Razmišljanje o misnim čitanjima 4. nedjelje kroz liturgijsku godinu

Niko Bilić - Zagreb

U četvrtu nedjelju liturgijske godine B evanđelje (Mk 1,21-28) nas vodi u nutrinu kafarnaumske sinagoge. To je mjesto okupljanja, molitve, slušanja Božje Riječi. Sve do danas Božji narod okuplja se kao živa Crkva da bude sa svojim Gospodinom. Poštovani slušatelji vatikanskoga radija, radujem se i zahvaljujem na ovoj prilici da nastavimo suradnju s našim Fakultetom filozofije i religijskih znanosti (www.ffrz.unizg.hr) koji sa cijelim Zagrebačkim sveučilištem prolazi kroz neobičnu akademsku godinu.

Evanđelje po Mateju izravno napominje da je Isus ostavio Nazaret i doselio se u Kafarnaum (Mt 4,13). Zacijelo ga stoga od početka zovu Nazarećaninom jer je kao došljak primljen među njih. U Dan Gospodnji, u sveti, blagoslovljeni dan Božjega počinka, Rabi Isus poučava, a njegovo silno djelo poslužit će kao dokaz. Dio je njegova naučavanja. Okupljeni potvrđuju: uočavaju kako je nov i snažan Isusov nauk (Mk 1,27). Isus budi ponajprije zanos (ἐκπλήσσομαι 1,22) i zatim zaprepaštenje (θαμβέομαι 1,27).

U davnini, na svetoj gori Sinaju, sva je zajednica doživjela prodornost i veličanstvo Božjega govora. Zato su tražili da više ne slušaju izravno taj glas i ne gledaju silni oganj iz straha za vlastiti život (Pnz 18,16). Sada Isus u sinagogi daje pravo i puno značenje Savezu s Bogom.

Ispunja se što je drevni izbavitelj i zakonodavac Mojsije u oproštajnom govoru na dan svoje smrti prorokovao (Pnz 18,15). Štoviše ispunja se ono što je sam Bog najavio na Sinaju kod sklapanja Saveza (18,18). Jednoga od braće Galilejaca Otac podiže da bude novi Mojsije – Sina svojega, jedinorođenoga. Njega treba slušati (Pnz 18,15 usp. Mt 17,5; Mk 9,7; Lk 9,35)! Licem u lice u razgovoru je s Ocem. Potpuno mu je privržen (usp. 1 Kor 7,35).

Isus u sinagogi u Kafarnaumu pokazuje tko je prorok. Toliko blizak, povezan i otvoren s Bogom da mu Bog može u usta staviti i nahraniti ga svojim riječima (usp. Pnz 18,18). Samo će te riječi on izricati. Život mu je u tome da isključivo u Božje ime govori (18,20). Jedino ono što Otac zapovijedi, to će nam reći. Isus potvrđuje da je prorok prije svega posrednik Saveza s Bogom. Božje riječi donosi nama, naše riječi nosi Bogu.

Gospodin živo objavljuje u sinagogi kako časni Božji Zakon ne govori samo o vidljivom svijetu koji mjerimo centimetrom, gramom i sekundom. Koliko je briga za svijet (usp. 1 Kor 7,33.34) bitna svjesni smo posebice zbog virusa koji ne prestaje harati i zbog potresa koji traju i traju. Ali Isus, evo, odmah na početku svojega djelovanja, pokazuje da Zakon dopire do one dublje, ključne, duhovne razine. "Duh oživljuje" (Iv 6,33), reći će poslije.

Ako je duh nečist, onda izaziva zbrku, izokreće. Opsjeda i sputava. Isusovo poučavanje tako je snažno da odmah, i to na svetom mjestu istupa nečisti duh (Mk 1,23), ne ostaje prikriven u potaji. Obuzeo je čovjeka. Buči (κράζω 1,23), zarobio je čovjekov "ja" pa on govori najprije u množini ("s nama", "nas" Mk 1,24). Je li to on ili je zloduh, ili obojica? Razdijeljen u sebi, nije više svoj.

Ima on oštru spoznaju. Zna Isusa po imenu i odakle je ("Isus Nazarećanin" 1,24). Zna da je Božji, da je sav svet ("Svetac Božji" 1, 24). Ali ništa mu ne vrijedi oholo pozivanje na vlastito znanje.  

Može li nam oslobođena duša evanđeoskoga sretnika pomoći da bolje pojmimo privrženost Gospodinu, povezanost s Bogom, o kojoj apostol piše (1 Kor 7,35)? Ovaj čovjek iz iskustva zna kako je duh bitan i više se neće površno svijetu posvećivati. Riječi Pavla apostola aktualne su na poseban način. Mnogo je danas neoženjenih i neudatih, nisu našli ili su napustili svoju ljubav, ali ne zato što bi ugađali Bogu, nego sami sebi. I tako trpe. Duh zavojevač zarobljava nas u našu sebičnost i nečistoću.

Čisto srce, koje je Gospodin izbavio iz ralja zloduha, po naravi se "brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu" (1 Kor 7,32.34), Spasitelju svome. Iz te privrženosti Gospodinu (7,35), iz Božje svetosti, koja prožima i tijelo i duh (usp. 7,34), prelijeva se onda bujica ljubavi prema bližnjemu. Tako ću pronaći ljubav svojega života, tako ću Kristovom ljubavlju cijeloga života voljeti svoju ženu, svojega muža. Takvu ljubav smetnje više ne zaustavljaju i ne prekidaju. Takva ljubav sjaji kao primjer koji privlači (usp. 1 Kor 7,35).

Nečisti duh koji opsjeda i viče iz ljudske nutrine (Mk 1,23), trese čovjekom i zaglušuje strahovitim vriskom (1,26), duh je koji iskrivljuje pogled i izokreće istinu. Krista optužuje da donosi propast i da mu je nakana uništavati (1,24). Otac laži ima istu metodu otpočetka. Lažno se postavlja kao autoritet. Želi Krista ispitivati i pozivati na red. Stavlja ga u pitanje ("Što ti imaš s nama?" Mk 1,24).

Snaga Gospodinova poučavanja, na koje se kratak evanđeoski izvještaj vraća četiri puta (glagol διδάσκω "poučavati" Mk 1,21.22; imenica διδαχή "pouka" 1,22.27), najbolje se vidi u odrješitoj zapovijedi koju je nečisti duh primoran poslušati (ὑπακούω 1,27). Isus nastupa s vlašću (ἐξουσία 1,22.27). Utišava bukača, izgoni ga (1,25). Oslobađa ljudsku dušu u čiju se nutrinu zloduh uvukao, zaposjeo ju je. Isus naređuje šutnju jer, sav Očev, ne nameće i ne ističe sama sebe.

Zdvojan krik (φονή μεγάλη 1,26) nečistoga duha otkriva dubinsku krizu u kojoj je držao čovjeka. Muka je to koju će sam Gospodin na križu oćutjeti kad jednakim snažnim glasom bude zazivao: "Bože moj!" (φονή μεγάλη 15,34). Već sada na djelu je ona snaga koju će nam Gospodin po svojoj muci i svojemu uskrsnuću darovati.

Koja utjeha i blaženo ozdravljanje, nova sveta bezbrižnost (usp. 1 Kor 7,32) nastaju u ovom čovjeku!? Razumijemo da se ne samo odmah o tome u Galileji govori posvuda uokolo (Mk 1,28), nego i danas među nama.