O blaženome Carlu Acutisu i njegovu životu s euharistijom i virtualnosti
Marito MIhovil Letica - Zagreb
Dana 10. listopada 2020. u bazilici svetoga Franje u Asizu proglašen je blaženim Carlo Acutis, mladić koji je gajio ljubav prema računalima i – što je osobito važno – iskazivao se vjernim poklonikom i gorljivim promicateljem euharistije. Beatifikacijsko misno slavlje predvodio je kardinal Agostino Vallini, umirovljeni vikar Rimske biskupije, pri čemu je rekao da je od djetinjstva blaženikov pogled bio usmjeren prema Isusu te je kardinal nastavio ističući: ″Ljubav prema euharistiji bila je temelj koja je njegov odnos s Bogom držala živim. Često je znao govoriti: ʹEuharistija je moj autoput prema rajuʹ.″ Na svetoj misi pročitano je i apostolsko pismo pape Franje u kojemu poglavar Crkve proglašava da će spomendan Carla Acutisa biti 12. listopada, kojega nadnevka je preminuo 2006.
Roditelji Carla Acutisa prisustvovali su beatifikacijskomu slavlju i hodili u procesiji iza relikvije sinova srca, koje je zatim položeno uz oltar. Neke procjene kažu da je svečanomu događaju nazočilo oko tri tisuće ljudi. Da bi se spriječilo širenje koronavirusa, broj nazočnih u bazilici bio je ograničen, ali se mnoštvo hodočasnika okupilo ispred crkvenoga zdanja, k tome i na brojim trgovima Asiza gdje su bili postavljeni veliki ekrani na kojima se mogao pratiti događaj.
Sluga Božji Carlo Acutis rođen je 3. svibnja 1991. u Londonu od talijanskih roditelja. Obitelj se ubrzo preselila u Milano, gdje je budući blaženik proveo najveći dio života. Umro je od leukemije u 16. godini, 12. listopada 2006. u Monzi. Tijekom kratkoga života uz ostalo je izradio mrežnu stranicu posvećenu euharistijskim čudima te do smrti zadržao duboku pobožnost prema euharistiji. Stavio je mogućnosti Interneta u službu evanđelja svesrdno nastojeći da Božja riječ odnosno radosna vijest koju donosi Isus dospije do što većega broja ljudi.
Čini se da je Carlo Acutis među blaženicima po mnogo čemu prvi. Tako je prvi ″milenijalac″ ili pripadnik ″generacije Y″, rođene između 1980. i 2000. godine. To ujedno znači da je prvi među beatificiranima koji je volio PlayStation, prvi koji je imao Facebook-profil, i prvi, prema riječima njegove majke, ljubitelj Pokemona.
Neotklonjivo nam se nadaje pitanje: Kako je moguće povezati stvarnost euharistije s virtualnim svijetom? Odgovor je ponajprije dao – svojim uzornim i smjerokaznim životom – blaženi Carlo Acutis. A do drugoga je odgovora moguće dospjeti etimologijom. ″Étymos″ na grčkome znači ʹistinskiʹ, ʹpraviʹ, ʹstvarniʹ; upravo je toga postanka pojam ″etimologija″. Nju je Rimljanin Ciceron tumačio kao ono pri čemu se ″dokaz izvodi (izmamljuje) iz moći samog imena″. Naime, u korijenu pridjeva ″virtualan″ i imenice ″virtualnost″ nahodi se latinska riječ ʺvirtusʺ u izvornome značenju ʹsnagaʹ, ʹhrabrostʹ, ʹvrlina ili krjepostʹ, a termin ″virtualno″ u daljnjim i izvedenim značenjima odnosi se na nešto potencijalno, možebitno, moguće, skriveno, iz čega se tek na kraju izrodilo značenje imaginarnosti, nestvarnosti, nečega što ne postoji u obliku u kojemu je prividno prisutno. Uviđamo da riječ ʺvirtualanʺ nije jednoznačna, nego višeznačna, semantički metaforična i ambivalentna. Za ovaj je kontekst važno izvorno značenje dotične riječi. Dakle, govorimo o snazi, hrabrosti i krjeposti.
Nerijetko čitamo i slušamo o snazi euharistije, a zapravo je posrijedi snaga Isusove istinske prisutnosti u euharistiji, pod prilikama kruha i vina. Euharistiju je sveti Ignacije Antiohijski nazvao ″lijekom besmrtnosti″.
Upravo se euharistija svojom smjerokaznošću prema vječnosti vjerodostojno suprotstavlja čovjekovim pokušajima nadvladavanja vlastite vremenitosti; naime, u posljednje se vrijeme u filozofskim i bioetičkim raspravama sve više govori o ″transhumanizmu″ i ″posthumanizmu″, kao i o ″metahumanizmu″, koji prethodna dva pokušava ujediniti i nadići. Naime, po slavlju euharistije u posve određenome smislu promičemo cjeloviti kršćanski humanizam, koji ima ne samo horizontalnu nego i vertikalnu dimenziju: slavljenjem euharistije u zajedništvu s ostalim vjernicima bivamo združeni s Kristom, našim Spasiteljem i Otkupiteljem. Euharistijom zahvaljujemo Bogu i Bogočovjeku Isusu Kristu na svemu što je za nas učinio, što čini i što ima učiniti.
Euharistija je zahvalničko oponašanje i preslikavanje (grč. ″mìmēsis″) Posljednje večere. Ali euharistija je i stvaranje (grč. ″génesis″), stvaranje novoga svijeta. Prisjetimo se biblijskih riječi iz 21. poglavlja ″Otkrivenja″: ″I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema″ (Otk 21,1). Nekoliko redaka iza toga čitamo: ″Evo, sve činim novo!″ (Otk 21,5).
Govorimo o kršćanskoj nadi zagledanoj u obrise budućnosti. Nada je u svojoj bîti metafizička kategorija koja čovjeka pokreće ne samo ″prema naprijed″ nego i transcendencijom ″prema gore″. Isus Krist svojim bogočovještvom sintetički potire sve suprotstavljenosti između zemaljskih horizonata i nebeskih perspektiva, između materije i duha. S Isusom se susrećemo u otajstvu euharistije, gdje snažno titra onaj izvorni ″virtus″: skrivena snaga i krjepost.
Istinu o blagodati euharistije – kako nam pokazuje primjer blaženoga Carla Acutisa – moguće je širiti i novim sredstvima komunikacije, u takozvanome virtualnom svijetu. Euharistija nas vjerodostojno i blagotvorno približava konačnomu cilju vjernikova putovanja – nebeskomu Jeruzalemu. U tome nam smislu valja razumijevati naslov knjige o životu blaženoga Carla Acutisa: ″Euharistija – moja autocesta za nebo″.
