Tko je bio papa Grgur I. Veliki?
Marito Mihovil Letica
Grgur se rodio oko 540. u Rimu, u okrilju stare i ugledne aristokratske i senatorske obitelji, koja bijaše odvjetak porodice iz koje su već potekla dvojica papa: Feliks III. i Agapet I. Grgur je dobio izvrsnu naobrazbu, nakon čega je ušao u javnu službu te je dvije godine bio prefekt Rima. Poslije očeve smrti prodao je imanje i razdijelio novac siromasima. Osnovao je šest samostana na Siciliji i jedan u Rimu. U taj rimski samostan ušao je kao redovnik benediktinac oko 575. godine. Prenamijenio je vlastitu palaču u samostan. Papa Pelagije II. poslao je Grgura kao crkvenoga zastupnika u Carigrad, gdje je boravio do godine 586. Nakon povratka u Rim, vratio se Grgur životu u samostanu, a Pelagije II. postavio ga je za svojega tajnika odnosno savjetnika.
Nakon Pelagijeve smrti, Grgur je složnom voljom svećenstva i rimskoga puka izabran za papu. Bilo je to 3. rujna 590. godine. Predan redovničkomu životu, nevoljko je prihvatio papinstvo – ali je odmah čvrsto prionuo rješavanju velikih i brojnih problema, a jedan je od najvećih bio dolazak Longobarda, germanskoga naroda podrijetlom iz Skandinavije, koji je najezdom prijetio Rimu. Grgur je s Longobardima pregovarao o uvjetima za postizanje mira. Zahvaljujući svojim pronicavim pogledima u budućnost, izvrsno je uvidio kako je zadaća Crkve da nadolazeće barbarske narode ne samo obrati na kršćanstvo nego i da ih učini svojima, kako bi se u novoj domovini osjećali kao u vlastitoj kući. (Zanimljivo je napomenuti da je upravo po Germanima Longobardima nazvana Lombardija, regija u sjevernoj Italiji.)
Papa Grgur I. Veliki reorganizirao je upravu nad papinskim teritorijem i crkvenim posjedom, pridonio širenju benediktinskoga reda, davao snažne poticaje misionarskoj djelatnosti, zahvaljujući kojoj su pokršteni brojni barbarski narodi. Grgur Veliki prvi je uporabio izraz ʺservus servorum Deiʺ (ʺsluga slugu Božjihʺ) kao titulu rimskoga pape. Također treba reći da je on prvi latinski pisac koji je spomenuo dolazak slavenskih naroda u Istru i Dalmaciju.
Glavna su Grgurova djela: ʺPastoralno praviloʺ, ʺHomilijeʺ, ʺČetiri knjige dijalogaʺ, ʺKomentar Knjige o Jobuʺ. U Grgurovim djelima razaznaje se sinteza njegovih vlastitih naučavanja i mislî svetoga Augustina, uz prilagodbu potrebama čitateljske publike odnosno kršćanskoga puka. Također treba reći da je sačuvano oko 850 njegovih pisama, koja su dragocjeni svjedoci Grgurove bogate i svestrane djelatnosti. Prema predaji, Grgur I. Veliki zaslužan je za nastanak i oblikovanje službenoga glazbenog repertoara zapadne kršćanske crkve, poslije nazvanoga, njemu u čast, ʺgregorijanskim pjevanjemʺ. K tome je, također prema predaji, ustanovio u Rimu takozvanu ʺschola cantorumʺ, pjevačku školu koja će postaviti norme za izvođenje gregorijanskoga pjeva.
Papa Grgur I. Veliki umro je 604. godine. Već nakon smrti bio je smatran svecem, a papa Bonifacije VIII. proglasio ga je potkraj 13. stoljeća crkvenim naučiteljem, zajedno s Ambrozijem, Jeronimom i Augustinom, također svecima i zapadnim odnosno latinskim crkvenim ocima. Spomendan svetoga pape Grgura I. Velikoga je 3. rujna. Njegovi su simboli knjiga i golub, a zaštitnik je glazbenikâ, učiteljâ i papâ.
