Sakralna arhitektura - Krstionica

Dolores Petrović, mag. arch.

Krsna savjest odsutna je iz života mnogih današnjih kršćana. Čini se da se krštenje podrazumijeva za "kulturnu činjenicu" ili "tradiciju".

Sveto krštenje je pak temelj cjelokupnog kršćanskog života, ulazno predvorje u život u Duhu i vrata koja otvaraju pristup ostalim sakramentima. Kroz krštenje nas Duh Sveti uranja u smrt i uskrsnuće Očeva Sina i tako nas uvodi u novi život djece Božje, stavljajući nas u jedinstveni odnos s Isusom, čineći nas članovima njegove božanske obitelji.

Oci Drugog vatikanskog koncila krštenje su definirali kao grob i kolijevku u kojoj katekumen "umire", a iz Kristove Pashe novi se čovjek ponovno rađa.

Prva poznata formula za krštenje iz III. stoljeća govori nam kako se krštenje sastojalo od trostrukog uranjanja u vodu. Potpuno potopljen u vodi, katekumen umire utopljen i novo stvorenje ponovno izranja, obnovljeno na sliku Krista, sinovskog stvorenja. Trostruko uranjanje podsjeća nas na uskrsno trodnevlje: novokršteni neofit umire, sahranjen je i uskrsnuo je zajedno s Kristom. Dakle, ova spasonosna voda postaje za kršćane grob i majka!

Kroz povijest se krštenje očitovalo na različite načine, a uvijek je uključivalo stvarnost vode u koju je čovjek bio uronjen. U apostolskom je razdoblju jednostavna prisutnost vode predstavljala ključnu referencu za proslavu krštenja, tako da je svako mjesto gdje je bilo vode moglo postati mjestom krštenja. Povijesno prvi kršteni su kršteni u vodama Jordana stoljećima. Ako to nije bilo u rijeci, bilo je u živoj vodi. Krštenje kasnije polako nalazi druge alternative jer kršćani koji slave misno slavlje u kućama, tamo projektiraju i određene prostore za krštenje. Na ulazu u svoje domove često su gradili mjesto gdje su bile vode i to mjesto se često moglo koristiti i kao fontana krštenja. Te vode su bile uvijek na ulazu. Ovdje pričamo o krstionici i svetoj vodi; njihov simbolizam je uvijek isti, ali ne znači nužno da su ta dva elementa ista stvar. Voda na ulazu sa svojim simbolizmom čišćenja uvijek prethodi nekoj akciji, a pogotovo sakralnim akcijama.

Tek kasnije, s liturgijskom strukturom s tekstovima, mjestima i vremenima i mjesto proslave krštenja poprima vlastitu konfiguraciju. Smještanje posude s vodom u građevinu s vjerskom svrhom postavilo je pitanje: Kakva je korist od vode na ovom mjestu? Zašto baš ova posuda?

Ako u apostolsko doba nije bilo propisanih mjesta i vremena za krštenje, u klasičnom i romaničkom razdoblju oboje su dobro definirani. Krstionica je jedinstvena građevina, pripojena biskupovoj crkvi. I samo ovdje i samo biskup ili njegovi delegati mogu njome upravljati. Krstionica također postaje simbol grada i podsjetnik civilnom društvu na zajedničku vjersku pripadnost.

S naknadnim širenjem krštenja djece, bazen za krštenje, izgrađen za uranjanje odraslih biva opremljen konstrukcijom, također pogodnom, za krštenje djece. Vremena su također bila izmijenjena tako da se sakrament krštenja dodjeljuje kad god to nužnost zahtijeva, dok je ovo isprva bio sakrament koji se primao samo na određeni, jedan dan u godini. Krstionica tako mijenja oblik i svodi se na malu posudu smještenu u samoj crkvi.

Ako pak govorimo o arhitektonskim oblicima krstionica kroz povijest, mogu se zamijetiti česta ponavljanja određenih oblika poput osmerokutne, kvadratne ili pak kružne krstionice. Jesmo li se kad zapitali zašto baš ti oblici krstionice i koja je njihova simbolika? Struktura krstionice od početka je građena i dizajnirana u posebno značajnim oblicima koji mogu odražavati i pripovijedati ritualne posebnosti; neki od tih oblika ostvareni su u osnovi određenog geometrijskog oblika, dok drugi razrađuju taj oblik artikulirajući ga s drugima ili ga jednostavno obogaćuju dodavanjem određenih arhitektonskih elemenata.

Prvotno ćemo se zapitati zašto je tako čest oblik osmerokuta. Naime, kroz prethodne emisije sakralne arhitekture postajemo svjesni jačine simbolike koja stoji iza svakog elementa u ovom prostoru, pa tako i ovdje, ako zakopamo bar malo dublje pronaći ćemo odgovor. Broj osam već podsjeća na simboliku koja aludira na vječnost. Za kršćane taj osmerokut nudi šire simboličko bogatstvo. Krštenje je za katekumene ispunjenje dana spasenja, točnije osmog dana, dana Kristove pashe u koju smo ugrađeni, također i prvog dana, kako kaže naša povijest "prvi dan nakon subote". Ovdje naravno ne staje simbolika povezana s brojem osam, ali je dovoljno da pokrene naša razmišljanja.

Kružni oblik krstionica pak priziva nebo i ulaz u vječnost. Osobito se prepustio podsjećanju na otajstvo uskrsnuća, a time i na novost života koja je posljedica slavljenja sakramenata.

Često ćemo primijetiti još jedan nezaobilazni arhitektonski element krstionice, a to su dvije serije od tri stepenice; jedna serija stepenica je smještena na zapadu, a druga na istoku. Od prve se katekumen spušta u bazen ostavljajući tamu za sobom (zapad kao mjesto zalaska uvijek predstavlja ovu tamu), a nakon krštenja izlazi iz izvora popevši se na tri stepenice okrenute ka istoku. Katekumen tako koračajući prema istoku, kraljevstvu svjetlosti, simbolično korača prema Kristu. Tri koraka bila su jasna referenca na tri dana koja je Krist proveo u grobu i u kojima je osoba koja se krsti ritualno oživjela.

Tek uoči liturgijske reforme uoči Drugog vatikanskog koncila, do koje uvijek dolazimo na koncu ovih emisija, obnovljena liturgijska pastoralna osjetljivost konačno vraća obred krštenja unutar crkvene zajednice. Mjesto ponovnog rođenja iznosi se na vidjelo pokušavajući ga, u dizajnu novih crkava, smjestiti na takav način da njegov položaj nije samo funkcionalan već i jasno simboličan.

Što drugi Vatikanski koncil govori po pitanju svete vode i krstionice?

Kao što se već spomenulo, simbolizam ovo dvoje je uvijek isti, ali ne znači nužno da su ta dva elementa ista stvar. Ovi simbolizmi imaju dvije zajedničke geste:

Gest sakramenta, točnije krštenje funkcionira čak i ako ga nismo svjesni. Dok pak svetu vodu Crkva definira sakramentalnim gestom. Sakramentalno funkcionira samo ako smo svjesni samoga čina. Točnije, ako uzimamo svetu vodu bez potpune svjesnosti o njenom značaju ovaj gest nikako ne funkcionira. Kršćani na ulazu u crkvu čine taj ritual čišćenja svetom vodom kako bi se ponovno spojili s krštenjem, a poslije toga koračaju putem prema oltaru. Pročišćeni, vjernici hode ovim putem, nikada sami, jer je uvijek u njihovoj pratnji kor anđela. U oltaru se zatim odvija euharistija, točnije čin koji anđeli ne poznaju i ne mogu sudjelovati u njemu jer nemaju tijelo, to je ono što je darovano na dar samo čovjeku. Drugi Vatikanski koncil želi naglasiti ove činjenice, pokušavajući ponovno oživiti gestu činjenja znaka križa svetom vodom, na ulazu u crkvu, kako bi se vjernici podsjetili na to što jesu.

Kad bismo vidjeli ono što vide i anđeli u tim trenucima, vidjeli bismo sliku kršćana s križem na čelu i na njegovim prsima. Zato kršćani čine znak križa na čelu, da se podsjete tko su. Ova sakramentalna gesta, dakle, pomaže u podsjećanju. Jer u momentu u kojem se dodiruje svetu vodu, vjernik se podsjeća kako je njegovo čelo bilo označeno krizmom, a njegova prsa su bila označena uljem katekumena.