Razmišljanje o misnim čitanjima 7. vazmene nedjelje

Niko Bilić - Zagreb; Ivica Hadaš - Vatikan

Na sedmu vazmenu nedjelju živimo u onom osobitom, najosjetljivijem i najdelikatnijem razdoblju crkvene godine. U četvrtak smo proslavili Spasovo. Gospodin je otišao, dovršivši svoju zemaljsku misiju. Vratio se u krilo Očevo. Isusovi učenici nalaze se u onakvim prilikama kakve će obilježavati nas – Crkvu tijekom vjekova, sve do u ovo treće tisućljeće. Prvo čitanje iz Djela apostolskih potvrđuje da je riječ o novoj fazi jer je “Gospodin Isus uzet od njih” (Dj 1,21). Više ne hodi ovom zemljom. A mi zajedno s njima ostajemo jednodušno postojani u molitvi s Isusovom Majkom Marijom (Dj 1,14). Još nije počelo doba samostalnosti, ali samo što nije. Doći će Duh Sveti!

Isus u molitvi

Evanđelje po Ivanu (Iv 17,11-19), koje slušamo na ovu posljednju, 7. vazmenu nedjelju, otkriva nam puno značenje koje ima Euharistija – vrhunska molitva. Primljeni smo u samo središte Isusova razgovora s Ocem. Otvara nam se i uzima nas k sebi molitva Sina upućena Ocu. Nakon Uskrsa apostoli raspoznaju što se to zbivalo prije Isusove muke, koju tada uopće nisu mogli pojmiti. Sve dublje razumiju – i mi s njima – Kristove riječi od prije.

Samo su dvije izravne Isusove molbe Ocu nebeskom u ovom odlomku. Prva je: “Čuvaj ih!” (17,11). Tako Gospodin moli za svoje, i ponavlja: “tražim da ih čuvaš od zloga” (17,15), baš kao što ćemo mi sve do danas moliti Oca našega: “Izbavi nas!” (Mt 6,13). Druga je molba: “Posveti ih!” (Iv 17,17). Isus moli da Otac njegove učenike posveti u istini. Sam obrazlaže prijeku potrebu ovih molbi: “Bio sam s njima” veli Gospodin u molitvi (17,12). I pridodaje “sada idem k tebi” (13), upozoravajući na ovo osobito razdoblje u kojem će se apostoli naći poslije Uzašašća. Počinje devetnica za Duhove.

Gospodin se moli, a tako će se poslije i apostoli – slušamo u Djelima apostolskim – moliti “Gospodinu, poznavatelju svih srdaca” (Dj 1,24s). Tako i mi činimo danas. Naša papa Franjo poveo nas je u svibanjski molitveni maraton. Evo nas nasred Marijina mjeseca s krunicom bez granica u kojemu je i naše Međugorje izravno uključeno kao jedno od svjetskih molitvenih sjedišta.

Pogled na smrt

Velebna pošast s novom bolešću, koja je kao i toliko puta u ljudskoj povijesti, naglo odnijela mnoštvo života, učinila je da nam smrt opet bude vrlo blizu i da smo svjesni njezine veličine. Zadivljuje pogled čovjeka Isusa koji, neposredno prije nego će biti izdajnički uhićen, za svoju muku i smrt kaže da je to njegov povratak k Ocu. Bit će odveden na mučenje i prema unaprijed donesenoj odluci smaknut, ali on veli: “Oče sveti, idem k tebi” (Iv 17,11.13). Jedino na takvoj pozadini možemo razumjeti da on u tim trenutcima govori o “svojoj radosti” (Iv 17,13). Jedino to obrazlaže zašto se mi na svetu misu, u kojoj se Gospodin za žrtvu prinosi, okupljamo u radosti.

Zašto se Isus moli? Dok je još u svijetu, on riječi svoje molitve upućuje Ocu zato da njegova radost bude u nama, i da ta njegova radost u nama bude savršena, potpuna (Iv 17,12). Tako nam je još jasnije zašto je papa Franjo službu Kristova namjesnika započeo pismom o radosti Evanđelja.

Snaga Euharistije

Kada u prvom čitanju iz Djela apostolskih čitamo da su se sabrali na jednome, na istome mjestu (Dj 1,15), onda znamo da takav jezik u Novom zavjetu naznačuje okupljanje na Euharistiju. Euharistija je izvor i osnovica onoga jedinstva za koje Isus na početku moli: “da budu jedno kao mi” (Iv 17,11b). U Euharistiji se među nama ostvaruje povezanost koja vlada između Isusa i nebeskoga Oca.  

Isus iskreno govori kako je svojima dao Očevu riječ (Iv 17,14), riječ koja je istina (17,17). A nakana mu je da budu posvećeni u istini (17,19). Odmah razumijemo: dao nam je samoga sebe, jer on je Riječ (Iv 1,1), on je Istina (Iv 14,6). Tako nam je još jasniji najdirljiviji dio Isusove molitve u kojemu kaže da samoga sebe posvećuje za nas (Iv 17,19). Još jednom očituje kako to on gleda na gorku muku i križ koji prije uskrsnuća dolaze. Njegova otkupiteljska smrt i uskrsnuće to je njegova posveta za nas.  

Apostolski izbori

U našoj su domovini Hrvatskoj upravo na ovu 7. vazmenu nedjelju, nedjelju prije Duhova, izbori. Stoga je potpuno pogođeno što slušamo izvještaj o izboru Matije, apostola, kojemu smo, evo, u petak proslavili blagdan. Petar je jasan. Traži se onaj koji je među njima, u Crkvi, uz Krista, i to cijelo vrijeme (Dj 15,21) – čovjek koji je doživio Krstiteljevo krštenje i sve ono što je Isus činio za života, u svojoj muci i nakon uskrsnuća. Traže onoga koji ima to živo iskustvo “da nas je Bog ljubio” (1 Iv 4,11), koji je “upoznao tu ljubav i povjerovao joj” (4,16). Samo onaj tko je promatrao i svjedoči da je Otac poslao Sina kao Spasitelja (4,14) može biti Kristov apostol, može preuzeti tu ključnu zadaću da bude svjedok njegova uskrsnuća (Dj 1,22).

Kako izići na izbore? Baš kao apostoli! Pomolit ću se i po savjesti zaokružiti onoga na koga pada Božja kocka (Dj 1,26). Kršćanski političar ni zbog svojega vlastohleplja ni zbog svoje stranke ne upada u spletku, laž i lukavu glumu, nego stvara i gradi. Hoćeš li biti kršćanski političar, čuvaj se istočnoga grijeha da javno širiš podjelu u svom narodu, isprazno nadmetanje i ružno podmetanje, posebice prema onima s kojima pristupaš k istom Gospodnjem stolu! Tko je taj koji traži suradnju, njeguje Kristovu ljubav u Hrvatskoj – mudro, hitro, marljivo? Zna da Judine škude donose pustoš (Dj 1,20) i da su ga odvele na njegovo mjesto (Dj 1,25). Naš glas zaslužuje onaj koji je primio Riječ Kristovu, koji je životom i djelima posvećen u istini, koji će se, poput Krista Učitelja, za nas posvetiti.