Razmišljanje o misnim čitanjima 13. nedjelje u liturgijskoj godini
Niko Bilić - Zagreb; Ivica Hadaš - Vatikan
Poštovani slušatelji Vatikanskoga radija, s radošću vas pozivamo da što dublje s nama poslušate, otkrijete i do u dubinu duše prihvatite što nam to Riječ Božja donosi uz ovu 13. nedjelju u liturgijskoj godini.
Izvorna Kristova zapovijed
Evanđeoski dragulj ovaj put bilježi ne samo opisom i prijevodom, nego i izvornim glasom prodornu snagu Isusova poziva, njegove zapovijedi: “Ustani!” (Mk 5,41). Evanđelje po Marku, sročeno vjerojatno tridesetak godina nakon Kristove smrti i uskrsnuća, donosi nam u izvještaju na grčkom jeziku i ovu čuvenu riječ na govornom aramejskom, Isusovom materinskom jeziku: “Talita kum!” Još nam je bliži Isus, živi Gospodin i Spasitelj!
Ne blista li upravo u toj zapovijedi silna tajna zabilježena u Knjizi Mudrosti: “Bog je čovjeka stvorio za neraspadljivost, sazdao ga je na sliku svoje besmrtnosti” (Mudr 2,23). Prodorna Kristova riječ ljudsku smrt pretvara u san (Mk 5,39). Kad naknadno čitamo da je djevojčici bilo dvanaest godina (Mk 5,42), ne možemo ne pomisliti odmah na dvanaestogodišnjega dječaka Isusa iz Nazareta kako u svetom Hramu razgovara s učenima (Lk 2,46), možda baš o ovoj presudnoj temi: na sliku smo Božju, za neraspadljivost.
Naš krhki svijet
Naš je Fakultet filozofije i religijskih znanosti zajedno sa cijelim Zagrebačkim sveučilištem ušao u ljetni ispitni rok u ovoj osobitoj akademskoj godini, obilježenoj starom pandemijom i novim potresima, raznim oblicima elektroničke nastave, na koju su onda naglo udarile zahtjevne ljetne vrućine. Evo, u Češkoj tornado razorio zgrade, odnio živote, izranjavao ljude. U Hrvatskoj, u našoj Slavoniji, baš na Dan neovisnosti, strašno nevrijeme! Sve nas upozorava na krhko, raspadljivo tijelo u kojem živimo, koje je Gospodin na sebe uzeo. Vrlo smo osjetljivi za ovo Evanđelje koje ističe i strah i vjeru (“Ne boj se! Samo vjeruj!” Mk 5,36)
Dok dvaput čitamo kako je silan svijet nagrnuo oko Isusa (ὄχλος πολὺς Mk 5,21.24) lako će nam na pamet doći europsko nogometno natjecanje koje oduševljava i okuplja, ili, još više, sav narod Božji sa svih strana svijeta na četrdesetoj obljetnici Međugorja, koje je na papinskom popisu za molitvu protiv pandemije. U Evanđelju uočavamo kako Isus svojom osobom stvara novu sinagogu (συνάγω Mk 5,21). Potom opet čujemo kako on uživo zna što je to biti pod pritiskom (Mk 5,24), no on i u takvim uvjetima suvereno djeluje, široke ruke daje ozdravljenje bolesnoj ženi (Mk 5,34) i život Jairovoj kćeri (5,42).
Darežljivi Isus
Dirljivo je promotriti kako je Gospodin “stajao uz more” (Mk 5,22) jer nam je učas na umu naš dragi Jadran koji privlači ljude diljem svijeta u potrazi za odmorom, a velik broj crkvica nudi i duhovni predah.
Dobri Isus svoju pozornost poklanja jednome ocu obitelji, jednome od voditelja žive zajednice u Božjem narodu. Tata Jair imenom ulazi u Evanđelje, tijelom izražava svoju molbu i svoje štovanje pred Gospodinom. Klanja mu se (Mk 5,22). Moli usrdno (παρακαλέω), obilno (πολλά Mk 5,23). Moli za život (ζάω), moli za spasenje koje Bog daje (σώζω teol. pasiv Mk 5,23). Upozorava na svetu gestu koju Crkva čuva sve do danas, ne samo kod svetoga reda, nego i u sakramentu bolesničkoga pomazanja. Vjeruje Jair da Isus polaganjem ruku donosi zdravlje (Mk 5,23).
Gospodin bez ikakva odlaganja odmah polazi (Mk 5,24) i tako pokazuje onu širokogrudnu darežljivost o kojoj apostol Pavao piše Korinćanima (2 Kor 8,9), kojoj je drevni temelj mana s neba (8,15). Pavao im daje uzor za nasljedovanje. Ista će se velikodušnost Kristova očitovati u čas kad bude trpio podsmijeh i ruganje (Mk 5,40).
Put u središte otajstva
U ovom dobro poznatom evanđeoskom odlomku najviše nas može dirnuti Gospodinov metodičan postupak odvajanja i ulaženja u nutrinu. Vodi nas, korak po korak, sve bliže i bliže, u svetu tajnu od koje duša živi, kojom se hrani. Najprije znakovito odlazi na onu stranu (πέραν “onostranost” Mk 5,21). A kad dođe čas, uklanja najprije cijelo ono mnoštvo, uklanja i Dvanaestoricu (Mk 5,37), uklanja potom bukače i narikače koncentrirane na smrt (5,40). Ostaju samo odabrani poznati apostolski svjedoci koje ovdje prvi put izdvaja (Mk 5,37), prije Preobraženja (Mk 9,2), prije Maslinskoga vrta (14,33): Petar, Jakov i Ivan. Ostaje samo obitelj: otac, majka i njihovo preminulo dijete (Mk 5,40).
Na istom putu sve dubljega ulaženja u tajnu Isus najprije ulazi u Jairovu kuću (Mk 5, 38), a zatim u sobu gdje je pokojnica (5,40). Evanđelje ne traži nametanje, blještavilo medija i publiciteta, nego nas dovodi u središte. Potvrda i dovršetak Isusove metode kategorički je zahtjev i prijetnja, posve usuprot našoj logici, da nitko za ovo istinsko čudo ne smije doznati (Mk 5,43). Velikoj Jairovoj molbi s početka (πολλά Mk 5,23) odgovara Isusova velika zabrana na kraju (πολλά 5,43).
Pravi ljudski život
Darežljivi Isus poslušao je razgovor kad su javljali o smrti i dao utješan odgovor (Mk 5,36). Sada utjelovljeni Bog Sin prima pokojnicu za ruku i izriče naredbu (Mk 5,41). Kristova božanska zapovijed djevojci da se digne (ἐγεῖρω Mk 5,41) i opis njezina ustajanja (ἀνίστημι 5,42) sadrže oba uskrsna glagola koji će označiti jedinstveno Isusovo ustajanje od mrtvih zauvijek (ἐγεῖρω Mk 16,6; ἀνίστημι 16,9). Omiljeni Markov “i odmah” (καὶ εὐθύς 5,42) upozorava kako se sve na brzinu odvija. Izvještaj pak o tome da djevojčica hoda klasičan je biblijski izraz koji označava da je živa (περιπατέω Mk 5,42).
Gospodin je napokon iznova povjerava roditeljskoj skrbi, pokazujući da silno čudo za svrhu ima obnovljenu uspostavu i izlječenje obitelji. Pritom, tražeći, kao zaključak svega, da joj daju jesti (Mk 5,43), izravno utemeljuje onu praktičnu, konkretnu darežljivost prema potrebnima na koju će Pavao pozivati kršćane u Korintu (2 Kor 8,7), na koju papa Franjo neumorno poziva Crkvu danas.
