Sveti Blaž (Vlaho), zaštitnik Dubrovnika
Marito Mihovil Letica
Spomendan svetoga Blaža, liječnika i biskupa, slavi se 3. veljače. U Dubrovniku je njegovo ime Vlaho, a dotični je svetac tijekom mnogobrojnih stoljeća toliko srastao s Dubrovnikom, zbližio se i identitetski prožeo, da se za Dubrovnik mnogokad može čuti da je ″Grad svetoga Vlaha″, na sličan način kao što je Split ʺGrad svetoga Dujeʺ, a Mletci ili Venecija ″Grad svetoga Marka″.
Blaž ili Vlaho rodio se pred kraj 3. stoljeća u Sebasti u ondašnjoj Maloj Armeniji, danas je to središnja Turska. Svetčevo je ime nastalo prilagodbom latinskoga ″Blasius″, hrvatski ″Blaž″, a u Dubrovniku uvriježena inačica ″Vlaho″ nastala je od grčkoga oblika tog imena: ″Vlasios″. To ne stoji ni u kakvoj vezi s nazivom ″Vlasi″, koji se rabi u različitim značenjima (s obzirom na etničku, vjersku i zavičajnu pripadnost), često s omalovažavanjem i pogrdno. Zanimljivo je k tome pripomenuti da se u povijesnim dokumentima i arhivskome gradivu spominje sveti Vlaho u množini, iz velikoga poštovanja: nominativ ″sveti Vlâsi″, a najraniji oblik jednine, ″sveti Vlaho″, zasvjedočen je tek 1751. godine.
Povijesni podatci o njegovu životu oskudni su i često isprepleteni s pobožnim legendama. Vlaho, vrlo krjepostan i zauzetan liječnik, zarana je prihvatio kršćansku vjeru. Izabran je za biskupa, a za vrijeme Dioklecijanova progona kršćana, od veljače 303. nadalje, Vlaho se skrivao od Rimljana i njihovih poslušnika, ali bi noću, pridobivši tamničare darovima, hrabrio i krijepio zatočene sljedbenike Kristove. Za vrijeme Licinijeva progona kršćana, koji je počeo 319. kada je taj imperator odustao od vjerske snošljivosti što ju je donio Milanski edikt, Vlaho se sklonio u planine Kapadocije. Otkriven je, uhićen i sproveden u Sebastu. Na putu prema Sebasti spasio je dječaka kojemu je riblja kost zapela u grlu. U čitavu katoličkom svijetu na blagdan svetoga Blasiusa ili Vlaha, 3. veljače, blagoslivljaju grla blagoslovljenim svijećama, a dotični se obred u Dubrovniku zove ″grličanje″.
Nakon okrutnoga mučenja – i Vlahova nepokolebljivoga odbijanja da prinosi žrtve idolima – odrubljena mu je glava. Bijaše to, najvjerojatnije, u veljači 320. godine. Nakon toga se štovanje svetoga Vlaha proširilo cijelim kršćanskim svijetom, do Flandrije i Engleske.
Uvriježeno je vjerovanje da se sveti Vlaho javio godine 972. svećeniku Stojku za njegove noćne molitve u crkvi svetoga Stjepana te mu je dao nalog da upozori Senat kako vlastohlepni i osvajački Mlečani namjeravaju silom osvojiti Dubrovnik. Tako je mletačka namjera osujećena, a Dubrovčani su izabrali svetoga Vlaha za svojega glavnog zaštitnika (do tada je to bio sveti Srđ). Sve do danas sveti Vlaho brani svoj grad od svakovrsnih neprijatelja. Dubrovčani svojega svetca Vlaha, kao glavnoga zaštitnika grada, parca, štuju još od druge polovine 10. stoljeća. A nedugo potom, oko 1026. godine, kupuju dio svetčeve lubanje od stanovitoga grčkog igumana; bilo je to u doba kada su Pečenezi, nomadski turkijski narod, napadali Bizant, te su mnogi grčki monasi bježali prema zapadu.
Naposljetku valja reći da je svetkovina svetoga Blasiusa ili, kako se govori u Dubrovniku i okolici, ″festa svetoga Vlaha″ uvrštena 1. rujna 2009. na UNESCO-ovu listu nematerijalne baštine čovječanstva.
