Uz obljetnicu preminuća službenice Božje Majke Klaudije Boellein
s. Klaudija Đuran - Varaždin
Danas, 3. veljače (2022.), spominjemo se mnogima već dobro poznate uršulinke, Službenice Božje M. Klaudije Boellein. Mnogi ste doživjeli blagoslov njezine pomoći i zagovora.
Danas je njezin smrtni dan, 70. godišnjica, ali radije kažimo, dan prijelaza iz raspadljivoga života u slavu neraspadljivosti. Jer tko se hrani životom Božjim, tko prima živoga Boga, ne može nestati, ne može ni umrijeti, jer nam to obećava sam Božji Sin, naš Spasitelj i Bog.
Rođena je u Đakovu 17. siječnja svete 1875. godine u pobožnoj obitelji Dragutina Boelleina, prijatelja biskupa Strossmayera i upravnika svih biskupskih dobara. Njegov sin Ivan-Janko i otac male Jerine ili Irene bio je dubok vjernik, ali njegova lijepa i inteligentna supruga Slava-Glorija nije dijelila s njim njegova vjerska uvjerenja kao kćerka predsjednika Hrvatskog sabora Mirka Hrvata, liberala i antiklerikalca. Otac Janko je umro mlad, u 30. godini, te se majka preudala za pravoslavnog majora, Ljubomira pl. Radojkovića. Iz Đakova su se preselili u Zagreb, te djed Dragutin više nije imao utjecaja na djevojčice Jerinu-Irenu i seku Melitu. No Bog je u svojoj ljubavi pogledao na to dijete. Već je u kolijevci u nekoliko navrata vidjela hostiju, i znala da je to živi Isus. Kod prve pričesti s 12 godina doživjela je mistični udar milosti da je nekoliko sati bila odsutna svemu zemaljskom i uživala u Božjoj prisutnosti, koja će joj biti darovana baština za cijeli život. Unatoč križevima u obitelji, prema izjavama prijateljica, bila je uvijek mila i vedra, a kad je bez oproštaja 1904. g. otišla u varaždinski samostan, i tu je oko sebe žarila toplinu i milinu euharistijskoga Gospodina. Djeca su u školi rekla da je to sestra koja je najsličnija Isusu. Bila je jako angažirana i u školi i u zajednici, posebno kao glavarica u najteže doba rata i poraća (1915.-1921.), ali joj je euharistijska hrana i prisutnost u dugim satima klanjanja davala izvanrednu izdržljivost.
Godine 1929., dok su posljedice ruske revolucije pobirale danak u tolikim zemljama svijeta, začula je glas svoga Zaručnika Isusa da se žrtvuje za obraćenje Rusije, za dobro Crkve i čovječanstva. Odgovor je bio Marijin Fiat. I stizale su je sve moguće nevolje, te je od nekoć krasne djevojke M. Klaudija Dobra postala zgrbljena starica shrvana bolešću, ali oči su joj i dalje sjale ljepotom neba. Godine 1941. nepovratno je oboljela od tifusa. Ni na što i ni na koga se nije potužila, niti išta tražila za sebe. Punih 11 godina teških bolova od posljedica te neugodne bolesti, prenijele su je na današnji dan u Očev zagrljaj. Primila je posljednju sv. pričest kao okrepu za putovanje. Sve je pogledala milim pogledom, pozdravila s Hvaljen Isus i preselila se u prisutnosti svećenika i sestara tamo gdje nema ni suza ni boli ni jauka (Otk 21,4), da zagovara svoju zemaljsku braću i sestre. Nije Isus uzalud obećao: Ja sam Kruh živi koji je s neba sišao. Tko jede od ovoga kruha živjet će zauvijek... Kao što ja živim zbog Oca, tako će i onaj koji mene blaguje živjeti zbog mene... Ovo je kruh koji s neba silazi, da onaj koji od njega jede ne umre (usp. Iv 6, 51.57.50).
Molitva:
Isuse, koji si se pojavio na zemlji kao dobrota i čovjekoljublje, ti najbolje poznaš patnje današnjega čovjeka. Hvala ti što si nam dao osjetiti svoju dobrotu i ljubav po Majci Klaudiji. Proslavi se po njoj i udijeli svima koji joj se utječu snage i olakšanja. Umnoži im vjeru, učvrsti pouzdanje, usavrši ljubav. Amen.