150. obljetnica rođenja Antuna Gustava Matoša

Marito Mihovil Letica

Antun Gustav Matoš rođen je 1873. u Tovarniku, u Srijemu, ali se njegova obitelj uskoro preselila u Zagreb pa Matoš u autobiografskim zapisima kaže da je ʺBunjevac podrijetlom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojemʺ. Na blagdan svetog Antuna ili Ante bijaše Matošu rođendan i ujedno imendan, a ime Gustav uzeo je godinama potom, prema očevu imenu August. Tako nastade amblematski troslov A. G. M. – Jedan hrvatski književnik ovako opisuje susret s Matošem:

ʺSjedio sam… u Protivinskom restoranu septembra mjeseca godine 1911., a u kavanu je ušao i sjeo u nišu pod svodom iličkog prozora A. G. M. Imao sam u džepu čitav snop svojih pjesama i već sam bio na skoku do stola A. G. M.-a, ali me savladala trema u posljednjem trenutku i nisam se usudio da riskiram da stupim pred lice ovoga čovjeka.ʺ

Taj dojmovima ispunjeni doživljaj zapisao je u dnevnik tada osamnaestogodišnji Miroslav Krleža. Matoša su njegovi sljedbenici i učenici zvali ʺRabbiʺ, biblijskim imenom za učitelja, a tako ga je uz ostale zvao, prije nego su se posvađali i ušli u gorljive polemike, Tin Ujević.

Matoš je, shrvan teškom bolešću grla, umro 17. ožujka 1914., ne dočekavši 41. rođendan. Zauzeo je osobito mjesto u hrvatskoj književnosti i kulturi. Tako je u ožujku 1940. intelektualna mladež u Šibeniku pokrenula glasilo ʺMatoš: hrvatski omladinski listʺ, u čijemu uvodniku uz ostalo čitamo: ʺNemamo onoga tko bi mogao dostojno zamijeniti ona tri velika slova – A. G. M. – koja su, ko tri tvrđave, bombardirala sve što je bilo negativno i lažno.ʺ

Matoš je u hrvatskoj književnosti bljesnuo poput meteora i nastavio svijetliti sve do danas, nadahnjujući mnoge. U povodu 70. godišnjice njegove smrti, napisao je Veselko Tenžera u ožujku 1984. esej ʺPreživljuje dobro pisanjeʺ u kojemu ističe da je Matoš, nakon što je godinama boravio u frankofonoj Švicarskoj i Francuskoj, prenio u hrvatski jezik elegantnu francusku rečeničnu skladnju te da je ʺs Matošem naša književnost propisala europski, s nepoznatom stilskom elegancijom u nasʺ. Tenžera zatim kaže da je ʺtroma pseudogermanska sintaksa razorena prirodnim gibanjem njegove rečenice, koja je s lakoćom imenovala, asimilirala realije, disala naporedo sa svijetom u pokretuʺ. Tako o Matošu govoraše Tenžera.

Matoš je kao izraziti predstavnik hrvatske moderne pisao artističku liriku, najviše sonete, a novele mu odlikuje spoj lirike i fantastike, životnog i bolećivog, bizarnog i ironičnog.

Ne bi smjelo ostati nespomenuto da su u Matoševim djelima brojni religijski elementi, koje je osobitim marom otkrivao i znanjem tumačio prof. dr. Vladimir Horvat, svećenik isusovac. Završavamo rečenicama što ih je u feljtonu ʺBog Uskrsaʺ godine 1912. napisao Matoš o Isusu Kristu:

ʺ… u veličajnoj propovijedi planinskoj naučio je čovjeka moliti – moliti Očenaš, molitvu nad molitvama. U noći, u magli, u kaosu, zapalio je vječnu svijeću ljudskoj nesreći. Uskrsnuo je kao primjer da svi mi u Njegovom duhu uskrsnuti možemo.“