O teološkom i antropološkom značenju blagdana Svih svetih i Dušnoga dana

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Prvoga dana u mjesecu studenome blagdan je koji Katolička Crkva slavi u spomen na sve kršćanske svetce: one proglašene svetima, kanonizirane, kao i one koji svetima nisu proglašeni, ali su hodeći ovom zemljom uzmogli ostvariti i drugima pokazati ideal kršćanskoga života te su njihove duše ušle u kraljevstvo nebesko ili kraljevstvo Božje. Nepregledno je i takoreći beskrajno mnoštvo nepoznatih muškaraca i žena koji su svojim životom – autentičnom i ustrajnom vjerom te dobrim djelima, uključujući žrtvu za Boga i za ljude – uspravno zrcalili svetost i ispravno hodili zemljom. Kršćanski im se život potvrđivao u srčanom sučeljenju s nerijetko tegobnom zbiljom, dok su nosili u srcu Boga i čovjeka, nasljedujući Bogočovjeka Isusa Krista. Stoga su im nakon zemaljskoga završetka krsne haljine ubijeljene u krvi Jaganjčevoj. U 7. poglavlju posljednje novozavjetne knjige, ″Otkrivenje″, čitamo o ″velikome mnoštvu, što ga nitko ne mogaše izbrojiti″, mnoštvu ″odjevenu u bijele haljine; palme im u rukama″:

″I jedan me od starješina upita: ʹOvi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše?ʹ Odgovorih mu: ʹGospodine moj, ti to znaš.ʹ A on će mi: ʹOni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj. Zato su pred prijestoljem Božjim i služe mu i dan i noć u hramu njegovu, i Onaj koji sjedi na prijestolju razapet će Šator svoj nad njima. ʹNeće više gladovati ni žeđati, neće ih više paliti sunce nit ikakva žega jer – Jaganjac koji je posred prijestolja ʹbit će pastir njihov i vodit će ih na izvore vodâʹ života. ʹI otrt će Bog svaku suzuʹ s očiju njihovih.″ (Otk 7,13-17)

Autor ″Otkrivenja″ apostol Ivan govoreći o ″nevoljama velikim″ aludira na eshatološku kušnju, koja se, uz ostalo, očituje u progonstvima, a spominjući pastira i ″izvore vodâ života″ smjera na stihove iz starozavjetne književnosti, preciznije rečeno, iz ″Psalma 42″: ″Kao što košuta žudi za izvor-vodom, / tako duša moja čezne, Bože, za Tobom. // Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: / o, kada ću doći i lice Božje gledati?″ (Ps 42,1-3).

Apostol Pavao u 4. poglavlju ″Prve poslanice Solunjanima″ govori: ″Nećemo da budete u neznanju, braćo, o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi, koji nemaju nade. Doista, ako vjerujemo da je Isus Krist umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime″(1 Sol 4,13-14).

Sveti Pavao kaže da kršćani trebaju imati nadu u buđenje iz sna, pri čemu je i za Grke i za Židove san uobičajena slika smrti, a za kršćane je buđenje slika uskrsnuća. Kršćanska nada pruža pogled prema dalekim i nedoglednim, ali vjerom naslutivim i žuđenim obrisima vremena koje ima doći i ući u vječnost. Nada je k budućnosti usmjerena teološka, metafizička i antropološka kategorija koja čovjeka pokreće ne samo transcendencijom ʺprema naprijedʺ nego i transcendencijom ʺprema goreʺ.

Ne smijemo zaboraviti ″Evanđelje po Mateju″, koje u 25. poglavlju podastire prispodobu o deset djevica: ″Tada će kraljevstvo nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja″(Mt 25,1-4).

Vrhunac i dovršenje povijesti spasenja i trajnog stvaranja bit će kad Isus ponovno dođe među nas, u svoj svojoj slavi. Prispodoba o deset djevica govori o susretu Krista zaručnika sa svojom zaručnicom Crkvom i vjerodostojno oslikava našu kršćansku stvarnost koja se povijesno-spasenjski odvija i očituje u životu između Kristova uzašašća i ponovnoga dolaska među Njegove vjerne. U vjerničkoj molitvi usuđujemo se zazivati: ″Gospodine, ne dopusti da u Tvojoj Crkvi ponestane ulja mudrosti i svetosti; neka u radosnoj spremnosti iščekuje dolazak Krista zaručnika, molimo Te!″

Papa emeritus Benedikt XVI. rekao je da za postajanje svetim nije potrebno činiti izvanredne pothvate i djela ni imati posebne karizme, nego jednostavno i vjerodostojno služiti Kristu, slušati Njegove riječi i slijediti ih vjerno i ustrajno, ne dopuštajući da nas bilo što obeshrabri u teškim trenutcima. Samo s Isusovom pomoći može čovjek postati svetim.

Valja ovdje reći da se blagdan Svih svetih isprva slavio 13. svibnja, nakon što je papa svetac Bonifacije IV. oko godine 610. rimski Panteon posvetio Bogorodici i mučenicima. Crkva u Rimu slavila je stoljećima ovaj blagdan 13. svibnja, dok je u Irskoj bio slavljen 1. studenoga, i taj je nadnevak poslije prihvaćen te se uvriježio ne samo na britanskim otocima nego i diljem kontinentalne Europe. Također sveti papa Grgur III. u prvoj je polovici 8. stoljeća, između godine 731. i 741., promijenio nadnevak rimskoga slavljenja i uveo 1. studenoga, kada je kapelu u rimskoj bazilici posvetio ″Svim svetima″. Svetkovina Svih svetih uvrštena je među zapovjedne blagdane.

Nakon Svih svetih, 2. studenoga, slijedi Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih, kada se sjećamo naših dragih pokojnika. Ako ovaj spomendan kalendarski padne u nedjelju, slavi se 3. studenoga. Tradicija seže u 7. stoljeće kada je sv. Odilon iz samostana Cluny uspostavio nadnevak 2. studenoga danom redovničke molitve za sve vjerne mrtve, a u 20. stoljeću, točnije 1915. godine, papa Benedikt XV. odredio je zakonom da svi svećenici toga dana imaju prikazati tri mise: jednu za duše vjernih mrtvih, drugu na papinu nakanu, a treću na nakanu dotičnoga svećenika.

Vjeru u onostrani život, u život nakon fizičke ili biološke smrti, liturgija izražava riječima: ″Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima. I pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.″ Toga dana vjernici mole za duše svojih pokojnika, pohode im grobove donoseći svijeće i cvijeće. U molitvi zazivaju Božje milosrđe da ih očisti od svih grijeha i slabosti te ih uvede tamo gdje kršćanska vjera i nada zadobivaju perspektive nebeske svjetlosti i vječnoga nepomućenog mira.

I za kraj, nemojmo smetnuti Isusove riječi izrečene pismoznancima odnosno saducejima, kojima ih podsjeća da Mojsije u odlomku o grmu ″Gospodina ʹzove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevimʹ. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Tȁ svi njemu žive!″ (Lk 20,37-38). Tako nam govori Bogočovjek Isus Krist, naš Spasitelj i Otkupitelj, od vječnosti i za vječnost živi Sin životodajnog Boga.