Razmišljanje o svetkovini Presvetog Srca Isusova
Ivica Hadaš - Vatikan
Evanđelje nam sutrašnje liturgije prikazuje Isusov probodeni bok koji je temelj pobožnosti Srcu Isusovu. Na evanđelje nas priprema proroštvo proroka Hošee, dok odlomak iz Poslanice Efežanima, evanđelje komentira.
Hošea je prorok snažnih osjećaja koji nam na uistinu izvanredan način govori o ljubavi. U prvom nam čitanju na vrlo delikatan način prikazuje ljubav nebeskog Oca prema svojem sinu, židovskom narodu.
Bog na početku odlomka objavljuje svoju ljubav prema Izraelu: „Dok Izrael dijete bijaše, ja ga ljubljah“. Cijela je povijest Izraela obilježena tom Božjom ljubavi.
Gospodin se potom osvrće na povijest izlaska koja je također povijest ljubavi: „Iz Egipta dozvah sina svoga“. Bog je taj koji je htio sa sobom ujediniti izraelski narod, uspostavljajući s njim savez.
Bog se prema narodu ponaša kao otac: „Efrajima ja sam hodati učio, držeći ga za ruke njegove“. No odgovor koji je narod dao Bogu, često je bio razočaravajući: „Al oni ne spoznaše da sam se za njih brinuo“.
Prorok Hošea Božju ljubav prema njegovom narodu, ne prikazuje samo kao očinsku ljubav, nego i kao majčinsku ljubav: „Užima za ljude privlačio sam ih, konopcima ljubavi; bijah im ko onaj koji u čeljustima njihovim žvale opušta; nad njega se saginjah i davah mu jesti“.
No, umjesto da kazni narod koji je bio neposlušan, sažalio se nad njim: „Srce mi je uznemireno, uzavrela sva mi utroba“. Tu imamo divnu objavu Božje ljubavi. Te prorokove riječi odgovaraju najboljem opisu Boga što ga je dao evanđelist Ivan: „Bog je ljubav!“
Posljedicu tog suosjećanja Bog je, odmah nakon toga, izrazio riječima: „Neću više gnjevu dati maha, neću opet zatirati Efrajima, jer ja sam Bog, a ne čovjek“. Mi, ljudi, u sličnoj se situaciji ne ustručavamo kažnjavati i uništavati zle. No Bog nije čovjek, velik je u ljubavi: „Svetac posred tebe - neću više gnjevan dolaziti!“ Tako se već u Starom zavjetu može prepoznati da Božja svetost jest svetost velikodušne ljubavi.
Božja se ljubav u evanđelju objavljuje kroz Isusovo raspeće i probodeni bok. Sve okolnosti Isusove muke, unatoč zlobi ljudi, Bogu služe za proslavu njegovog Sina. Isus je prije muke Oca zamolio: „Oče proslavi Sina svojega, da Sin tvoj proslavi tebe!“ Otac je prihvatio tu molitvu. Tako u Ivanovom evanđelju vidimo da u svakom prizoru muke Otac proslavlja Sina. Neprijatelji žele Isusa poniziti, no Otac ga proslavlja. A najveća se proslava događa po Isusovom probodenom boku.
Isus je sada preminuo, više ništa ne može učiniti. No Otac je taj koji vodi događaje i u tom se slučaju zauzima kako bi proslavio svojega mrtvog Sina. Isus, koji je umro na križu, još je morao biti ponižen lomljenjem nogu koje je bilo predviđeno u takvim prilikama. Kako bi bili sigurni da su raspeti ljudi preminuli, vojnici su im morali polomiti noge. Židovi su Pilata tražili da Isusu i drugoj dvojici raspetih razbojnika polome noge i da ih se odnese, kako subota ne bi bila obeščašćena prizorom raspetih razbojnika. Vojnici su shvatili da je Isus već preminuo i nakon što su slomili noge drugoj dvojici, njemu nisu, no jedan mu od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda.
Taj čin kao da ne pokazuje ništa izvanredno, no evanđelist Ivan prepoznaje da je vrlo važan, te ga zato pokušava opisati na poseban način i stoga kaže: „Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete“.
Evanđelist Ivan prepoznaje kako je Otac tim događajem na konačan način proslavio svojega raspetog Sina. Isusova muka i smrt plodne su; iz njegovog boka izlazi krv i voda, to jest njegov je bok postao izvor svake milosti. Krv znači da nam Isusova smrt daje spasenje. Voda znači da nam Isus svojom smrću daje Duha Svetoga. Naime, evanđelist Ivan nas izvještava da Isus u trenutku svoje smrti „predaje duh“, to jest daruje Duha Svetoga.
Isus je prethodno rekao: „Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene!“ Evanđelist je komentirao: „To reče o Duhu kojega su imali primiti oni što vjeruju u njega. Tada doista ne bijaše još došao Duh jer Isus nije bio proslavljen“. Isus je sada proslavljen svojom smrću i probodenim bokom. Njegova je smrt plodan izvor, sposoban preobraziti cijeli svijet, zahvaljujući snazi ljubavi i snazi Duha Svetoga.
Prorok Ezekiel, kada opisuje novi hram, prikazuje vrlo znakovit događaj. Nakon što je poslije izgnanstva najavio izgradnju novoga hrama, mnogo ljepšega od prvoga, kaže da je na njegovoj desnoj strani izvor iz kojeg teče voda. Dotok je u početku bio slab, no malo po malo vode je bilo sve više, do te mjere da je postala rijeka koja se nije mogla pregaziti. Ta voda ulazi u Mrtvo more, čisti ga i čini plodnim cijelo područje kojim teče.
Događaj koji govori o Isusovom probodenom boku izvršenje je toga Ezekielovog proroštva. Sam je Isus, njegovo tijelo, u skladu s Ivanovim evanđeljem, novi hram. Naime, Židovima je rekao: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići“. Evanđelist je komentirao: „No on je govorio o hramu svoga tijela“.
Isus je novi hram i iz njegove desne strane izlazi voda koja može preobraziti cijeli svijet. Ona u početku izgleda beznačajna, no potom postaje sve obilnija. Tako Duh Sveti širi vjeru i milost u Jeruzalemu, a onda u Judeji, Samariji i sve do krajnjih granica zemlje. Tako Otac proslavlja svoga Sina.
Kada kontempliramo raspetog Isusa, ne smijemo misliti samo na njegovo trpljenje, nego, vidjevši njegov probodeni bok iz kojeg izlazi krv i voda, moramo prepoznati da je muka vrlo pozitivan događaj, u kojem Sin proslavlja Oca i Otac proslavlja Sina.
Sveti je Pavao u drugom čitanju sutrašnje liturgije vrlo oduševljen zbog plodnosti otajstva Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Uzbuđen je zato što mu je dana milost naviještanja „Kristova neistraživog bogatstva“ koje simboliziraju krv i voda koje izlaze iz njegovog probodenog boka.
Tako se ispunjava otajstvo koje je stoljećima skriveno u Bogu. Sada se, po Crkvi, svijetu očituje „mnogolika Božja mudrost“ koja je promijenila ljudsku situaciju, preobražavajući negativne i tragične događaje u pozitivne i plodne.
Sveti Pavao stoga od Boga traži da nam dadne „po bogatstvu slave svoje ojačati se po Duhu njegovu u snazi za unutarnjeg čovjeka“. Isusov križ nam je priskrbio Duha Svetoga koji nas obnavlja iznutra. Sveti Pavao od Krista također traži da po vjeri prebiva u našem srcu. Vjera nas otvara Kristovu otajstvu koji tako može doći u naše srce, i On u njega dolazi sa svojim srcem punim ljubavi.
Apostol Pavao na kraju vjernicima želi da tako „ukorijenjeni i utemeljeni mognu shvatiti sa svima svetima što je dužina i širina i visina i dubina te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu da se ispune do sve punine Božje“.
To je čudesna perspektiva koje uvijek u svojem životu moramo biti svjesni. I u žalosnim trenucima života ne smijemo zaboraviti da je Bog, po Isusovu srcu koji je s ljubavlju pretrpio muku i za nas postao izvor Duha Svetoga, Duha ljubavi, preobrazio sve situacije, pa i one najnegativnije.
