Tomislav Kovač: Privlačna aktualnost Charlesa de Foucaulda

Dvije važne stvari dogodile su se od objavljivanja izvornoga francuskog izdanja ove lijepe i poučne knjige, Isusove male sestre Annie, znakovito naslovljene Charles de Foucauld: stopama Isusa iz Nazareta (Petite sœur Annie de Jésus, Charles de Foucauld. Sur les pas de Jésus de Nazareth, Montrouge, Nouvelle Cité, 2001). Prvo je papa Benedikt XVI. Charlesa de Foucaulda 13. studenoga 2005. proglasio blaženim; zatim je papa Franjo 27. svibnja 2021. potpisao dekret o njegovoj kanonizaciji, koja je najavljena za 15. svibnja 2022. Hrvatsko izdanje ove knjige dolazi stoga u pravi trenutak kako bi hrvatskim čitateljima približilo osobu i djelo jedne od najmarkantnijih duhovnih ličnosti 20. stoljeća, koja po mnogočemu ostaje neobično aktualna i privlačna.

Život Charlesa (Karla) de Foucaulda (1858.-1916.) doista je sličan uzbudljivom romanu ili filmskoj priči jer obiluje zanimljivim događanjima i obratima koji istodobno fasciniraju i propitkuju. Rođen u francuskoj aristokraciji, rano ostaje siroče; prolazi kroz nemirnu mladost u kojoj izgubi vjeru i odaje se razuzdanom življenju; kao konjanički časnik u Francuskoj vojsci službuje u koloniziranom Alžiru; avanturističkoga duha samostalno istražuje topografiju Maroka, gdje će u susretu s muslimanima ponovno otkriti žeđ za apsolutom; nakon dugih propitivanja u 28. godini života doživi duhovno obraćenje i vraća se katoličkoj vjeri (1886.), postajući strastveno zaljubljen u Isusa iz Nazareta, kojemu do kraja svojega života želi služiti cijelim svojim bićem; pridružuje se trapističkom redu u Francuskoj, pa u Siriji; željan još većeg odreknuća i asketskog života, služi kao domar u samostanu klarisa u Nazaretu; poslije ređenja za dijecezanskog svećenika (1901.), odlazi živjeti kao eremit u alžirskoj Sahari, gdje će nakon petnaestak godina zajedničkog života s Berberima biti nesretno ubijen... To su samo neke od glavnih etapa njegova bogatoga i uzbudljivoga života, koje treba promatrati u njihovoj međusobnoj povezanosti i kontinuitetu jer ako je nešto zaista obilježavalo osobnost Charlesa de Foucaulda, to je bila odlučnost i žarka želja uvijek ići naprijed.

Originalnost ove knjige Isusove male sestre Annie jest u tome što se pretežito temelji na mnogobrojnim pismima i zapisima Charlesa de Foucaulda, rekonstruirajući i prikazujući najvažnije događaje njegova života, koji su postupno oblikovali njegovu osobu i specifičnu duhovnost. Time čitatelju omogućuje da se upozna s Isusovim bratom Karlom – kako je sebe rado nazivao – polazeći od njega samoga, tj. od njegovih vlastitih riječi koje otkrivaju njegovu intrigantnu osobnost, prodoran način razmišljanja i istančan kršćanski senzibilitet. Živopisne ilustracije i rukopis pisama pridruženih tekstu, ovoj knjizi daju također jednu dokumentarnu vrijednost koja odnos s bratom Karlom čini još prisnijim.

Premda su o njemu napisane brojne biografije, život Charlesa de Foucaulda još uvijek je satkan od različitih legendi i interpretacija. Mnogi su u njemu odavno prepoznali autentičan primjer kršćanske svetosti, prototip mučenika i idealnog misionara (iako nije umro kao mučenik niti je sebe smatrao misionarom). Neki ga pak drže pomalo kontroverznom ličnošću vremena francuskog kolonijalizma. Poradi njegova slobodnjačkog načina života prije obraćenja i njegove visoke obrazovanosti, katkad je nazivan »modernim svetim Augustinom« (igrom slučaja ili Božjom providnošću, obraćenje je doživio u pariškoj crkvi posvećenoj upravo tom velikom crkvenom ocu i svetcu). U beskompromisnom radikalizmu koji je obilježavao prvih petnaestak godina njegova obraćeničkog života, neki vide tipičnu figuru katoličkog integrista. Zbog njegovog uzburkanoga duhovnog puta, od duboke sumnje i nevjere do traženja i otkrivanja Boga, drugi bi ga pak proglasili »zaštitnikom agnostika«.

Onkraj svih ovih predodžbi, činjenica je da iznimno životno svjedočanstvo Charlesa de Foucaulda malo koga može ostaviti ravnodušnim. Iz svjetovne perspektive, on je oličenje nemirne ljudske duše u potrazi za smislom egzistencije, koja se ne zadovoljava površnim odgovorima. S vjerničkoga gledišta, sjajan je i dirljiv primjer onoga najboljeg što milost može učiniti srcu čovjeka koji se predaje Bogu.

Polazeći od ovih postavki, željeli bismo ovdje istaknuti četiri značajke Charlesa de Foucaulda koje nam se čine posebno izazovnima i za život kršćana i Crkve u današnjem svijetu, kao i za mnoge naše suvremenike: njegovu strastvenu ljubav za Isusa Krista, poimanje apostolata kroz dobrotu i prijateljstvo, odnos prema kolonijalizmu i nikad aktualniju ideju o sveopćem bratstvu.

Strastvena ljubav za Krista

Ono što najviše karakterizira Charlesa de Foucaulda jest njegovo oduševljenje i strastvena ljubav za Isusa Krista, utjelovljenoga Sina Božjega, u kojem je prepoznavao neizmjernu Božju ljubav darovanu svim ljudima. Za brata Karla, u Presvetom srcu Isusovu, kojeg je posebno štovao sukladno duhovnosti svoga vremena, kucalo je Božje srce koje je ljubilo sve ljude i bilo spremno svima služiti i dati svoj život. Zato će taj simbol – srce iznad kojeg stoji križ – nositi na svojoj eremitskoj halji gotovo do kraja svoga života, kada mu, kako kažu njegovi biografi, više nije bio potreban koliko je njegov sadržaj – beskrajnu Božju sebedarnu ljubav – bio pounutrašnjio u vlastitome srcu. Tim istim znakom, uz natpis Iesus Caritas, običavao je ukrasiti i svoja pisma, u kojima je također ime ISUS često pisao velikim slovima. Doista, otkriće Božje ljubavi objavljenu u Isusu Kristu duboko će odrediti njegov život. No za brata Karla ljubav pretpostavlja suobličenje i nasljedovanje, kako i sam piše: »Ne mogu zamisliti ljubav bez potrebe, bez neophodne potrebe za sličnošću, osobito u dijeljenju svih životnih nedaća, poteškoća i muka […]. 'Nije sluga veći od svoga gospodara'« (str. 42).

Ljubiti Krista, za Charlesa de Foucaulda, značilo je prije svega u svemu ga oponašati (imitatio Christi) i slijediti ga do kraja. To će osobno učiniti živeći na svoj način tzv. »nazaretsko otajstvo«, u kojem je zadivljeno razmatrao čudesno otajstvo Božje poniznosti kojom se beskonačni i svemoćni Bog, u kenotičkoj zbilji utjelovljenja, udostojio »sići« među ljude i živjeti »njihovim životom, životom siromašnih radnika koji žive od svojega rada... u Nazaret« (str. 38). Brat Karlo žarko je želio slijediti svojega učitelja Isusa na tom putu svetoga i radikalnoga siromaštva te, kao i on, zauzeti ono »posljednje mjesto« (la dernière place), kako bi bio blizak i onim najudaljenijima: »Za mene to znači da trebam uvijek tražiti posljednje od posljednjih mjesta, kako bih bio isto tako malen kao i moj Gospodin, da budem s njim, da idem njegovim stopama, korak po korak, kao vjerni sluga, vjerni učenik, […] da živim s mojim Bogom koji je tako proživio cijeli život, dajući mi primjer svojim životom« (str. 38). Božja ljubav u Isusu Kristu nije se samo približila nego se i poistovjetila sa svakim čovjekom. Zato je Isusova riječ koja je najviše utjecala na brata Karla bila upravo: »Štogod učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!« (Mt 25,40). Ljubiti »najmanjega« jednostavno znači ljubiti Krista. Potpuna predanost i nasljedovanje Isusa, trajno poniranje u njegovo otajstvo, osobito kroz kontemplativnu molitvu, te rad i služenje ljudima postat će temeljna obilježja duhovne karizme Charlesa de Foucaulda.

Apostolat dobrote i prijateljstva

Na tim će temeljima Charles de Foucauld u alžirskoj Sahari razvijati vlastiti, za ono vrijeme u mnogočemu inovativan, apostolat, koji u svojim pismima naziva apostolatom dobrote i prijateljstva (usp. str. 84-91). Naime, za razliku od tadašnjega uobičajenoga misionarskog djelovanja koje je počivalo na određenoj strategiji (pružanja humanitarne i zdravstvene pomoći, obrazovanja i vjerskog odgoja, s nakanom postepene kristijanizacije domorodnih populacija), Charles de Foucauld stavljao je naglasak na diskretnu i nježnu prisutnost među domorocima, na ljudsku blizinu i služenje, na susret s drugim i na gostoprimstvo. Osobno se nije osjećao pozvanim biti sijačem (propovjednikom) ni žeteocem Božje riječi (jedini žetelac bit će Isus Krist na Sudnjem danu), nego je sebe radije gledao kao na orača (défricheur), tj. kao onog koji čisti i priprema tlo za evanđeosku sjetvu, čiji plodovi ostaju u nadležnosti Božje providnosti. U tom smislu, svoj apostolat temeljio je prije svega na primjeru vlastitoga života, koje je trebao zrcaliti samoga Krista. Tako i sam 1909. godine u svojim zapisima iz Tamanrasseta piše: »Moj apostolat treba biti apostolat dobrote; videći me da si kažu: 'Ako je taj čovjek tako dobar, i njegova vjera mora biti dobra.' Ako me pitaju zašto sam blag i dobar, da mogu reći: 'Zato što sam sluga jednog beskrajno boljeg od mene, da samo znate kako je dobar moj učitelj Isus'... Želio bih biti dovoljno dobar da se može reći: 'Ako je takav sluga, kakav je tek učitelj?'« (str. 84). Ovakav primjer lišen je svakog prozelitizma. On ne stavlja »evangelizatora«, neku doktrinu ili metodu na prvo mjesto, nego Isusa, koji je došao da ponizno služi i bude prijatelj ljudima (usp. Mk 10,35-45; Iv 15,12-17), poštujući njihovu vlastitost, dostojanstvo i slobodu.

Dobro je ovdje istaknuti činjenicu da što je bliže živio s ljudima, toliko je Charles de Foucauld više shvaćao kako nije samo on taj koji drugome nešto daje nego da i sam može nešto primati od drugoga. To je posebno doživio kada su mu za vrijeme velike suše i gladi Tuarezi, inače muslimani, spasili život donoseći mu kozjeg mlijeka koje su samo za njega mukotrpno išli tražiti u okolnim brdima, a inače su ga čuvali za svoju djecu. U tom nesebičnom činu darivanja njemu kao strancu, Charles de Foucauld uvidio je kako dobrota i prijateljstvo nemaju narodnosti ni religiju i da je ljubav na djelu najsigurnije mjerilo spasenja. U doba kada je Katolička Crkva još uvijek imala pesimističnu viziju eshatološke sudbine nekršćana, suženu na vjekovni aksiom extra ecclesiam nulla salus, Charles de Foucauld nije mogao poimati da netko tko iskaže dobrotu prema svome bližnjemu bude apriori isključen iz Božjega nauma spasenja samo zato što nije kršćanin. Tako jednomu vojnom liječniku, protestantske vjeroispovijesti, koji ga je upitao hoće li se Tuarezi obratiti (kako bi se spasili), odgovara: »Nisam ovdje zato da obraćam Tuarege, nego zato da ih pokušam razumjeti... Siguran sam da će dragi Bog primiti u nebo sve koji su bili dobri i pošteni. […] uvjeren sam da će nas Bog sve primiti ako to zaslužujemo…« (usp. str. 84). Iako je njegov povijesni i geografski kontekst specifičan, nije pretjerano reći da je Charles de Foucauld na svoj način bio prethodnik dijaloga i suživota s pripadnicima drugih Crkava, religija i kultura, ostajući pritom čvrsto ukorijenjen u svojoj katoličkoj vjeri.

Kolonijalizam i susret kultura

Neizbježno je spomenuti i Foucauldov odnos prema kolonijalizmu, koji katkad izaziva neke prijepore. Istina je da je kao većina Europljana svoga vremena Charles de Foucauld podržavao kolonijalne pothvate, međutim, u njima nipošto nije gledao sredstvo dominacije zapadnog svijeta nad drugim narodima, nego oruđe civilizacije. Za njega je glavni cilj kolonijalizma bio manje razvijenim narodima i kulturama omogućiti napredak koji će ih dovesti do jednakog stupnja civiliziranosti, tj. ljudskog, društvenog i tehničkog razvoja kojeg su bili postigli europski narodi. Štoviše, to je za njega bio i preduvjet za njihovu moguću evangelizaciju jer prihvatiti Krista pretpostavlja određenu zrelost i spremnost. O ovakvoj, uvjetno rečeno »humanizirajućoj« ili »solidarnoj« viziji kolonijalizma, jednako svjedoče njegov osobni i vrlo prijateljski odnos prema žiteljima Magreba i Sahare, kao i njegova oštra kritika ropstva (usp. str. 65-68) koje je bilo rašireno među domorodnim plemenima i često šutke odobravano od kolonijalnih vlasti. Treba ovdje podsjetiti da je Katolička Crkva jasno osuđivala ropstvo kao praksu nedoličnu ljudskom dostojanstvu, a žestoki predvodnik borbe protiv ropstva u to doba bio je kardinal Charles Lavigerie (1825.-1892.), nadbiskup Alžira i Kartage, koji je također uvelike pridonio promjeni klasičnoga misijskog mentaliteta.

U odnosu na neke današnje krajnje ideologizirane kritike kolonijalizma (dekolonijalni revizionizam, indigenizam, rasijalizam, woke ili cancel kultura…), primjer Charlesa de Foucaulda neminovno potiče na cjelovitiji i objektivniji pogled na ovo specifično razdoblje zapadnoeuropske povijesti. Ne zanemarujući činjenicu da su velike kolonijalne sile često bez ikakve obzirnosti drugim narodima nametale zapadnu kulturu i civilizaciju (kolonijalizam se dugo poistovjećivao s »pozapadnjačenjem«, a posljedice toga i danas se osjećaju među pripadnicama postkolonijalnih naroda koji su nerijetko puni frustracija i resantimana prema zapadnoj civilizaciji općenito), treba ipak priznati da je mnogim koloniziranim narodima omogućen veliki civilizacijski iskorak. Isto tako, istraživanja zapadnih znanstvenika, osobito etnografa, arheologa, geografa, povjesničara, jezikoslovaca, dala su neprocjenjiv doprinos ne samo upoznavanju nego i očuvanju i vrednovanju kulturnih i religijskih obilježja naroda s koloniziranih područja, što je dovelo i do utemeljenja novih znanstvenih disciplina kao što su, primjerice, orijentalistika, arabistika, islamologija itd. Zemljopisna istraživanja koja je i sam Charles de Foucauld proveo u Maroku bila su uistinu pionirska i dandanas uživaju veliko priznanje u svjetskoj akademskoj zajednici. On je, također, prvi i još uvijek jedini koji je sastavio tuareško-francuski rječnik i zabilježio nekoliko stotina tuareških usmenih pjesama, ostavljajući nezaobilaznu građu za proučavanje bogate berberske kulture raširene na saharskom području Sjeverne Afrike. Takvih primjera ima uistinu mnogo. Iz ove perspektive, Charles de Foucauld i slični istraživači njegova vremena prava su suprotnost raširenoj tezi o neizbježnom »sukobu civilizacija«. Naprotiv, oni su, na svojstven način, bili preteče susreta civilizacijā i za naše doba toliko potrebnog dijalogu kulturā i religijā.

Poziv na sveopće bratstvo

No, ono po čemu je Charles de Foucauld u svojemu vremenu, kao i danas, izuzetno izazovan, to je zasigurno njegova lijepa i plemenita želja da postane »sveopći brat« (frère universel), tj. brat svim ljudima. To bratstvo je, za njega, jednako zasnivano na zajedničkoj pripadnosti ljudskom rodu kao i na njegovoj osobnoj pripadnosti Isusu Kristu, Sinu Božjemu koji se svojim utjelovljenjem sjedinio sa svakim čovjekom i postao »prvorođenac među mnogo braće« (Rim 8,29; usp. Heb 2,10-12). Štoviše, u skladu s dobrohotnim naumom spasenja Boga Oca, Stvoritelja svih ljudi, Isus Krist je obznanio da su sva ljudska bića »predodređena za posinstvo« (usp. Ef 1,5) u Bogu, što implicira da su pozvana biti braća i sestre među sobom te odgovorni jedni za druge. Na tome se, između ostaloga, temelji i kršćanski sveopći imperativ ljubavi, zato Foucauld ističe: »Svi su ljudi djeca Božja, koji ih ljubi neizmjerno: nemoguće je, dakle, ljubiti i htjeti ljubiti Boga bez želje da ljubimo druge ljude. Što više ljubimo Boga, to više ljubimo druge. […] Ljubav prema Bogu, ljubav prema ljudima, to je sav moj život, to će biti sav moj život, nadam se« (Pismo Henriju Duveyrieru, iz trapističkog samostana Notre-Dame-des-Neiges, 24. travnja 1890). Nakon što je u Beni Abbèsu s pomoću vojske sagradio jednostavnu kuću s kapelicom posvećenu Presvetom Srcu Isusovu i taj prostor otvorio svim ljudima, bio je sretan kada je lokalno stanovništvo to mjesto samo od sebe počelo nazivati »bratstvom« (ar. khaoua), kako i sam piše: »Želim naviknuti sve stanovnike, kršćane, muslimane i Židove da me gledaju kao svog brata, sveopćeg brata. Kuću su prozvali „bratstvo“ i to mi je drago« (Pismo gospođi de Bondy, 7. siječnja 1902., str. 59). Taj opći poziv na bratstvo Charles de Foucauld najuže povezuje s Kristovim spasenjskim dijelom i, samim time, s misijskim poslanjem kršćana i Crkve: »Iznad svega vidjeti u svakom čovjeku brata: 'Svi ste vi braća, imate istog Oca koji je na nebesima' – vidjeti u svakom čovjeku dijete Božje koje je Isus otkupio svojom krvlju, kojeg ljubi, kojeg mi trebamo ljubiti kao same sebe i za čije se spasenje trebamo zalagati. […] Svaki kršćanin treba gledati svakog čovjeka kao ljubljenog brata […] Kršćanin ne može biti neprijatelj nekršćanima, kršćanin je uvijek prijatelj svakom čovjeku; prema svakom čovjeku gaji osjećaje Srca Isusova« (Pismo J. Hoursu, 3. svibnja 1912., str. 90).

Iako se ideja ljudskog bratstva u tadašnjoj Europi već bila nekako udomaćila preko francuskog prosvjetiteljstva (liberté, égalité, fraternité), Charles de Foucauld je vraća njezinim kršćanskim korijenima, koji proizlaze iz same naravi Kristove objave. Isto tako, ovo univerzalističko poimanje čovjeka i čovječanstva uvelike odskače kako od kolonijalne dominacije i robovlasničkih odnosa s kojima se redovito suočavao, tako i od, u ono vrijeme već raširenog, antisemitizma i rastućega nacionalizma koji će europske narode dovesti do Prvoga svjetskog rata. Jasno je koliko ova ideja o sveopćem bratstvu može biti poticajan odgovor na mnoge dvojbe i napetosti današnjega svijeta obilježenog tolikim podjelama i sukobima, ideološkim i religijskim ekstremizmima te stalno prijetećim nasiljem. Bratstvo podsjeća da ono što ljude iskonski povezuje, tj. njihovo čovještvo, uvelike nadilazi i vrjednije je od onoga po čemu se  razlikuju i razdvajaju. Ova poruka osobito je važna u svim (post)konfliktnim društvima u kojima je potrebno liječiti osobne i kolektivne rane te ponovno uspostaviti povjerenje radi izgradnje mirne i zajedničke budućnosti. Izazov bratstva i pomirenja itekako se tiče i Hrvatske i okolnih zemalja koje su, unatoč dubokim traumama i gorčinama proizašlih iz nedavnih ratova, pozvane razvijati dobrosusjedske odnose kako bi barem mlađim i nadolazećim naraštajima osigurale stabilniju i sretniju budućnost. Nije to nipošto lagana zadaća. Zato bratstvo o kojem govori Charles de Foucauld pretpostavlja poniznost, dobrohotnost i hrabrost, ono prije svega proizlazi iz vjere u Boga i iz ljubavi prema bližnjemu, ljubavi koja nema granica jer svoje izvorište crpi upravo u Bogu.

Duhovna ostavština i suvremenost Charlesa de Foucaulda

Zanimljivo je primijetiti da Charles de Foucauld, koliko je poznato, za svoga života nikoga nije obratio, nije osnovao ni vlastitu zajednicu niti je imenovao nasljednika, iako je imao želju da njegov put nastavi tada mladi i perspektivni orijentalist Louis Massignon (1883.-1962.), koji će postati začetnik katoličke islamologije. Unatoč tome, nakon njegove smrti njegova se reputacija brzo proširila po Francuskoj, Europi i svijetu. Njegova potpuna predanost Isusu Kristu, eremitski način života u pustinji i služenje najsiromašnijima nadahnula je mnoge generacije svećenika i redovnika između dva svjetska rata i poslije. Dvadesetak redovničkih kongregacija i laičkih društava, koji zajedno okupljaju oko 12 000 ljudi diljem svijeta, nastalo je pozivajući se na njegovu kontemplativnu i karitativnu karizmu te nastavljaju njegovo djelo življenja evanđelja među najpotrebitijima i najudaljenijima od Crkve i društva. Nije stoga pretjerano reći da je Charles de Foucauld jedna od osoba koja je najviše utjecala i obogatila Crkvu i kršćanstvo u 20. stoljeću. Za kardinala Léon-Étiennea Duvala, dugogodišnjeg nadbiskupa Alžira (1954.-1988.), životno svjedočanstvo Charlesa de Foucaulda anticipiralo je i neke važne naglaske Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.): vratio je Krista u središte kršćanske egzistencije, osvijestio je apostolsku obvezu svakog kršćanina, preko svoje duhovno-molitvene zajednice (Union-Sodalité) uključio je vjernike laike u život Crkve, reaktualizirao je ideju o sveopćem bratstvu u naučavanju Crkve, bio je živi primjer brige za siromašne, uspješne inkulturacije i susreta s islamskim svijetom.

Iz današnje perspektive, Charles de Foucauld se posve uklapa u viziju Crkve koju zagovara papa Franjo: Crkva koja izlazi na geografske i egzistencijalne periferije, koja se ne suspreže odreći se svoje sigurnosti i komfora poradi evanđelja, koja hrabro i radosno ide u susret svakom čovjeku bez razlike, Crkva koja ne osuđuje, nego ljubi i uključuje sve ljude. Moglo bi se već sada reći da je Charles de Foucauld svetac po mjeri pape Franje! Zato ne čudi što je, osim najave njegove kanonizacije, posljednje brojeve enciklike Fratelli tutti (br. 286-287) posvetio upravo njemu, ovim toplim i nadahnjujućim riječima: »Vođen idealom potpunog predanja Bogu, poistovjetio se s najmanjima, napuštenima u bespućima afričke pustinje. U tom okruženju Charles de Foucauld izrazio je želju osjećati se bratom svakog čovjeka i zamolio je jednog prijatelja: „Molite se Bogu da zaista mogu biti bratom svih duša u ovim krajevima“. U konačnici, želio je biti „svačiji brat“. Ali samo poistovjećujući se s najmanjima postao je brat sviju. Neka Bog nadahne ovaj ideal u svakome od nas«.

Imamo stoga puno razloga radovati se hrvatskom izdanju ove knjige Isusove male sestre Annie o Charlesu de Foucauldu. Iako je pisana jednostavnim jezikom, knjiga obiluje zanimljivim podacima i duhovno bogatim mislima koji će oduševiti svakog čitatelja i štovatelja ovog skromnog, ali toliko snažnoga francuskog blaženika i skorašnjeg svetca. Ovo je izdanje nastalo zahvaljujući hvalevrijednoj inicijativi Isusovih malih sestara u Hrvatskoj, koje svojim samozatajnim radom i duhovnom prisutnošću već od 1969. godine, zajedno s Isusovom malom braćom, obogaćuju hrvatsko redovništvo, Crkvu i društvo. Posebno treba pohvaliti dobar prijevod Isusove male sestre Vesne, koja je kao misionarka i sama dugo boravila u arapsko-muslimanskom svijetu, toliko dragom bratu Karlu. Muslimani imaju posebno mjesto u srcu i molitvama Isusovih malih sestara, kao što je to isticala njihova osnivačica, Isusova mala sestra Magdalena (Magdeleine Hutin, 1898.-1989.), čiju je beatifikaciju papa Franjo također najavio. Zahvaljujemo i izdavačkoj kući »Kršćanska sadašnjost« što je na svojemu dugom popisu bogate teološke i duhovne literature smatrala vrijednim dodati još jednu knjigu o Charlesu de Foucauldu.

Jedna bitna odlika Charlesa de Foucaulda bila je njegova duhovna, intelektualna, ali i svjetovna (društvena, politička i kulturna) ukorijenjenost u svom vremenu. To vrijeme predstavlja veliku prekretnicu za europsko kršćanstvo i društva te je nagovijestilo mnoge izazove našega današnjeg vremena, jedno stoljeće poslije. S toga gledišta, Charles de Foucauld iznimno je suvremen i poticajan. U jednom svijetu u kojem su socijalne i ideološke podjele sve veće, Crkvu i kršćane podsjeća na važnost apostolata prijateljstva i služenja; istodobno poučava istinskom susretu i dijalogu kulturâ, koji će biti jedan od glavnih izazova 21. stoljeća. Isto tako poručuje da se kršćanska vjera, tako i svetost, živi u konkretnoj stvarnosti i u svim prilikama, u svakodnevnim odnosima i djelima, nadilazeći predrasude i sukobe te s dubokim povjerenjem u Boga koji je spreman preko svakoga od nas, ali i ljudi koje postavlja na naš put, učiniti velika djela. Naime, u svakom čovjeku Charles de Foucauld gledao je ponajprije Krista, koji ga poziva da mu se pridruži. Isus Krist je za njega bio »jedini model« (le modèle unique) u kojega se vrijedi zagledati i nasljedovati ga. A preko dirljivog i privlačnog primjera svog malog brata Karla, Isus svim ljudima i danas poručuje da u Božjem srcu ima mjesta za svakoga.

Doc. dr. sc. Tomislav Kovač,

Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu

(Vatican News – Fratellanza umana – bj)