Fratelli tutti. Dijalog i socijalno prijateljstvo

Šesto poglavlje: Dijalog i socijalno prijateljstvo

Fra Ivan Tučić

Šesto poglavlje enciklike Fratelli tutti govori o dijalogu. Iako se o dijalogu češće govori, negoli ga se živi, iznova je potrebno isticati njegovu važnost. Sve ono do sad rečeno o bratstvu i socijalnom prijateljstvu nemoguće je ako ne želimo razgovarati, susretati i pomagati jedni drugima. Društva i zemlje, ističe Papa, doživljavaju „pravi procvat kada postoji konstruktivni dijalog između njezinih različitih kulturnih bogatstava: kulture naroda, sveučilišne, kulture mladih, umjetničke i tehnološke kulture, gospodarske i obiteljske te medijske kulture“ (FT, 199).

Papa je itekako svjestan i tužne stvarnosti današnjeg svijeta koji dijalog miješa sa „žustrom razmjenom mišljenja na društvenim mrežama“ (FT, 200), koji nisu ništa drugo nego glasni monolozi željni da ih se što bolje čuje. Nažalost, takvi monolozi, često utemeljeni na poluinformacijama, postali su uobičajeni u medijskom svijetu. „Heroji budućnosti bit će oni koji će znati razbiti tu morbidnu logiku i odlučiti smjerno podržati riječ bremenitu istinom, neovisno o osobnim interesima. Daj Bože da se ti heroji nečujno pojave u srce našeg društva“ (FT, 202), apel je Pape Franje.

Dijalogom do istine

Papa je, u tom kontekstu, svjestan i još jedne opasnosti današnjega svijeta. Pod velom dijaloga i tolerancije sve se češće „prepušta tumačenje moralnih vrijednosti onima koji imaju moć u svojim rukama“ (FT, 206). Zbog toga, pita se Papa, „je li moguće posvećivati pažnju istini i tražiti istinu koja odgovara našoj najdubljoj stvarnosti?“ (FT, 207). Jasno, ono što nazivamo istinom nisu samo činjenice i događaji o kojima nas informiraju novinari, nego prvenstveno potraga za najčvršćim temeljima na kojima počivaju naše odluke i zakoni. „To znači prihvatiti da čovjek svojim umom i pameću može nadići ono što je u pojedinom času prikladno, i shvatiti određene istine koje su nepromjenjive, koje su bile istinite prije nas i uvijek će biti“ (FT, 208). Tada će se ljudi npr. suzdržavati od počinjenja ubojstva ne iz straha od društvenog prezira i zakona, nego iz uvjerenja.

U današnjem društvu zato je dijalog najbolji način da se prepozna ono što je trajno, što se uvijek mora afirmirati i poštovati, dakle dijalogom se dolazi do temeljnih istina koje se moraju i uvijek će se morati poštivati. Prihvatiti da postoje takve istine daju čvrstoću i stabilnost socijalnoj etici. Ako se u svakoj prilici mora poštivati dostojanstvo drugoga, to nije zato što mi to dostojanstvo izmišljamo ili pretpostavljamo, već zato što ono ima višu vrijednost u odnosu na materijalne stvari i okolnosti, što zahtjeva da se s njim postupa drugačije. Zato ljudsko biće ima isto nepovredivo dostojanstvo u svakom povijesnom dobu i nitko si ne može uzimati za pravo da u određenim okolnostima poriče to uvjerenje ili čini nešto što je u opreci s time. Zato za dijalog uvijek ima prostora (Usp. FT, 212 i 213).

Radost susreta

Ono što prethodi dijalogu je otvorenost i spremnost susresti drugoga. U pontifikatu pape Franje toliko smo puta mogli čuti riječ susret, odnosno poziv na razvijanje kulture susreta. To je način života koji teži oblikovanju poliedra koji ima mnogo lica i mnogo strana, ali koji svi zajedno tvore jedinstvo bogato nijansama. Dakle, govoriti o kulturi susreta znači da smo kao narod oduševljeni idejom okupljanja, traženja dodirnih točaka, podizanja mostova, planiranja nečega što uključuje sve. Ono što je važno, naglašava Papa, jest pokrenuti procese susreta, procese koji mogu podignuti narod koji je sposoban razlike staviti pod istu kapu. To znači steći naviku i sposobnost priznati drugome pravo da bude to što jest i da bude različit. To priznati znači odreći se, kako Papa vidi, podmuklijeg nasilja – nasilja koje prezire onog koji je drugačiji (Usp. FT 215-218).

Ignoriranje postojanja i prava drugih koji su različiti prije ili kasnije izazvat će neki oblik nasilja, koji često bukne kada se najmanje očekuje. U tom kontekstu Papa navodi primjer domorodačkih naroda i čestu netrpeljivost i prezir „velikih“ prema njihovoj kulturi života. „No, nijedna istinska, duboka i trajna promjena nije moguća ako njezina provedba ne uključuje različite kulture, posebno kulture siromašnih. Kulturni pakt predstavlja odricanje od monolitnog razumijevanja identiteta određenoga mjesta i zahtjeva poštivanje različitosti nudeći svima mogućnost samoodređenja i socijalne integracije“ (FT, 220). Zato prepoznati i priznati drugoga „omogućuje samo ljubav, a to znači staviti se u položaj drugoga ne bi li otkrio što je autentično ili barem razumljivo među njegovim motivacijama i interesima“ (FT, 221).

Završni dio ovoga poglavlja enciklike Papa, onako kako to često čini, govori iz srca. Svjestan velikih nepravdi, nasilja, kriza, ipak ističe kako se još uvijek možemo „opredijeliti za ljubaznost. Postoje oni koji to čine, i postaju zvijezde koje sjaje usred tame“ (FT, 222). Osoba koja posjeduje, kako ističe Papa, ovaj plod Duha Svetoga, pomaže drugima da im život bude podnošljiviji, posebno kad nose teret svojih problema, potreba, tjeskoba. „Danas se rijetko ima vremena da se zastane i dobro ponaša prema drugima, da se kaže: Mogu li?, Oprosti!, Hvala! Ali s vremena na vrijeme pojavi se čudo ljubazne osobe koja svoje strahove i sve što je tjera na žurbu ostavlja po strani kako bi drugome posvetila pažnju, nasmiješila se, rekla riječ ohrabrenja, omogućila prostor za slušanje usred tolike ravnodušnosti“ (FT, 224). Njegovati takav stav put je istinskog dijaloga i socijalnog prijateljstva.