Razmišljanje uz misna čitanja 11. nedjelje kroz liturgijsku godinu
Ivica Hadaš - Vatikan
Evanđelje nam sutrašnje liturgije govori o poslanju. Isus suosjeća s mnoštvom naroda, izabire apostole i šalje ih propovijedati.
Moramo primijetiti da sve ima izvor u Isusovu srcu. On suosjeća s mnoštvom. Grčka riječ prevedena sa „suosjećanje“ znači „utroba“. Dakle, radi se o nutarnjem suosjećanju. Isus ima ljudsko srce puno božanske ljubavi.
Suosjeća s mnoštvom, jer narod je bio izmučen i iznemogao kao ovce bez pastira. Isusovi osjećaji nisu škrti, nego velikodušni, jako osjeća da narodu trebaju pastiri koji će ga voditi i pomoći mu da živi u miru i plodnosti.
Isus očituje svoje suosjećanje pozivom na molitvu Bogu, gospodaru žetve, da pošalje radnike u svoju žetvu: „Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“. Tu ponovo vidimo veličinu Isusovih osjećaja i zabrinutosti. Želi ići ususret potrebama neizmjernog mnoštva, to jest cijeloga čovječanstva.
Dakle, Isus uzima inicijativu; izabire dvanaestoricu učenika koji će potom biti nazvani „dvanaestorica apostola“. Pojam „apostol“ znači poslanik. Učenici su izabrani da budu poslani mnoštvu, kako bi priopćivali evanđeosku poruku i tako odgovorili na duhovne potrebe ljudi.
Ipak, odmah nakon toga vidimo da Isus u prvom trenutku poslanje apostola ograničava na izgubljene ovce doma Izraelova: „K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova!“ Ta nas činjenica iznenađuje. Navikli smo na zapovijed koju je Isus dao na kraju Matejeva Evanđelja: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode“ i stoga se pitamo: zašto tu poslanje ograničava na dom Izraelov? Znamo da je Isus uvijek poslušan Ocu i želi poštovati ograničenja vlastitoga poslanja koja je odredio Otac.
Tu nalazimo vrlo važnu pouku da svatko od nas mora poštovati granice. Nismo Providnost, ne možemo providjeti sve potrebe bližnjih, no moramo poštovati granice svojega zvanja kako bismo ga mogli do kraja ostvariti. Ako ne poštujemo te granice, ne činimo korisno djelo. Dakle, ići ćemo u svim smjerovima na nesređen način i konačan plod bit će razočaravajući.
Sam Isus, odgovarajući ženi Kananejki koja ga traži da ozdravi njezinu kćer, kaže da je poslan samo izgubljenim ovcama doma Izraelova. Tako se očituje Božji plan. Bog je izabrao narod, dajući mu obećanja spasenja i sada šalje Mesiju upravo narodu kojem ga je obećao.
Prvo čitanje sutrašnje liturgije oslikava tu dimenziju Božjega plana. Bog po Mojsiju Izraelcima kaže da su stigli pod brdo Sinaj: „Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali savez moj, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode – ta moj je sav svijet! – vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet“. Bog je izabrao mali narod, obećavajući mu poseban odnos sa sobom i ostao je vjeran tom svojem obećanju.
Zapravo, njegov je plan u korist cijeloga čovječanstva, kako to već možemo shvatiti iz riječi koje je uputio Abrahamu: „Sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati“. Božji je plan univerzalan; no ta će se univerzalnost morati ostvariti po etapama, jer nije moguće svima u isto vrijeme priopćiti poseban odnos s njim.
Stoga Isus u svojem javnom životu poštuje taj Božji plan. Spasenje mora biti doneseno prije svega domu Izraelovu i potom, po njemu, cijelom čovječanstvu. To je kao da je htio reći dvanaestorici: „Za sada ne idite poganima, nemojte ulaziti u samarijanske gradove. Potrebno je da se ostvari Božji plan s Izraelom, da se ispune obećanja koja su dana tom narodu i tada će se taj plan moći raširiti na cijelo čovječanstvo“.
Uvjet su za to širenje Isusova muka i uskrsnuće, te su njima ukinuta sva ograničenja, jer Isus je umro za grešnike, a svi su ljudi grešnici.
Drugo nam čitanje sutrašnje liturgije pomaže shvatiti da križ objavljuje Božju ljubav prema grešnicima. „A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije“. Radi se o izvanrednoj stvari. U Isusovoj muci Židovi predstavljaju grešnike, zauzeli su mjesto najgorih grešnika, jer u ime svih njih nepravedno osuđuju Božjega Sina. Svi smo odgovorni za Isusovu smrt, jer svi smo grešnici, no u toj nas ulozi predstavlja izabrani narod. Čudesan Božji plan sadrži tu dimenziju. Stoga Isusova smrt ima vrijednost za sve nas.
Nakon Isusove smrti i uskrsnuća spasenje je dano svim ljudima; jedini je uvjet da bismo ga zadobili, da vjerom prianjamo uz njega koji je umro i uskrsnuo za naše opravdanje. Sveti Pavao kaže: „Opravdani njegovom krvlju, po njemu bit ćemo spašeni konačne osude“.
Nakon Isusova se uskrsnuća jasno očituje širina Božjega plana. Sva evanđelja pokazuju da se sada spasenje širi sve do krajnjih granica zemlje. Sveti Pavao ističe da je Bog očitovao svoju pravdu kroz opravdanje grešnika. U Kristovoj smrti i uskrsnuću On pokazuje širinu svojega plana spasenja. Tu realnost nismo u stanju potpuno shvatiti, no možemo i moramo prihvatiti poruku vjere koja nam je objavljuje. Spasenje koje je obećano Izraelu bilo je dano tom narodu i istovremeno svim narodima, jer Bog je planirao spasenje svih, blagoslov svih milosti Abrahamovu sinu, Davidovu sinu, koji je Mesija, Krist spasitelj.
Iz toga slijedi da je svatko od nas poslan drugim ljudima naviještati spasenje. Poslanje nije isključiva povlastica nekih apostola, nego ga moraju ostvarivati i jednostavni kršćani. Svi smo odgovorni za druge ljude; svi moramo na različite načine doprinositi univerzalnom poslanju. Osobito molitvom; Isus nam kaže: „Molite gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“. Poslanju možemo doprinositi materijalnom pomoći. No možemo mu doprinositi i izravno kršćanskim svjedočenjem u ozračju u kojem živimo i radimo. Svatko, tamo gdje se nalazi, vlastitim ponašanjem doprinosi poslanju, dakle univerzalnom spasenju.
Prihvatimo u sebi Isusovo suosjećanje s narodom koji je umoran i iznemogao, kao ovce bez pastira. Ako u sebi imamo to suosjećanje, naš će život biti usmjeren prema poslanju koje odgovara Božjoj želji.
