Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, začetnik hrvatskoga narodnog preporoda
Marito Mihovil Letica
Dana 23. studenoga bila je 270. obljetnica rođenja Maksimilijana Vrhovca, utjecajnoga i zaslužnoga zagrebačkog biskupa. Rodio se u Karlovcu 1752. u obitelji Eleka Vrhovca, graničarskoga kapetana, i Antonije Znikije. U Karlovcu je Maksimilijan završio osnovnu školu, a očevim premještanjem na službu u Graz nastavlja školovanje u tome austrijskom gradu. Na očevu tragu bio je izabrao vojničko zvanje, ali se s petnaest godina predomislio te odlučio otići u zagrebačko sjemenište.
Zatim je upisao studij filozofije u Hrvatskome kolegiju u Beču, a teologiju je doktorirao u Bologni 1774. godine. Na Badnjak 1775. zaređen je u Zagrebu za svećenika. Nakon toga bio je profesor dogmatike na zagrebačkoj Akademiji i suplent bogoslovije, pa bilježnik Duhovnoga stola, kanonik Zagrebačkoga kaptola, kanonik u Čazmi, rektor zagrebačkoga sjemeništa te rektor Centralnoga sjemeništa u Pešti. Godine 1787. habsburški car Josip II. imenovao ga je zagrebačkim biskupom. Treba napomenuti da u to doba Zagreb nije imao nadbiskupa – do uzdignuća Zagrebačke biskupije na nadbiskupiju došlo je tek sredinom 19. stoljeća: prvi nadbiskup zagrebački bijaše Juraj Haulik, ustoličen 1853. godine.
Kada je riječ o Maksimilijanu Vrhovcu, ne bi smjelo ostati prešućeno kako brojni povijesni zapisi tvrde da je bio jedan od istaknutijih hrvatskih slobodnih zidara ili masona (navodno član lože ʺPrudentiaʺ). Ignjat Martinović, jakobinski revolucionar i mađarski književnik – optužio je biskupa Vrhovca da je ʺšef jezuitizma u Hrvatskojʺ te jedan od ʺglavara ceha u koji su udruženi jozefini, iluminati i jezuiti“. Premda se Vrhovac uspio obraniti od svih optužbi, do danas ga prati glas da je pripadao masonima.
Pred kraj 18. stoljeća biskup je Vrhovac, kao identitetski samosvjesni Hrvat, prionuo nastojanju oko kulturnoga i političkoga ujedinjenja hrvatskih zemalja. Nakon sloma Mletačke Republike potpale su Dalmacija, Hrvatsko primorje i Istra pod francusku vlast, a Vrhovac je, zajedno s Andrijom Dorotićem, filozofom i političarem rodom s otoka Brača, organizirao otpor francuskoj vlasti. Nakon što je 1815. Habsburška Monarhija zavladala Dalmacijom, Vrhovac se zalagao za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, koja u to doba nije obuhvaćala južne hrvatske zemlje.
K tome se Maksimilijan Vrhovac bavio prosvjetno-kulturnom i gospodarskom djelatnošću. Iskazao se kao dobrotvor i mecena, promicatelj znanosti i umjetnosti, pobornik prosvjećivanja širih narodnih slojeva. Nastojao je oko razvoja jedinstvenoga ʺilirskog“ jezika i pravopisa, odupirao se uvođenju mađarskoga jezika. Kupio je u Zagrebu tiskaru gdje je tiskao kalendare, proglase i prigodnice na hrvatskome jeziku, uz to je skupljao stare rukopise i knjige, čime je znatno obogatio biskupsku knjižnicu i arhiv. Biskupa Vrhovca s pravom smatraju jednim od začetnika hrvatskoga narodnog preporoda u 19. stoljeću.
Maksimilijan Vrhovac također je pomogao regulaciju rijeke Kupe i doprinio izgradnji Lujzinske ceste. Postao je vlasnikom Stubičkih Toplica te je razvio mjesto i lječilište. Dao je značajan doprinos za izgradnju zagrebačke Zakladne bolnice, a Sveučilišnoj je knjižnici darovao nekoliko tisuća knjiga. Prije smrti dao je izgraditi sirotište za djecu, a oporučno je ostavio novac za uređenje Zagreba. Vjerojatno jedna od najpoznatijih inicijativa biskupa Vrhovca jest uređenje zagrebačke šume i parka, koji je njemu u čast nazvan ʺMaksimirʺ. Maksimilijan Vrhovac umro je u Zagrebu 16. prosinca 1827. godine.
