Razmišljanja uz misna čitanja Nedjelje muke Gospodnje

Niko Bilić, Zagreb - Ivica Hadaš, Rim

I naš je Fakultet filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu dobrano osjetio zajedno sa cijelim glavnim gradom i okolicom kad nas je snažan potres iz temelja prodrmao. Stoga za Cvjetnicu 2020. izvrsno možemo razumjeti što to Muka po Mateju opisuje kad bilježi da se u čas Kristove smrti zemlja potresla, pećine se raspukle, grobovi otvorili (Mt 27,51.52). A slijedit će trećega dana i drugi "žestok potres" koji evanđelje zapisuje kad anđeo Gospodnji silazi s neba da otkotrlja kamen s Kristova groba (Mt 28,2).

Izvještaj o muci Gospodinovoj prikazuje sveopći potres i poremećaj koji je nastao. Sve se izokrenulo. Tri sata mraka koji je nastao ured dana, u podne neposredno prije Isusove smrti (Mt 28,45) vanjski su znak mraka koji je zavladao među ljudima. Isus u svojoj muci zahvaća sve ljude te prodire i u najfinije slojeve našega života. Poziva nas na temeljit popravak i obraćenje.

"Da nisam ja" (Mt 25,22) pitali su učenici redom Gospodina u posvećenim trenucima Posljednje večere. "Da nisam ja" (Mt 26,25) pita i Juda, nakon što mu je Gospodin već pokazao da je veći od njegova srca i da znade sve. Ali Juda se ne obraća Gospodinu, nego ga zove "Učitelju".

Dok slušamo Muku, mi se ne moramo pitati, nego možemo iskreno priznati: Da, ja sam to, Gospodine jer sumnjam i pitam jesi li ti Gospodar povijesti ili to netko drugi organizira pandemiju da hara našim životima. Da, ja sam to, Gospodine jer ne mogu razumjeti zašto dopuštaš potres i to baš sada?

Da, ja sam, Gospodine, među učenicima kojima je stalo do redovitoga radosnoga slavlja za bogatim stolom. Spremaju se svečano obilježiti Pashu, spomen na moćnu Božju ruku koja nas je otkupila iz kuće ropstva. A ti umjesto pashalnoga janjeta daješ svoje tijelo i svoju krv. Izručuješ sama sebe. Da, ja sam to, Gospodine. Zajedno se prvakom apostolom gorljivo obećavam: "Bit ću uza te", ali onda od muke i od križa bježim.

Oni koji imaju vlast odlučili su već da te pogube, da te smaknu, sada je samo pitanje politike, kako to izvesti. Da, Gospodine, ja sam to kada sam svojim osjećajem ignorirao i izbrisao svoga bližnjega, kad god sam mu riječju ili pogledom oduzeo identitet, isključio ga, kad god sam bližnjemu već pod srcem majke kojekakvim svojim tumačenjem govorio: "Ti nisi čovjek. Ti nemaš pravo na život."

Da, ja sam, Gospodine, kao Vijećnik u Velikom vijeću i kao Pilat, sudac. Nije li silna teološka sablazan bila samo gluma? Pred Pilatom optužba se odjednom iz temelja mijenja. Na sudu je sada kao kralj židovski. Upravitelj, nositelj slavnoga rimskoga prava, odmah vidi da je u pitanju čista zavist i ništa drugo. Ali on ide protiv savjesti, razara povjerenje svoje supruge, pere ruke, dopušta mučenje i pogubljenje. Da, ja sam to, Gospodine, ako sam, kao sudac ili odvjetnik, zanemario pravednost, pregazio ljubav. Iz političkog interesa i financijskog koristoljublja uništio sam brata čovjeka.

U Getesmanskom vrtu, gledajući zdravim razumom na kalež muke već unaprijed, Isus usrdno, vruće preklinjući Oca, triput ponavlja ono što je i nas naučio: "Budi volja tvoja!" (Mt 26,42; usp. 6,10).

A onda, na križu, kad je već je toliko krvi izgubio, obješen guši se, nakon što mu je od bičeva, od trnove krune, od pljuski i udaranja, od nesnosnih rana na nogama i rukama bol izjela organizam. Izdaja i bijeg najbližih, toljagaško uhićenje usred noći, teror institucija, pljuvanje, izrugivanje, do kraja mu je izmrcvarilo dušu. Sva muka slila se u povijesni gorak ljudski vapaj: "Ostavio si me!" i u drevno pitanje biblijske mudrosti: "Zašto? Čemu?" (Mt 27,46). Taj je vapaj iz istoga psalma u kojem zapisano stoji toplo, utješno, toliko istinito iskustvo: "od utrobe majčine ti si Bog moj" (Ps 22,11). A sada Božji izabrani narod napada i vrijeđa njegovo povjerenje u Boga. Izruguju se onoj ljubavi Očevoj koju je posvjedočio i kod krštenja i kod Preobraženja: "u njemu mi sva milina" (M 3,17; 17,5).

Krik u Bibliji označava dubinsku ljudsku krizu. Već prvi krik Isusov pokazuje da je Sin Božji do kraja ušao u nju, sjedinio se s nama i u najvećoj našoj krizi. Potom je došao i drugi Isusov krik uz koji je Isus izdahnuo (Mt 27,50). Drugi krik daje nam prepoznati da Isusova smrt nije bila smirena, bezbolna, lijepa, nego je Gospodin na sebe uzeo, otkupio, posvetio i sve one koji u muci, uz težak, glasan vapaj na usnama umiru.

Nakon potresa i snebivanja, koji su čak i centuriona i njegovu vojsku prestrašili i doveli do vjere u Sina Božjega (Mt 27,54), nastala je jeziva tišina. Neka traje i u ovoj zamornoj izolaciji zato da vidimo što smo to učinili i što činimo na ovome svijetu! Neka traje sve do trećega dana!