Razmišljanje o svetkovini Presvetoga Tijela i Krvi Kristove

Ivica Hadaš - Vatikan

Sutrašnja nam liturgija za svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove daje za razmišljanje prvo čitanje iz Knjige Izlaska koje se odnosi na uspostavljanje staroga saveza. Drugo je čitanje odlomak iz Poslanice Hebrejima koji prikazuje Kristovu službu kao službu posredovanja i saveza. Treće je čitanje evanđelje koje govori o utemeljenju euharistije kao otajstvu saveza. Dakle, cijela nas Služba riječi potiče na razmišljanje o važnoj temi saveza.

Bog od početka Staroga zavjeta želi uspostaviti savez. Gospodin je svoj narod oslobodio iz Egipta, kako bi s njim uspostavio savez. Knjiga Izlaska nam pokazuje kako je uspostavljen savez na Sinaju.

To čitanje osobito podsjeća na Gospodinove zapovijedi. Mojsije narodu prenosi sve zapovijedi koje mu je dao Gospodin i narod se obvezuje da će ih poštovati, odgovarajući: „Sve riječi što ih Gospodin reče vršit ćemo“.

Savez je sklopljen na temelju uzajamne obveze. Bog se obvezao da će brinuti o narodu, voditi ga, štititi i spasiti ga u nevoljama. Narod je Bogu obećao vršiti njegov zakon. Knjiga Izlaska kaže: „Mojsije uze Knjigu Saveza pa je narodu glasno pročita“. Narod uzvrati: „Sve što je Gospodin rekao izvršit ćemo i poslušat ćemo“.

No, da bi se savez uspostavio, nije dovoljan zakon, potreban je također obred utemeljenja koji se sastoji u žrtvi saveza u kojem se prolijeva krv. Stoga pisac Knjige Izlaska kaže: „Zatim naloži mladim Izraelcima da prinesu žrtve paljenice i da žrtvuju Gospodinu junce kao žrtve pomirnice“.

Savez se potvrđuje žrtvama zajedništva. Mojsije mladićima naređuje da žrtvuju junce i potom njihovu krv dijeli na dva dijela. Jedan je dio prolio po oltaru koji označava Božju prisutnost, a drugi je koristio za liturgijsko škropljenje. Pisac kaže: Mojsije potom uzme krvi te poškropi narod govoreći: „Ovo je krv Saveza koji Gospodin sada s vama sklapa na temelju svih ovih riječi“.

Krv u Bibliji predstavlja život. Stoga je na Sinaju uspostavljeno životno jedinstvo između Boga i njegovog naroda. To je, u određenom smislu, isti život koji međusobno dijele Bog i narod. No da bi ostali u tom životnom jedinstvu, trebaju biti vjerni obvezi vršenja Božje volje koju su prihvatili.

Božja volja jest volja ljubavi, no ponekad je suprotna našim spontanim željama, stoga smo u napasti da je ne izvršavamo. To se često događalo židovskom narodu u Starom zavjetu. Već prvi slučaj koji se dogodio odmah nakon uspostave saveza na Sinaju, to jest izgradnja zlatnog teleta, pokazuje kako je narod bio nevjeran Bogu. Zbog toga je sinajski savez odmah postao nedjelotvoran, narod se nije čuvao od grijeha. Stari zavjet u cjelini neprestano pokazuje nevjernost izabranoga naroda Bogu, nevjernost koju su proroci uvijek osuđivali.

Zašto je sinajski savez u biti nedjelotvoran? To nam tumači Novi savez, pokazujući da je to izvanjski savez koji nije uspostavljen u čovjekovom srcu. Obred koji je izvršio Mojsije jest izvanjski obred; radi se o prolijevanju krvi životinja kako bi se uspostavio savez. No sve to ne mijenja srce ljudi. Krv životinja nipošto ne djeluje na srce ljudi, niti može postići jedinstvo s Bogom. Dakle, taj je savez simboličan i nedjelotvoran obred koji na vrlo nesavršen način prethodi osnivanju pravoga saveza koji se ostvaruje Isusovom krvlju.

Evanđelje nam pokazuje na koji je način Isus uspostavio novi savez. Taj je evanđeoski događaj vrlo važan u Isusovom životu, stoga evanđelisti do u sitnice izvještavaju o njegovoj pripremi. Tako ne čine ni za jedan drugi događaj Isusova života.

Učenici pitaju Isusa: „Gdje hoćeš blagovati pashu, da odemo i pripravimo?“ Isus daje jasne upute: „Idite u grad i namjerit ćete se na čovjeka koji nosi krčag vode. Pođite za njim i on će vam pokazati na katu veliko blagovalište, prostrto i spremljeno. Ondje nam pripravite“.

Isus je tijekom Pashalne večere učinio gestu koja iznenađuje: „Uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: 'Uzmite, ovo je tijelo moje'. I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: 'Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva'“. To nam pokazuje kako je Isus svojom žrtvom uspostavio novi savez. Isus nije uzeo neku životinju i žrtvovao je, nego je dao vlastitu žrtvu i smrt, te ih je preobrazio u žrtvu saveza.

Isus tim najvelikodušnijim pothvatom i gestom mijenja sav tijek događaja. Naime, dolazi do strašnog preokreta, potpuno negativnoga; Isusa će uhititi, optužiti, nepravedno osuditi i pogubiti. To će biti tijek tužnih i skandaloznih događaja. No Isus na Posljednjoj večeri sve te negativne događaje unaprijed proživljava, dajući im pozitivan smisao dara, saveza i pobjedničke ljubavi. Na Posljednjoj večeri veliki je pobjednik, jer sav tijek događaja usmjerava u pozitivnom smjeru.

Isusova gesta na Posljednjoj večeri osvjetljava cijelu njegovu muku. Bez te bismo geste ostali u tami. Naime, Kalvarija je događaj tame u kojem se očituje ljudska zloća koja želi pobijediti svjetlo i u tome prividno uspijeva.

Kada bismo poznavali samo ono što se dogodilo na Kalvariji, ne bismo znali značenje tog događaja. Međutim, zahvaljujući Posljednjoj večeri znamo da je Isus svojim srcem promijenio Kalvariju u pozitivan događaj u kojem ljubav pobjeđuje zlo i smrt. Zbog toga je Posljednja večera, kao i euharistija u kojoj sudjelujemo, najvažnija. Moramo biti svjesni te promjene koju je Isus učinio na Posljednjoj večeri i koju i dalje čini u svim našim euharistijskim slavljima.

Poslanica Hebrejima u događaju križa prepoznaje značenje uspostavljanja novoga saveza. Pisac ističe kako je Isus postao „posrednik novoga saveza“. To je postao zahvaljujući svojoj krvi ili još točnije, zahvaljujući svojoj dobrovoljnoj žrtvi koja daje svu vrijednost njegovoj krvi.

Isus je ušao u nebesko svetište, u intimni odnos s Bogom, sa svojim ljudskim uskrslim tijelom, i po svojoj krvi, to jest po žrtvi svojega života. Poslanica Hebrejima kaže: „Krist, ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj, uđe jednom zauvijek u svetinju“. Isusova krv ima najveću vrijednost, jer je znak njegove velikodušne žrtve: „Krist po Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu“.

Isus je u svojoj žrtvi, istovremeno, žrtva i svećenik. Žrtva je dostojna Boga, jer je bez grijeha. Sposoban je svećenik, jer samoga sebe prinosi pod utjecajem vječnoga Duha, to jest Duha Svetoga. Stoga je njegova žrtva potpuno učinkovita; ima dvostruku učinkovitost čišćenja i posvećenja. Našu savjest čisti od „djela smrti“, to jest od grijeha. Isus nam je svojom smrću za naše grijehe pribavio nutarnje čišćenje koje nam je potrebno. S druge strane, njegova nam žrtva daje potrebno posvećenje kako bismo služili Bogu živomu.

Zbog ta dva razloga koji objavljuju učinkovitost njegove krvi, Isus je posrednik novoga saveza. Pisac Poslanice Hebrejima to kaže pobjedničkim tonom. Naime, zaista je čudesna pobjeda uspjeti uspostaviti novi savez koji nije izvanjski savez, kao onaj sinajski, nego unutarnji koji proizlazi iz Isusova srca i dolazi do našega srca.

Novi savez koji je Isus uspostavio, zapravo ne treba biti ponovo uspostavljen; uspostavljen je jednom zauvijek, jer je već zauvijek djelotvoran u čišćenju grijeha i posvećenju. Radi se o potpunoj i konačnoj pobjedi koju je postigao Isus.

Taj je novi savez osobito dar ljubavi. Pribavila nam ga je Isusova ljubav. Na svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Kristove moramo biti puni radosti zbog njegove pobjede i puni zahvalnosti zbog neizmjerne ljubavi kojom se žrtvovao, kako bi uspostavio vječni savez između Boga i ljudi.