravo one koji ga vrijeđaju i optužuju, te sada njima upravlja svoju pouku usporedbom iz običnoga života, jednostavnom poučnom pričom. Dobrohotno nudi dijalog kao što redovito učenicima govori u prispodobama.

Ovaj put ipak Gospodinova kratka pripovijest u slici uvelike odskače od njegove redovite teme. Znamo da najvećim dijelom u svojim prispodobama Isus tumači Kraljevstvo Božje, služeći se raznim, bliskim, bremenitim i živim slikama iz života. Osobitost i rijetkost jest što sada govori o kraljevstvu Sotone. Pred nama je sažeta i jasna Kristova demonologija (Mk 3,23-27). Logika je čvrsta i neupitna. Izravan je odgovor na uvredu i ispravlja njezinu ludost. Ako se kraljevstvo u sebi razdijelilo, nema mu opstanka. Kako smo ovih dana bolno svjesni ove istine! Samo kuća – bilo obiteljska, domovinska ili europska – koja u sebi čuva slogu i poštuje temelje na kojima je podignuta, očuvana je od propasti. Ako se poglavica digao na svoje podanike da ih progna, propada mu vlast. Gospodin svoje napadače i tužitelje poziva na zdravu refleksiju i vlastito promišljanje o onome što govore. Tko bi sama sebe izbacivao?

Za razliku od pismoznanaca Gospodin i Učitelj ne rabi zvučna i uvijena imena. Izravno kaže o kome je riječ. Protivnika Božjega i protivnika života Božjeg naroda naziva pravim imenom (Σατανᾶς Mk 3,23). Poznaje ga on jer ga je izbliza susreo u njegovim podmuklim napadima u četrdeset dana pustinje na početku svojega javnog djelovanja (Σατανᾶς usp. Mt 4,10). Sin Božji jedini do kraja razumije sotonske spletke i zna o čemu govori. Gospodinova pouka utjeha je i u isti mah upozorenje. Jakoga može samo jači svladati. Zato se mi ljudi nikad ne moramo i ne smijemo – kako je nedavno u propovijedi istaknuo papa Franjo – umišljeno upuštati u bilo kakve poslove s njim ni računati uludo da nas neće nadmudriti.

U drugom dijelu pouke ("Zaista kažem vam…" Mk 3,28) Gospodin nudi svojim napadačima i tužiteljima još jedan poziv da promisle o vrijednosti i snazi svojih riječi. Možemo riječima pohuliti. Možemo od Božjega milosrđa zadobiti oproštenje, ako se pokajemo (r. 28). Tko, međutim, tvrdi da je Isus protivnik Božji i neprijatelj Očeve ljubavi – a ta je ljubav Duh Sveti – sama sebe osuđuje na vječnu laž i krivnju (r. 29).

Vrhunac Gospodinove pouke zacijelo je nacrt nove kuće Jačega. Jači je, evo, došao svezati (Mk 3,27) onoga koji vreba, stvara zabunu, budi neprijateljstvo i raskol lažnim optuživanjem. Isus će mu oplijeniti kuću: Izbavit će ljude iz toga doma. Svezat će zloga gospodara da oslobodi duše zatočene u njegovoj kući.

Na toj se pozadini daleko jasnije ocrtava što to Gospodin kaže kad proglašava povezanost i bliskost koja je jača od krvnoga srodstva. Koga Isus prima pod svoj krov kao brata, sestru, majku? Onoga tko vrši volju Božju! Tko izvršava volju Oca nebeskoga, a ne daje se upregnuti sladunjavim zovom obmane i optužbe, taj tvori novi dom Jačega. Tko se nije sam dao poput beživotnoga pokućstva zarobiti u kuću sotonsku, član je Kristove obitelji. Primljen je u njegovu kuću.

Do koje mjere Isusova prodorna i smjela ljubav seže, koliko on dobrohotno nudi spas, vidi se u jednostavnoj činjenici iz Evanđelja. Kad tumači tko su njegova majka i braća, pogledom je obuhvatio sve oko sebe (Mk 3,34). Gleda i one koji ga nemilosrdno vrijeđaju, posve pogrešno tumače i ludo optužuju. Kao što ih je prije dozvao da priđu i poslušaju pouku, tako im sada, motreći ih svojim božanskim očima nebeskih boja, mirnim pogledom u kojemu se osjeća sva dubina i širina njegova srca, daje priliku. Poziva ih na obraćenje, na izlazak iz doma stare zmije, ubojice ljudi i oca laži.

Majka Isusova od samoga se početka posvema odazvala, i zato je postala Majkom i Domaćicom u novoj kući Jačega.