Amoris Laetitia. Pratiti, razlučivati i integrirati slabosti

Branko Jurić

Osmo poglavlje: Pratiti, razlučivati i integrirati slabosti
1. dio 

Osmo poglavlje (AL 291-312), za koje je Papa Franjo u uvodu postsinodalne apostolske pobudnice Amoris Laetitia napisao da će ga vjerojatno svi doživjeti kao "izazov i poticaj na preispitivanje" (AL 7), zapravo predstavlja poziv na milosrđe i pastoralno razlučivanje u situacijama koje ne odgovaraju u potpunosti onome što Gospodin predlaže. Rimski biskup ovdje koristi tri vrlo važna glagola: pratiti, razlučivati i integrirati.

Ne marginalizaciji, da reintegraciji

Papa Franjo u ovom dokumentu traži da se između dviju dominantnih logika koje su kroz povijest prevladavale u Crkvi: marginalizacije i reintegracije (AL 296), pastoralni djelatnici i kršćanske zajednice nedvosmisleno odluče za pratnju i reintegraciju onih koji su rastavljeni te su opet sklopili građansku ženidbu, onih koji "žive neobavezna životna zajedništva" (AL 293), onih koji su iz raznih razloga u napuklim, razorenim odnosima ili pate zbog ostavljenosti i marginalizacije

Živjeti milosrđe

Ukratko, pozvani smo živjeti milosrđe, jer je ono najprije nama očitovano. "Istina je da se katkad ponašamo poput kontrolora milosti, a ne kao oni koji omogućuju tu milost. No Crkva nije carinarnica, ona je očev dom, gdje ima mjesta za svakoga s njegovim tegobnim životom" (AL 310), piše Rimski biskup, napominjući da "učenje moralne teologije ne bi trebalo propustiti usvojiti ova promišljanja, jer iako je istina da treba paziti na cjelovitost moralnog učenja Crkve, posebnu pozornost uvijek treba posvećivati naglašavanju i poticanju najviših i središnjih vrednota evanđelja, posebice da prvo mjesto pripada ljubavi kao odgovoru na potpuno besplatnu ponudu Božje ljubavi" (AL 311).

Vrednovati konstruktivne elemente

Prije čitanja ovog osmog poglavlja, valja nam se prisjetiti da je "rad Crkve često nalik onom u poljskoj bolnici" (AL 291). U ovom dijelu Franjo sažima ono što je plod promišljanja Sinode o pitanjima o kojima se osobito raspravljalo. Ponovno potvrđuje što je kršćanski brak, dodajući da su neki "drugi oblici zajedništva u dubokoj opreci s tim idealom, dok drugi to ostvaruju bar na djelomičan i sličan način". Crkva stoga "ne propušta vrednovati konstruktivne elemente u onim situacijama koje još uvijek ne odgovaraju ili više ne odgovaraju njezinom učenju o braku" (AL 292).

Zakon postupnosti

Na jednostavnu izvanbračnu zajednicu pojedinci se često odlučuju zbog sveprisutnog mentaliteta koji se protivi institucijama i sklapanju trajne veze, ali također zato što čekaju da steknu egzistencijalnu sigurnost, odnosno zaposlenje i stalna primanja. "U svakom slučaju, svim tim situacijama treba prići konstruktivno, pokušati ih pretvoriti u hod prema punini ženidbe i obitelji u svjetlu evanđelja" (AL 294). "U tom je smislu sveti lvan Pavao II. predlagao takozvani zakon postupnosti u spoznaji da ljudsko biće ljubi i ispunja ćudoredno dobro u skladu sa stupnjevima rasta", jer se u svakom čovjeku odvija dinamičan proces koji postupno vodi naprijed (AL 295).

Isusov put milosrđa i integracije

"Put Crkve, od Jeruzalemskog sabora naovamo, oduvijek je bio onaj Isusov put: milosrđa i integracije [...]. Put Crkve je ne osuditi nikoga zauvijek; izlijevati balzam Božjeg milosrđa na sve one koji to iskrena srca traže". Stoga, glede razlučivanja u "neredovitim" situacijama, Papa upozorava da je potrebno "izbjegavati prosudbe koje zanemaruju složenost različitih okolnosti te obratiti pozornost na način na koji osobe proživljavaju te okolnosti, odnosno zbog njih trpe" (AL 296). Nikoga se ne smije zauvijek osuditi, jer to nije logika evanđelja (AL 297).

Odgovarajuće osobno i pastoralno razlučivanje

Rastavljene osobe u novom bračnom ili izvanbračnom životnom zajedništvu "mogu se nalaziti u vrlo različitim okolnostima, koje ne treba svrstavati u strogo zadane okvire ili pretjerano rigidne klasifikacije, ne ostavljajući prostora za odgovarajuće osobno i pastoralno razlučivanje". Stoga Franjo podsjeća na riječi Benedikta XVI. da ne postoje "jednostavni recepti" (AL 298). U tom smislu, prihvaćajući zapažanja mnogih biskupa sudionika Sinode, Papa potvrđuje da se "krštenici koji su razvedeni i ponovo građanski vjenčani moraju u većoj mjeri integrirati u kršćanske zajednice na razne moguće načine. Ova integracija je neophodna i radi skrbi o njihovoj djeci i radi njihova kršćanskog odgoja (AL 299).

Raznolikost konkretnih situacija

Ako se uzme u obzir golema raznolikost konkretnih situacija, "razumljivo je da se ni od Sinode ni od ove pobudnice nije smjelo očekivati da će dati nova opća pravila crkvenopravne naravi koja se mogu primijeniti na sve slučajeve. Ono što je moguće jest jednostavno ponoviti poticaj na odgovorno osobno i pastoralno razlučivanje pojedinih slučajeva (AL 300). "Stoga se ne može jednostavno reći da svi oni koji se nalaze u nekoj od takozvanih neredovitih situacija žive u smrtnom grijehu, lišeni posvetne milosti. [...] Kao što su sinodski oci rekli, pojedini čimbenici mogu ograničiti nečiju sposobnost odlučivanja" (AL 301).

Biti ljudi otvorenog srca

Oslanjajući se na svetog Tomu Akvinskog, Papa se zadržava na odnosu između "normi i razlučivanja" potvrđujući: "Istina je da opći propisi predstavljaju dobro koje se nikada ne smije ne poštivati ili zanemarivati, ali u svojoj formulaciji oni ne mogu obuhvatiti apsolutno sve pojedine situacije. Istodobno, treba reći da, upravo zato, ono što je dio praktičnog razlučivanja u posebnim okolnostima ne može biti uzdignuto na razinu propisa" (AL 304). "Stoga se pastir ne može zadovoljiti samo time da primjenjuje ćudoredne zakone na one koji žive u 'neredovitim' situacijama, kao da su kamenje kojim se nabacuje na živote ljudi. Tako postupaju ljudi zatvorenog srca, koji se često skrivaju čak i iza crkvenih učenja, a koji zasjedoše na stolicu Mojsijevu i sude, pokoji put svisoka i površno, teške slučajeve i ranjene obitelji" (AL 305).

Pomoć sakramenata

Zbog uvjetovanosti i olakotnih čimbenika, "moguće je da u objektivnoj situaciji grijeha - u kojoj uopće ne postoji ili dijelom postoji subjektivna krivnja - osoba može živjeti u Božjoj milosti, može voljeti, i može rasti u životu milosti i ljubavi, primajući u tu svrhu pomoć Crkve" (AL 305). "U određenim slučajevima to može uključivati također pomoć sakramenata". Zbog toga Papa upozorava svećenike da "ispovjedaonica nije soba za mučenje, već mjesto susreta s Gospodinovim milosrđem" (bilješka 351; EG 44), te da "Euharistija, premda predstavlja puninu sakramentalnog života, nije nagrada za savršene, već velikodušan lijek i hrana za slabe" (EG 47).

Ne zatvarati put milosti

"Razlučivanje mora pomoći pronaći moguće načine odgovora Bogu i rasta preko granica. Misleći da je sve crno-bijelo, katkad zatvaramo put milosti i rasta te obeshrabrujemo puteve posvećenja koji daju slavu Bogu". Zato Papa ponavlja da "mali korak, usred velikih ljudskih ograničenosti, može biti Bogu ugodniji od izvana gledano ispravnog života onoga koji u svojem životu ne nailazi na veće teškoće" (AL 305; EG 44).

S ljubavlju i strpljivo pratiti moguće etape rasta osoba

U posljednjem dijelu osmog poglavlja (AL 307-312), kako bi izbjegao nesporazume, autor ponavlja da "razumijevanje za iznimne situacije nikada ne podrazumijeva potamnjivanje svjetla najpotpunijeg ideala niti predlaganje manje od onoga što lsus nudi čovjeku" (AL 307). Ipak, "ne umanjujući vrijednost evanđeoskog ideala, potrebno je s ljubavlju i strpljivo pratiti moguće etape rasta osoba u njihovu postupnom razvoju". Papa potom ističe da iskreno vjeruje "da Isus želi Crkvu osjetljivu na dobro koje Duh Sveti sije usred ljudske slabosti, majku koja, dok jasno izlaže svoje objektivno učenje, čini ono dobro koje se da učiniti, čak i ako se time izlaže opasnosti da cipele zaprlja blatom s ulice", jer samo evanđelje od nas traži da ne sudimo ili osuđujemo (AL 308). Crkva se, stoga, "mora ugledati na Sina Božjega koji ide ususret svima bez iznimke" (AL 309).

Papin poziv

No cjelokupni smisao poglavlja i duha koji Papa Franjo namjerava prenijeti u pastoral Crkve dobro je sažet u završnim riječima: "Pozivam vjernike koji se nalaze u složenim situacijama da s povjerenjem porazgovaraju sa svojim pastirima ili vjernicima laicima koji žive u predanosti Gospodinu. [...] Pozivam također crkvene pastire da ih s ljubavlju i ozbiljno saslušaju, s iskrenom željom da razumiju neprilike kroz koje te osobe prolaze [di entrare nel cuore del dramma delle persone] i shvate njihovu točku gledanja kako bi im pomogli bolje živjeti i prepoznati svoje mjesto u Crkvi" (AL 312).

Logika pastoralnog milosrđa

O "logici pastoralnog milosrđa" Franjo snažno potvrđuje: "Pokatkad nam je vrlo teško ostaviti mjesta u pastoralu za bezuvjetnu Božju ljubav. Postavljamo toliko uvjeta milosrđu da ga lišavamo konkretnog smisla i stvarnog značenja. To je najgori način razvodnjavanja Evanđelja", zaključuje Papa, dodajući: "Istina je, primjerice, da milosrđe ne isključuje pravdu i istinu, ali prije svega moramo reći da je milosrđe punina pravde i najjasnije očitovanje Božje istine. Stoga treba uvijek držati da je svako teološko shvaćanje koje u konačnici dovodi u sumnju svemoćnost samoga Boga, a osobito njegovo milosrđe, potpuno neprimjereno" (AL 311).

Logika koja bi trebala prevagnuti u Crkvi

Ovo nam pruža okvir i ozračje koje nam pomaže "izbjegavati hladni birokratski moral u pristupanju osjetljivim temama i postavlja nas u kontekst pastoralnog razlučivanja ispunjena milosrdnom ljubavlju, koja je uvijek spremna razumjeti, oprostiti, pratiti, nadati se i iznad svega integrirati. To je logika koja bi trebala prevagnuti u Crkvi i voditi nas do toga da otvorimo srce onima koji žive u najudaljenijim egzistencijalnim periferijama" (AL 312).