Razmišljanje uz 9. nedjelju kroz liturgijsku godinu
Niko Bilić - Zagreb
Ugodna mi je zadaća danas pozvati vas, cijenjeni slušatelji, još jednom na smirenje, dubinu i iskrenu molitvu. Uđimo s Isusom, Učiteljem u sveti dom okupljanja Božjega naroda, dom slušanja Božje riječi, dom molitve, prošnje i klanjanja Božjoj veličini i dobroti. Čitamo u Evanđelju da je Gospodin opet ušao u sinagogu. On sam uzor je posluha Božjem Zakonu. Jedan dan Bogu je posvećen. Važni su i vrijedni očiti razlozi sociologije i gospodarstva za čuvanje dana počinka – nedjelje, koja Božja i sveta. Jedino tako čovjek će njegovati obiteljski život i život zajednice kojoj pripada, obnavljat će duhovne snage da može dobro poslovati i plodno raditi. Još više od toga, međutim, treba čuvati Dan Gospodnji, zbog jasne Božje zapovijedi. I ovdje se odlično vidi svetopisamska pedagogija. Nema tu nametnute despotske samovolje. Tu je razumno obrazloženje. Bio si u kući ropstva, pa znaš što je to. Zato daj predah svojem radniku, svojoj radnici, svojoj obitelji, cijeloj zajednici, kao što je Gospodin, Bog tvoj, tebi podario spas od robovanja. Neka se odmore, kao što se i ti moraš odmoriti. Isto utemeljenje koje vrijedi za svih deset zapovijedi, ovdje se ponavlja. Osnovica je Bog osloboditelj, a lažni bog, kumir profita po svaku cijenu, vodi u smrt. U Starom zavjetu subota, dan prestanka, dan obustave i počinka bijaše svet, od početka, od samoga stvaranja. U Novom zavjetu Isus svojim uskrsnućem uspostavlja novi Dan Gospodnji, nedjelju, prvi dan u tjednu, osmi dan stvaranja, tj. novo stvaranje. A sve to slika je i najava onog završnog i vječnog Dana Gospodnjega koji će biti dan konačnoga suda i spasenja.
Važni su i veliki dani u našoj domovini. Zaštitnica glavnoga grada, Majka Božja od Kamenitih vrata koja je nadživjela smjene ljudskih režima, okupila je veliko mnoštvo u molitvenom hodu kroz središte Zagreba. Osjetili smo opet da smo jedna, sveopća Crkva, dolaskom Predsjednika vijeća europskih biskupskih konferencija. Odmah sutradan proslavili smo Tijelovo. Kao u autentičnoj biblijskoj povijesti, Marija, zvijezda jutarnja pripravila je put novom danu – Sinu Božjemu koji po Duhu od nje dobiva pravo smrtno ljudsko tijelo i krv da ih tako zauvijek posveti. Prolazio je Isus u svetoj hostiji našim naseljima, ulicama, trgovima. Sam Gospodin, baš kao u počecima, hodi posred svojega naroda. Zbilo se to upravo u čas kad toliki dadoše svoj glas za pravedniji sustav vlasti. Kako je ohrabrujuće vidjeti tolike ljude, osobito mlade, koji požrtvovno daju svoje vrijeme i energije, trpe niske uvrede. A sve za slobodu od ideološke i kulturne kolonizacije. Slušaju upozorenje pape Franje na tu podmuklu opasnost.
Sad je pravi čas! Koliko god tužno bilo vidjeti nositelje vlasti kako se daju na izrugivanje, omalovažavanje i prijetnje, dobro je da se pokaže istina. Jedino tako možemo graditi svijet sa Sinom Čovječjim koji je Gospodar subote. Sad je pravi čas da državni glavari odvažno, bez straha od Božjega naroda, koji je nositelj suvereniteta u demokratskom sustavu, mudro otkriju kako će to mala Hrvatska u velikoj Europi i dalje biti predziđe kršćanstva, vjerna Svetom Ocu, kao u doba našega svetoga zaštitnika, blaženoga Kardinala Alojzija. Papa Franjo stalno upozorava na sablazan siromaštva koju smo dužni rješavati. Samo oni zakoni vrijede koji su za čovjeka, za živi Božji narod – upozorava Evanđelje danas.
Upravu na ovu 9. nedjelju u liturgijskoj godini Hrvatska će zastati ondje gdje je spomen na zacijelo najveći zločin poslije 2. svjetskog rata na tlu Europe s još preko stotinu masovnih grobnih jama. Macelj – prekrasna Božja priroda, iskrena molitva za pokojne, priznavanje Božjega suda – pravo spomen-mjesto Europske unije na zločine prošloga totalitarizma. Osobit značaj pridaje ovogodišnji dolazak kardinala Vinka Puljića koji predvodi svetu misu u 17 sati u crkvi Muke Isusove, a nas poziva da novom snagom molimo za Crkvu u Bosni i Hercegovini. Macelj otkriva i drugi zločin jer ubijenima do danas nismo dali dostojno mjesto za ukop. Maceljska gora ove godine osobito pokazuje koji to narodni zastupnik u domovini veliča pokolj i povlači za sobom one koji mu dadoše glas da ih zastupa. Macelj će nas podsjetiti kako je baš ovih dana donesena znakovita presuda. Žalosno je što se to zbiva u drugoj zemlji zbog stanja pravosuđa u našoj domovini, ali je vrijedno što postoji pravni epilog koji dokazuje da se strahote nacizma od kakvih desetak godina na pravi način trebaju mjeriti s komunizmom koji je svoj teror širio gotovo pedeset godina.
Mnogo je dakle razloga da na ovaj dan Gospodnji iskreno, u miru, uđemo u sinagogu i pogledamo čovjeka usahle ruke. Umiranje Isusovo u tijelu on nosi, da se onda i život Isusov u tijelu njegovu očituje (usp. 2 Kor 4,10). Ruka jest moć za djelovanje. Božja jaka ruka i ispružena mišica spasila je narod od robovanja. Na mnogo načina naša sposobnost djelovanja može biti zgrčena, sputana, uzeta. Od vlastite lijenosti ili zbog uludo potrošenih snaga i samoiscrpljivanja; zbog bližnjih koji nas tlače i koče; zbog bolesti kao kod ovog evanđeoskog čovjeka, ili zbog dobi. Osobita je vrsta muke kad vidimo koliko toga valja napraviti, željeli bismo svim srcem, ali nemamo snage. Je li nam tada dobra utjeha ruka Gospodinova? Na vrhuncu započete izgradnje Kraljevstva Božjega, Gospodin Isus dopušta da mu mi ljudi svojim zločinom ruku doslovce osušimo. Pribijena na križ, probodena čavlima svu će krv izgubiti, potpuno zakočena, oduzeta, ubijena. Je li Isus tu sliku vidio, gledajući ruku čovjeka u sinagogi?
Uđimo u dom molitve, na sveto mjesto i to u sveti dan Gospodinov. Evo, dobri Isus ne usmjerava svoju pozornost samo na bolesnika-potrebnika, nego postavlja pitanje, nudi dijalog onima koji vrebaju na nj (Mk 3,4). Velika je i smjela njegova ljubav. Strašno je, međutim, ono što se pred njim razotkriva. Papa Franjo od početka mnogo je puta upozoravao kako je korupcija našega doba ponajprije korumpiranost srca. Gospodinov pogled prepoznaje kako ljudi čak i sveti Zakon, Božju životnu pouku, zlorabe i izvrću uzimljući ga kao povod za vrebanje, kao izliku za svoju svrhu i duh optuživanja (Mk 3,2). S Božjim Zakonom u ruci žele optužiti Svetoga.
Oni su u Evanđelju najprije neimenovani, prikriveni, tek na kraju saznajemo: to su farizeji, i herodovci s njima. Na prejasno pitanje: treba li dušu spasiti, kakav je njihov odgovor? Muk – ali ne sveta tišina, nego paklenska šutnja (Mk 3,4). Papa Franjo ustrajno nas upozorava na globalizaciju ravnodušnosti koja, ponikla iz ovih farizejskih srdaca, današnjim svijetom hara. Opaka je to bolest koju Evanđelje prepoznaje kao svojevrsnu kardioporozu. Srce im postalo šupljikavo, porozno, nema gipkosti, ukrutilo se, izgubilo svoje tkivo. Dan Gospodnji raskrinkava srž. I ne čudimo se što se krajnji osjećaji pred takvom istinom rađaju u Gospodinovu srcu. Ispunjen je žalošću i srdžbom (Mk 3,5).
Plodovi su u dan Gospodnji, dakako, različiti. Evanđeoski bolesnik kojemu je bila oduzeta moć za djelovanje, zacijelo protiv vlastite naravne neugode, sluša zapovijed Kristovu i staje u sredinu. Sa svojim hendikepom i bolnim nedostatkom izlaže se pogledu svih. Farizeji u pozadini ni riječi ne kažu. Ovaj čovjek poslušno surađuje s milošću i na Isusovu riječ ispružio je ruku (Mk 3,5). Farizeji pak s herodovcima napuštaju sveti prostor Božje riječi i molitve, sami se udaljuju, isključuju Dan Gospodnji i daju se na svoje zlokobno vijećanje. Prije su podmuklo šutjeli. Sada jasno daju svoj odgovor: njihov program u sveti dan jest pogubiti, upropastiti. Poslije će kod Kristove osude, promašene i neodgovorne, pokazati kako potpuno zlorabe Božju riječ, govoreći: "Mi imamo Zakon" (Iv 19,7). Po Božjem Zakonu Isusa žele smaknuti.
Snaga Kristova djelovanja najviše se očituje u evanđeoskom opisu da hendikepiranu čovjeku u domu molitve nije tek zdravstveno stanje važnog dijela tijela medicinski popravljeno. Kad čitamo da mu je ruka zdrava (Mk 3,5), u Svetom pismu stoji ista riječ kojom učenici prije uzašašća pitaju Isusa hoće li sada uspostaviti Kraljevstvo (Dj 1,6). Dan Gospodnji, molitva u kojoj slušao Gospodinovu riječ i surađivao, za ovoga su sretnika čudesni. Opet je uspostavljena njegova moć za djelovanje. Doživio je novo stvaranje. Slava Božja zasvijetlila mu je na licu Kristovu (usp. 2 Kor 4,6).
