O antropološkom i kristološkom značenju Cvjetnice, Nedjelje muke Gospodnje
Marito Mihovil Letica - Zagreb
Autentično premostiti beskrajni ponor između čovjeka i Boga, mogao je, može i moći će jedino Bogočovjek Isus Krist, Sin Božji i Spasitelj ljudi. Cjeloviti humanizam – koji da bi bio cjelovit, mora biti kršćanski, a da bi bio kršćanski, ne može ne biti cjelovit – usmjeren je horizontalno i vertikalno. Prema drugom čovjeku i cijelom čovječanstvu, te prema Bogu, koji je onostran i neuhvatljiv, a ujedno je čovjekova najunutarnija unutarnjost. Pritom je važno uvidjeti da Krist Isus nije posrednik između Boga i ljudi onako kako to bijahu starozavjetni proroci Božji – nego je sredina, središte svemira, svevladar, Pantokrator. Sin Božji i sâm Bog.
Kršćanska antropologija neodvojiva je od kristologije, a kristologija svoje ispunjenje postiže u soteriologiji: Krist čovjeka spašava i otkupljuje, izbavlja ga od smrti. Kršćanska antropologija i kozmologija dohvaćaju se otkupljenog čovjeka u kristocentričnom svemiru.
U hvalospjevu Kristu koji nalazimo u ʺPoslanici Filipljanimaʺ riječ je o Sinu Božjemu koji od postanka svijeta bijaše na način Božje bîti, bogosinovski vladar svemira istobitan s Ocem, te je postao čovjekom i slugom koji je podložan kozmičkim silama:
ʺOn, trajni lik Božji, / nije se kao plijena držao / svoje jednakosti s Bogom, / nego sam sebe ʹoplijeniʹ / uzevši lik sluge, / postavši ljudima sličan; / obličjem čovjeku nalik, / ponizi sam sebe, / poslušan do smrti, / smrti na križu. / Zato Bog njega preuzvisi / i darova mu ime, / ime nad svakim imenom, / da se na ime Isusovo / ʹprigne svako koljenoʹ / nebesnikâ, zemnikâ / i podzemnikâ. / I svaki će jezik priznati: / ʹIsus Krist jest Gospodin!ʹ – na slavu Boga Oca.ʺ (Fil 2,6-11)
Danas je Cvjetnica, Cvjetna nedjelja. U našemu su narodu poznati i drugi nazivi ovoga blagdana: Nedjelja od palmi, Palmenica, Uličnica… Službeni je naziv: Nedjelja muke Gospodnje. Riječ je o posljednjoj korizmenoj nedjelji, danu prijelaza u Veliki tjedan. Cvjetnica se gdjekad naziva i ʺradosnicaʺ jer s njome završava korizmeno vrijeme i ulazimo u radost Uskrsa, događaja na koji i smjera evanđelje, radosna vijest Isusa Krista. Događaj Uskrsa jest povijesni i natpovijesni, zemaljski i kozmički – jedincati i za čovjeka sudbonosni događaj pobjede života nad smrću.
Kršćanski običaj ophoda s grančicama spomen je na Isusov svečani i mesijanski ulazak u Jeruzalem. Ovaj je običaj primjenjivan od 4. stoljeća, a u zapadnoj Crkvi postao je redovitim od kraja prvoga tisućljeća. U hrvatskim pučkim običajima obilježava se Cvjetnica raznovrsnim biljem, bilo specifično proljetnim bilo cjelogodišnjim: to su grančice vrbe, lijeske, drijenka, vijenci od bršljana i cvijeta ljubice, koje su se biljke na Cvjetnu nedjelju uobičajile u kontinentalnoj Hrvatskoj, te maslinovih i palminih grana, uobičajenih u našim primorskim krajevima, što se vremenom s priobalja proširilo cijelom našom domovinom. Tako ususret Cvjetnici putuju maslinove grančice, u manjoj mjeri i palmine, prema svim hrvatskim gradovima krajevima. Podsjetimo i na to da palma simbolizira pobjedu, uspon, obnovu i besmrtnost, uz to i mučeništvo, a maslina također obiluje simboličkim značenjima: mira i pobjede, očišćenja i plodnosti. Kristov križ, prema jednoj drevnoj predaji, bio je načinjen od maslinova i cedrova drva. Prastaro pretkršćansko vjerovanje u obnoviteljsku moć vegetacije, koje se moć s raslinja, biljaka, prenosi na ljude, ušlo je zatim u kršćansko tumačenje proljetne obnove kao obnove čovjeka.
Cvjetnica nas prisjeća Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem, u glavni grad i središte političkog i religijskog života židovskoga naroda. Mnoštvo ljudi na ulicama grada prepoznaje u Isusu onoga ʺkoji dolazi u ime Gospodnjeʺ te mu oduševljeno kliče: ʺHosana! Hosana, Sinu Davidovu!ʺ Očekuju da će Isus, poput kralja Davida, donijeti vojnu pobjedu i političku slobodu – ali svjetina sabrana na ulicama jeruzalemskim ubrzo uočava jednu nimalo nevažnu pojedinost: za razliku od svjetovnih vladara i kraljeva, koji obično dolaze na konju – Isus jaše na magaretu. Upravo ponižavajuće za kraljeve. Ali Isus je kralj poniznosti, kralj koji u svoju slavu ulazi kroz maksimalno poniženje, poniženje s kojega će biti preuzvišen u slavi Boga Oca.
Prisjetimo se riječi pape Franje izrečenih na Cvjetnicu, 29. ožujka 2015.:
ʺʹPonizi sam sebeʹ. Isusovo ponižavanje samoga sebe. Ova nam riječ otkriva Božji stil i, kao posljedica toga, ono što mora biti svojstveno kršćanima: poniznost. Stil koji nas nikada neće prestati iznenađivati i čuditi: na poniznog Boga nikada se nećemo naviknuti! / Ponižavati se prije svega je Božji stil: Bog se ʹponizuje hodajući sa svojim narodomʹ, podnoseći njegove nevjere. To se dobro vidi čitajući povijest Izlaska: kojeg li poniženja za Gospodina slušati sve ono mrmljanje, sve one pritužbe! Bile su upućene protiv Mojsija, ali u konačnici su okrenute protiv Njega, njihova Oca, koji ih je izveo iz ropstva i vodio ih na putovanju kroz pustinju do zemlje slobode. / U ovom tjednu, Velikom tjednu, koji nas vodi do Uskrsa, ići ćemo ovim putem Isusova poniženja. I samo će na taj način biti ʹsvetʹ također za nas!ʺ
Tomu valja pripomenuti da je papa Franjo, govoreći na talijanskome jeziku, za Veliki tjedan rekao ʺSettimana santaʺ, u doslovnome prijevodu ʺSveti tjedanʺ.
Neka nas Cvjetnica – dan prijelaza u svetost Velikoga tjedna – odvede od simbolike prolazne i obnovljive zemaljske vegetacije do, mogli bismo reći, stvarne i nenadvladive nebeske kristokracije, vladavine Krista cijelim svijetom, svekolikim svemirom. Isusa Krista, koji ponizio je sâm sebe, poslušan do smrti na križu – Bog je preuzvisio te mu darovao ime nad svakim imenom, da se na ime Njegovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ.
