Opće bratstvo ljudskoga roda. Svi braća u Crkvi Božjoj

Svi braća u Crkvi Božjoj

U ranom je kršćanstvu, odmah nakon Gospodinova uzašašća, a s početkom apostolskog propovijedanja, nastao i veliki prijepor o zajedništvu dvaju sastavnica nove zajednice okupljene oko Krista i njegova uskrsnuća. Židovska je sastavnica odricala pravo kršćanima iz poganstva da imaju jednak pristup Bogu, a i ravnopravnost s članovima izraelskog naroda. Na neki način su Boga proglasili svojinom izraelskoga naroda, te su držali neophodnim da svi koji žele pristup vjeri u Boga, trebaju se obrezati i postati Židovi.

Crkva kuća Božja

Apostoli su, međutim, bili drukčijeg mišljenja, te su jasno stali u obranu prava svih članova zajednice, bez obzira iz kojega naroda, puka, plemena ili jezika došli u Crkvu. Crkva se doista osjećala univerzalnom zajednicom u kojoj svi imaju po vjeri pravo pristupa milosti, pravo pristupa Ocu koji ima plan spasenja za sve ljude i ostvaruje ga u svojoj kući, to jest Crkvi.

Za ovo je više primjera u novozavjetnim spisima iz kojih postaje razvidno da nema više razlike između vjernika, već da su svi Božji ukućani, te time i braća. Temelj svega što se napravilo, djelo je Božje. Jer Crkva je njegova obitelj, kuća i građevina, što znači da su njegovom voljom svi sabrani u Crkvu kako bi ostvarili njegov iskonski plan o zajedništvu svih ljudi najprije s njime, a onda i međusobno. U tom duhu će sveti Pavao pisati Efežanima: “Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego ste sugrađani svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostola i proroka, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu.” (Ef 2,19-22) Na jednom drugom mjestu (usp. 1 Tim 3,15) Pavao će pojasniti da je kuća Božja upravo Crkva Boga živoga, stup i uporište istine. Dakle, svi ljudi i naroda su pozvani pristupiti Crkvi, to jest ući u kuću Božju, te po vjeri ostvariti novo zajedništvo ljudskoga roda koje se temelji na Bogu živomu i na spasenjskom djelu njegova Sina. Od ovog poziva nitko nije isključen, nitko diskriminiran, te je tako Crkva postala nova univerzalna zajednica ljudskoga roda, novo čovječanstvo Bogom oblikovano koje nadilazi podjele koje su postojale do pojavka Gospodina Isusa i njegova uskrsnuća.

Ako su vjerenici u Efezu, od kojih su većina bili obraćenici iz poganstva, sugrađani svetih i ukućani Božji, onda su doista međusobno braća, no temelj njihova bratstva je teološki jer izvire iz Boga, a ne tek sociološki, premda su oni i jedan novi narod, nova Božja obitelj i zajednica. Njih je Bog, pozvavši ih u svoju obitelj, učinio braćom sa svima koji vjeruju, te samim time imaju pravo na proročke navještaje i na apostolsko propovijedanje. Oni su uglavljeni u hram svet u Gospodinu po Kristu Isusu, te su kao takvi Božja građevina. U Božjoj obitelji doista nema razlike među ljudima, već su svi po vjeri i krštenju primili isti status djece Božje i Božjih ukućana.

Crkva pravi Izrael

Slični prijepori i rasprave nastavljaju se gotovo cijelo stoljeće, o čemu će posvjedočiti i sv. Justin u svojem Razgovoru s Trifunom, spisu koji je nastao kao plod dvodnevne rasprave održane upravo u Efezu oko 140. godine. Justinov spis je dokaz da su kršćani bili uvjereni da su starozavjetni zakoni nadiđeni, te da više ne postoji, po novom savezu i zakonima, nikakva zapreka nikome tko želi postati baštinikom Božjih obećanja i darova: “Sada pak, Trifune, čitao sam da će biti konačni zakon i savez od sviju čvršći, koji valja čuvati svima koji žele postići Božju baštinu. Naime, Zakon dan na Horebu već je prevladan i samo je vaš dok ovaj vrijedi baš za sve; zakon donesen protiv zakona dokida onaj prethodni, a slično i savez sklopljen kasnije dokida onaj sklopljen prije. Kao vječni i konačni zakon dan nam je Krist i ujedno kao savez vjernosti, nakon kojega nema više nikakva drugoga zakona, ni zapovijedi ni propisa.” (Razgovor s Trifunom, 11,2) Dakle, nakon punine zakona i saveza u Kristu, svatko tko želi ući u posjed vječne baštine, sada je omogućeno. Ljudi iz poganstva nisu više zakinuti niti u podređenom položaju u odnosu na židovstvo, već naprotiv svi su punopravni baštinici obećanja i novoga, konačnog saveza u Kristu.

No tu Justinova argumentacija ne staje, već on s kristološkog konteksta prelazi na ekleziološki, pokazujući da se ostvarenje saveza i zakona u Kristu doista ticalo svih ljudi, kao što je rekao i u prethodnome tekstu, te on kršćanstvo predstavlja kao pravi Izrael: “Ako je, dakle, Bog navijestio da će sklopiti novi savez koji je trebao biti svjetlo narodima, mi uviđamo i uvjereni smo da po imenu raspetoga Krista, ostavivši kumire i sve druge opakosti, pristupamo Bogu i u tomu ćemo ispovijedanju i bogoljubnosti ustrajati sve do smrti. Na temelju djela i čudesa koja slijede svi mogu shvatiti da je ovo novi zakon i novi savez te iščekivanje onih koji iz svih naroda očekuju dobra. Zapravo, mi smo pravi Izrael, Judino pleme, potomstvo Jakovljevo, Izakovo i Abrahamovo, koji zbog vjere još neobrezan dobi potvrdu i blagoslov te bi prozvan ocem mnogih naroda, mi koji smo po ovom raspetom Kristu privedeni Bogu, a što ćemo u nastavku izlaganja pokazati.” (11,4-5)

Justin, prenoseći uvjerenja prve Crkve, ističe kako je Bog navijestio sklapanje konačnoga i novoga saveza koji je trebao biti svjetlo narodima, dakle trebao se ticati svih ljudi koji ulaze u Božji narod, Božju obitelj i tako se potvrđuje da je novi Božji naroda oblikovan od ljudi iz svih naroda koji istinski traže Boga. Taj novi narod je Crkva koja je ispunjenje u odnosu na Izrael, jer je narod vjere, te narod koji je po Kristu priveden Bogu. Kršćani kao novi Božji narod nisu ostali na razini sociološkog udruživanja, niti su mogli prihvatiti da biološka pripadnost izraelskom narodu bude temelj njihova međusobnog zajedništva. Naprotiv, oni su izrazili novi univerzalizam zajedništva vjere, unatoč svim nacionalnim i plemenskim raznolikostima, unatoč razlikama jezika i kulture, ili pak društvene i političke pripadnosti. Crkva je novi i univerzalni Božji narod, jer okuplja sve ljude, a temelj joj nije ni sociološko ni biološko bratstvo, već ono duhovno i teološko. Podloga novoga univerzalnog bratstva je Bog koji jedini može raspršeni razjedinjeni ljudski rod sakupiti u jednu obitelj i dovesti tako do pravoga zajedništva. Stoga, po uvjerenju prve Crkve, ljudski rod u Crkvi prima i živi novo bratstvo sinova i kćeri Božjih, bez obzira na biološki, socijalnu ili kulturološku provenijenciju.

Ivan Bodrožić