Osvrt na katehezu pape Franje o našoj dužnosti kontemplacije i zaštite zemje

Marito Mihovil Letica - Zagreb

″Bez kontemplacije lako je pasti u neuravnoteženi i oholi antropocentrizam; ʹjaʹ u središtu svega, što preuveličava našu ulogu ljudskih bića, postavljajući nas kao apsolutne gospodare svih drugih stvorenja″, rekao je papa Franjo u katehezi na općoj audijenciji održanoj 16. rujna u Dvorištu svetoga Damaza u Vatikanu. Time je Papa nastavio niz kateheza o pandemiji, teškome i sveprisutnome problemu koji aktualno pritišće čovječanstvo i svijet.

Mogao bi tkogod reći da čovjeka kao apsolutnoga gospodara svih stvorenja nije postavio čovjek sâm sa svojim antropocentrizmom, nego Bog u vlastitoj stvoriteljskoj moći i očinskoj ljubavi i brižnosti. Na početku biblijske ″Knjige Postanka″ čitamo dva izvještaja o stvaranju: prvi je pripisan svećeničkoj predaji, apstraktniji i više teološki, a drugi, nastao stoljećima prije prvoga i zasnovan na jahvističkoj predaji, slikovit je i antropomorfan, govori o stvaranju prvoga ljudskog para i uključuje izvještaj o izgubljenome raju, o padu u grijeh i kazni. U svećeničkome izvještaju čitamo: ″I blagoslovi ih Bog i reče im: ʹPlodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!ʹ″ (Post 1,28). A jahvistički izvještaj kaže: ″Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva″ (Post 2,15).

U rečenim biblijskim citatima važno je usredotočiti pozornost na tri glagola: ″podložiti″ te ″obrađivati″ i ″čuvati″. Podložiti ne znači neodgovorno iskorištavati i bezobzirno iscrpljivati. U narušavanju sklada i ravnoteže između glagola ″obrađuje″ i glagola ″čuva″ možemo razaznati rastući sukob između ekonomije i ekologije, što današnji čovjek osjeća bolnije nego ikada prije. Zanimljivo je primijetiti da je objema dotičnim složenicama grčkoga podrijetla – ″ekonomija″ i ″ekologija″ – u korijenu riječ ʺoĩkosʺ u značenju ʹkuća, kućanstvo, domʹ. Ali, nažalost, etimološka povezanost pojmova ne znači i skladnu koegzistenciju onoga što označuju. Svjedoci smo da ekonomija u svojim zahtjevima za profitom malo mari za ekologiju i često joj se suprotstavlja, a ekologija se stalno kritički usmjerava na ekonomiju, upozoravajući na njezine štetne i potencijalno pogubne posljedice.

″Sklad između Stvoritelja, čovjeka i cijeloga stvorenog svijeta raskinut je zato što smo umislili da možemo zauzeti Božje mjesto i odbili priznati se ograničenim stvorenjima″, napisao je papa Franjo u enciklici ″Laudato siʹ″, izvrsno prepoznajući važnost značenja grčke riječi ʺoĩkosʺ, što se jasno razabire u podnaslovu ove enciklike: ″o brizi za zajednički dom″.

U nedavnoj katehezi na općoj audijenciji papa je Franjo k tome rekao da je ″iskrivljeno tumačenje biblijskih tekstova o stvaranju pridonijelo tom pogrješnom pogledu koji vodi do iskorištavanja zemlje sve to ugušenja″. ″Izrabljivati stvoreno, to je grijeh″ – istaknuo je Papa i nastavio: ″Mislimo da smo u središtu, želeći zauzeti Božje mjesto, a tako kvarimo sklad stvorenoga, sklad Božjega nauma.″

Papa je upozorio da ne možemo očekivati kako ćemo i dalje rasti na materijalnoj razini ako ne budemo vodili brigu za zajednički dom koji nas prihvaća. ″Naša siromašna braća i naša majka zemlja jecaju zbog štete i nepravde koje smo izazvali, i zahtijevaju drukčiji put. Traže od nas obraćenje, promjenu puta, traže da vodimo brigu i o zemlji, o svemu stvorenome″, rekao je papa Franjo.

Nadalje je istaknuo važnost kontemplativne dimenzije kako bismo znali gledati stvoreno kao dar, a ne kao izvor zarade. Kontemplirati znači ići dalje od korisnosti neke stvari – objasnio je Papa vidjevši u tome srž problema. ″Motrenje ljepote ne znači njezino iskorištavanje″ – istaknuo je papa Franjo te se spomenuo rijéčī svetoga Ignacija Lojolskoga, utemeljitelja Družbe Isusove. Sveti Ignacije na kraju svojih ″Duhovnih vježbā″ poziva na kontemplaciju kojim putem bi se dospjelo do ljubavi; odnosno poziva na pozornost prema načinu kako Bog gleda svoja stvorenja, raduje se s njima i brine se za njih. Ljubav nam ima izoštriti duhovno oko kako bismo otkrili Božju prisutnost u njegovim stvorenjima i pristupili im s ljubavlju. Ljubav kao Božji dar i zadatak stoji na početku i kraju kontemplacije.

Što je kontemplacija o kojoj nam govori papa Franjo? Ima nekoliko tumačenja nastanka ove riječi. Prema jednomu od njih, kontemplacija ima korijen u latinskoj riječi ″templum″, koja se izvorno odnosila na proročki prostor motrenja. Za kršćane je kontemplacija u isti mah divljenje ljepoti i iskazivanje mudrosti, pokret ljudskoga srca koje odgovara na Božju inicijativu. Takav pokret možemo i trebamo razumijevati kao svojevrsnu akciju. U doba kada je živio sveti Ignacije Lojolski živo se raspravljalo o aktivnome i kontemplativnome životu kao o dvama različitim oblicima života: ″u svijetu″ i ″u samostanu″. Sveti Ignacije smatra da ni jedan od tih načina života nije bolji ni lošiji, niti je samostanski život uzvišeniji, nego se, kaže Ignacije u ″Duhovnim vježbama″, možemo ″pripraviti da dođemo do savršenosti u bilo kojemu staležu što nam ga Bog, naš Gospodin, dade na izbor″ (DV 135). ″Contemplativus in actione″, kontemplativan u akciji, u djelu – takav treba biti, smatra sveti Ignacije, kršćanin koji slijedi Krista. Jednako vrijedi i obrnuto: aktivan u kontemplaciji.

Papa je Franjo objasnio da kontemplacija znači prepoznati se sastavnim dijelom svega stvorenoga. A Papina akcija iskazuje se kroz brižnost. ″Onaj tko ne zna kontemplirati prirodu i stvoreno, ne zna kontemplirati osobe u njihovu bogatstvu. Tko živi da bi izrabljivao prirodu, na kraju izrabljuje ljude i ophodi se prema njima kao prema robovima. To je univerzalni zakon″ – istaknuo je papa Franjo te zaključio riječima: ″Važno je ne prebacivati na druge zadaću da postanu čuvari našega zajedničkog doma, sposobni hvaliti Boga za njegova stvorenja, kontemplirati ih i štititi. To je dužnost svakoga od nas.″