Razmišljanje uz misna čitanja 7. nedjelje kroz liturgijsku godinu
Niko Bilić - Zagreb
Osobita je zadaća za me progovoriti vam, cijenjeni slušatelji Papinskoga radija, uz ovu 7. nedjelju kroz godinu kad već gledamo na početak Korizme, u srijedu, na Pepelnicu. Veselim se što ovako Radio Vatikan nastavlja suradnju s našim Fakultetom filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu koje je još jednom nagrađeno, a Fakultet će, evo, u ponedjeljak još jednom radosno otvoriti vrata studentima na početku novoga semestra.
U Evanđelju slušamo: "Budite savršeni (Mt 5,48)!" Odzvanja taj Kristov vjekovni zov koji naši mladi izvrsno razumiju dok se spremaju na Susret hrvatske katoličke mladeži. Dođite, mladosti, naša radosti, u glavni grad Zagreb 9. i 10. svibnja! Dokle god športaš, umjetnik i znanstvenik, srčano hrle do svoga cilja, živi taj poziv na savršenstvo koje privlači, za kojim žudimo. Čovječe, želiš li biti savršen, prepusti tajna društva fazi dječaštva, pusti okultne rituale i zakulisne radove! Dođi bez straha Otkupitelju i jedinom Spasitelju koji zove na pravi put: Budimo savršeni kao Otac naš na nebesima! Gospodin Isus žrtvom je ovjerio ovaj svoj poziv.
Isus daje punu vrijednost i onom drugom dijelu Božje pra-zapovijedi koju dobro znamo s prve stranice Pisma gdje poziva na plodnost i rast (Post 1,28). Teolog Pavao razjašnjava: Nije to isprazna želja; svi smo pozvani prispjeti do čovjeka savršena, a mjera je Krist (Ef 3,14).
U velikom Govoru na gori Učitelj nastavlja i dovršava niz. Još dvaput, bez sustezanja i okolišanja izlaže sama sebe, ističe svoje vlastito "ja". Ponavlja: "A ja vam kažem" (Mt 5,39.44). Dovodi nas do zahtjevnog središta svojega nauka koje nas zbunjuje i pogađa. Kako to on zahtijeva da ne pružamo otpor Zlome (Mt 5,39), da ne stanemo u obrambeni bedem pred navalom? Vjernici laici neki su dan na svom svjetskom skupu u Madridu čuli poziv Pape Franje na radosno i zanosno svjedočenje. Kako da ga poslušaju ako u središtu naše vjere stoji ovakav propis da se ne opiremo. Je li časni hrvatski branitelj trebao odustati i dopustiti da nas podmukli napadač divljački gazi i kolje? Zar da pred zloćudnim koronavirusom Covid-19 dignemo ruke i pustimo da hara i sije smrt?
Kako to Učitelj Isus traži da na otvoreno neprijateljstvo uzvraćamo ljubavlju (Mt 5,44)? Zacijelo ovdje staje naša ovosvjetska mudrost koja je – kaže Apostol – ludost pred Bogom (1 Kor 3,19).
Na svetom brdu Sinaju svečano se orio Božji glas koji je preko Mojsija konstituirao zajednicu (usp. Lev 19,1). Ista zapovijed, ista ona vrhunska sposobnost čovjeka koja vrijedi za odnos prema Bogu: "Ljubi!" (Pnz 6,5) definira evo i odnos prema bližnjemu: "Ljubi!" (Lev 19,18). A mjera ljubavi prema vlastitoj osobi mjera je ljubavi prema bližnjemu. Tako odjekuje već u visinama Staroga zavjeta u Levitskome zakoniku. Apostol će pisati Korinćanima zašto ta ljubav. Hram smo Božji ( usp. 1 Kor 3,16) – ja i moj bližnji. Zato se traži razvijanje ljubavi prema sebi i prema bližnjemu.
U središtu, poslije Sinaja, prije Korinta, isti Božji vječni autoritet na Gori blaženstava Kristovim riječima razbija naše uhodane navike i interese. Zahtijeva korjenito obraćenje.
Već Stari zavjet dokida krvavu praksu ljudske osvete koju da danas znamo podlo i pokvareno proglašavati dužnošću. Praotac Abraham odrekao se ratnog plijena i tako već davno okrenuo novu stranicu u ljudskoj povijesti (Post 14,23). Prorok ponavlja: "Tebi povjerih svoju parnicu" (Jer 11,20; 20,12). Osveta i uzvraćanje u svemu su Božja stvar i to je velika sloboda čovjekova. Svega nekoliko redaka u istom poglavlju Levitskoga zakonika čitamo: "Ljubi stranca kao sebe sama, jer si bio stranac" pa znaš što je to (usp. Lev 19,34).
Već po naravi znamo kako Gospodin ne traži od nas da dopustimo razbojniku da nam bezdušno oči iskopa i izbije zube jer i gledanje i to da se možemo hraniti čudesan su Božji dar. Zna Gospodin za drevni starozavjetni propis: ako si robu svojemu izbio oko ili zub, moraš mu darovati slobodu (Iz. 21,26.27). Zna Učitelj Isus da je već prorok Mihej, sin Jimlin, bio udaren u obraz (1 Kr 22,24) samo zato što je istinito svjedočio da su sinovi Izraelovi "kao ovce bez pastira" (1 Kr 22,17) i zato što je htio zaustaviti ludi napadački ratni pohod.
Pa što to onda Gospodin traži od svojih!? Je li prvi odgovor u tome da je i moj neprijatelj hram Božji, pa ako ga on sam svojim grijehom – prema riječima Apostola – uništava, "uništit će njega Bog" (1 Kor 3,17). Ako me neprijatelj toliko želi voditi po sudovima (Mt 5,40), radije ću ostati i bez odijela, da ostanem samo kao hram Božji, pa ću tada još bolje razumjeti da je sve naše, i svijet i život i smrt (usp. (1 Kor 3,22). Ako toliko traži moju blizinu i hod sa mnom da me na to prisiljava (Mt 5,41), poći ću dragovoljno. Dat ću da utječe na njega ono što je Gospodin u meni izgradio, što je Bog stavio u svoj hram u kojem prebiva. Neka, koliko god može, i neprijatelj osjeti da smo Kristovi i da je Krist Božji (1 Kor 3,23).
Kad Gospodin propisuje da se ne opiremo Zlome (Mt 5,39), očito s pravom pišemo "Zli" velikim početnim slovom. Božji je to boj protiv Pra-neprijatelja, Đavla. Učitelj nas čuva od bolesne oholosti kojom bismo pomislili da ćemo tek vlastitim silama nadjačati sotonski napad.
Može Gospodin Isus dati ovakve zapovijedi jer će sam na svoje sveto lice primiti bolnu zaušnicu kad ga budu sudili (Iv 18,22). Oduzet će mu i donju nešivenu haljinu, bacivši kocku (Iv 19,23). Ali još više od toga, već prije! Htjet će ostati s nama, koračati na našem životnom putu, ne samo milju-dvije. Daje nam da nahranimo dušu njegovom blizinom, silinom i milinom njegove osobe. I ne kaže samo riječju "Ja vam kažem", ne pruža samo drugi obraz, nego veli: "Ovo je moje tijelo, moja krv. Uzmite, jedite!" To Crkva i danas sluša kod oltara.
