“Crkva strpljenja” na sinodskom putu
Andrea Tornielli
S Cipra je papa Franjo, obraćajući se maloj, ali živahnoj katoličkoj zajednici, ponudio dragocjene naznake za sinodski put koji je univerzalna Crkva upravo započela. Podsjećajući na stav svetog Barnabe, zaštitnika otoka, Papa je opisao njegovu vjeru, uravnoteženost i nadasve strpljivost. Odabran da posjeti novu kršćansku zajednicu Antiohije, koju čine novoobraćenici iz poganstva, apostol se susreo s ljudima koji su došli iz drugog svijeta, druge kulture, druge vjerske osjetljivosti. Ljudi koji su imali vjeru punu entuzijazma, ali još uvijek krhku. I Barnaba ih je prihvatio, slušao, čekao. Znao je čekati da stablo izraste, strpljivo "ulaziti u život dotad nepoznatih ljudi; prihvatiti novost bez ishitrene prosudbe; to je strpljivost razlučivanja, koja na svakom mjestu zna prihvatiti znakove djela Božjih". Iznad svega, to je strpljivost pratnje, karakteristika koja najviše dojmi Papu: strpljivost koja nam "dopušta da rastemo, prateći druge. Ona ne razbija krhku vjeru pridošlica rigoroznim, nefleksibilnim stavovima ili prezahtjevnim zahtjevima u pogledu poštivanja propisa".
Promjena epohe koju proživljavamo nema li s tim sličnosti? Ne prolazimo li kroz vrijeme u kojem se navještaj Evanđelja bori da osvijetli “druge svjetove” i “druge kulture” u koje smo uronjeni? Suočeni sa starim koje se raspada, postoji napast zatvoriti se u nostalgične i lamentirajuće stavove ili sanjati da se Crkva vrati u mjesto - gdje je bila - "relevantna" na svjetskoj pozornici. Umjesto toga, objašnjava Franjo, za Crkvu obilježenu krizom vjere, kakva je ona danas u Europi, dobro je da se nadahnjuje Barnabinim stavom i ponovno započne strpljivo naviještati Evanđelje, posebno novim naraštajima, i to svjedočenjem milosrđa.
Crkva strpljenja nije statična, već je otvorena za nepredvidivo djelovanje Duha Svetoga. Nije homologizirajuća, jer zna da je temeljna pretpostavka za svaki dijalog duhovni stav slušanja, to jest, prihvaćanje i oslobađanje mjesta za one s različitim osjetljivostima ili vizijama, vrednujući bogatstva predstavljena u različitostima koje Duh vodi u jedinstvo. Prihvaćajući drugoga kako bismo napravili mjesta za Drugoga. To je Crkva koja također žustro raspravlja, ali ne dijeli. Raspravlja, rekao je Franjo na Cipru obraćajući se različitim katoličkim zajednicama na otoku, "ne da ratuje, ne da se nametne, nego da izrazi i živi vitalnost Duha, a to je ljubav i zajedništvo. Diskutiramo, ali ostajemo sestre i braća”. Upravo kao što se to događa u obitelji. To je put kako se sinoda ne bi svela na još jednu birokratsku obvezu uključivanja u pastoralne planove koji se proučavaju za stolom ili na strategije religijskog marketinga – moderne varijante prozelitizma – nego da bude prilika za življenje bratstva. Trebamo, rekao je Papa, "bratsku Crkvu koja je oruđe bratstva za svijet".
(Vatican News – at – bj)
