„Crkva koja sluša“ u središtu Mediteranskih teoloških susreta u Rijeci
„Kakva smo Crkva i kakva Crkva želimo biti? Je li evanđelje koje propovijedamo samo za odabrane ili je za sve? Je li ono za izdvojiti se od svijeta ili uroniti u svijet, noseći sve njegove boli, tuge i radosti?“. Ovim je pitanjima riječki nadbiskup u Hrvatskoj Mate Uzinić otvorio drugo izdanje Mediteranskih teoloških susreta, ekumenske forum na kojem sudjeluje 41 katolički, pravoslavni i protestantski student ili doktorand teologije iz svih zemalja Jugoistočne Europe. U konferencijskoj dvorani Domus Laurana, nadbiskupijske kuće u Lovranu, Uzinić, koji je 29. lipnja primio palij od pape Franje, upitao je potom uvodeći u temu „Crkva ili sekta: između otvorenosti i ekskluzivnosti“, je li „Evanđelje oružje kojim se služimo protiv bezbožnog svijeta ili je Radosna vijest koja mijenja nas i svijet u cilju suradnje, solidarnosti i međusobne ljubavi, u cilju utjelovljenja dobra. Novosti u našim društvima i zajednicama“.
Uzinić: „Krist koncilskih otaca je onaj iz Emausa“
55-godišnji hrvatski nadbiskup, koji je dok je bio dubrovački biskup otvorio ovaj projekt nazvavši ga Ljetnom školom teologije (održane 2019. i 2021.), zatim je istaknuo kako nas „papa Franjo poziva na izgradnju sinodalne Crkve, 'Crkve slušanja' gdje svatko ima nešto za naučiti dok slušamo jedni druge i slušamo Duha Svetoga, Duha istine“. Njegova je želja studentima i predavačima, četvero etabliranih katoličkih, pravoslavnih i protestantskih teologa, bila da „slušaju jedni druge“. Riječki nadbiskup u svom je govoru podsjetio kako „dilema otvorenosti ili zatvorenosti, odnosno isključivosti, ovisi o tipu Krista kojeg smo upoznali i o tipu Krista kojeg želimo propovijedati“. I da Krist koji je bio pred očima otaca Drugoga vatikanskog koncila nije bio onaj trijumfalni, nego onaj koji „diskretno kao suputnik korača na putu učenika u Emaus. Krist koji u vjerniku budi želju da ga više nikad ne izgubi. Ali, u isto vrijeme, žele ne ostati ravnodušni prema onima koji još ne vjeruju i ne odbacivati ih, ne zatvoriti se u sebe, već da budu otvoreni“.
Koncil je otvorio Crkvu svijetu i drugima
Otvarajući dogmatsku konstituciju o Crkvi Lumen gentium riječima: „Svjetlom Kristovim koje obasjava lice Crkve, Koncil želi prosvijetliti sve ljude“, isti su saborski oci, ponovio je Uzinić, „odlučili otvoriti se svijetu i drugima. Oduprijeti se iskušenju da krizu vjere riješe povlačenjem u sebe“. Doista, navještaj Kraljevstva Božjega koji nam dolazi „zahtijeva povjerenje i otvorenost prema svijetu oko nas, povjerenje i otvorenost prema drugima i drugačijima“. Povjerenje i otvorenost koja uključuje „neophodnost odlaska na periferiju, izaći, kako kaže papa Franjo u Evangelii gaudium“.
Teolog Radcliffe: univerzalnost Crkve, neophodna i nemoguća
Lumen gentium je u svom predavanju citirao i dominikanski teolog Timothy Radcliffe, bivši poglavar Reda, koji će pri otvaranju prve skupštine Sinode o Sinodalnoj Crkvi u listopadu voditi duhovnu pripravu za sudionike. Govoreći o temi „Koliko bi katoličanstvo trebalo biti univerzalno?“, 77-godišnji dominikanac istaknuo je da apostolska konstitucija, u svojim prvim riječima, definira Crkvu kao „znak i oruđe zajedništva s Bogom i jedinstvom ljudskog roda“. Jedinstvo koje tek treba postići, također među samim kršćanima, ali „nije to nije opcionalno“, podsjetio je fr. Radcliffe, budući da je to „nedvosmislena volja Gospodinova“. Ipak, svako izražavanje jedinstva „riskira da postane opresivno“. U pripremnom dokumentu za predstojeću Sinodsku skupštinu, citirao je teolog, napominje se da „neki prihvaćanje tradicije sveopće Crkve vide kao nametanje mjesnim kulturama ili čak kao oblik kolonijalizma“. Ukratko, „univerzalnost se čini istovremeno neophodnom i nemogućom“.
Budite pažljivi prema svim hrabrim istraživačima smisla
Također u dijalogu između kršćanskih Crkava, teolog Radcliffe je zatim upitao, „kako možemo reći jedni drugima istinu, ostajući vjerni sebi, a ipak otvoreni za preobrazbu?“. Rješenje se, prema dominikanskom teologu, može pronaći u „životvornoj gostoljubivosti“ koju bismo mi kršćani trebali utjeloviti. Potreban nam je „određeni identitet koji treba njegovati i identitet koji treba otkriti. Ako imamo samo prvo, riskiramo da postanemo sekta. Ako imamo samo ovo drugo, u opasnosti smo od asimilacije.“ Kultura je živa, objasnio je, „u interakciji s onim što je novo, poticajno, drugo, a da na neki način sačuva svoj identitet“. Iz tog razloga, zaključio je fr. Radcliffe, Crkva „mora biti otvorena za ono što je novo i kreativno u kulturi našeg vremena. Odbacimo sve što je redukcionističko u suvremenoj kulturi, ali se otvorimo onome što širi srce“. Ostajući pozorni „prema svim onim kreativnim i hrabrim istraživačima smisla bilo koje vjere ili onima koji ne vjeruju, koji nam otvaraju oči za složenost ljudskog postojanja i dijele s nama ideje o transcendenciji“.
Okrugli stol za sve u zgradi Nadbiskupije
Dominikanski teolog bio je protagonist okruglog stola otvorenog za javnost u utorak navečer u nadbiskupskom domu u Rijeci, zajedno s još troje predavača na Mediteranskim teološkim susretima, pravoslavcem Davorom Džaltom, koji predaje religijske znanosti i demokraciju na sveučilištu Stockholm, s. Jadrankom Rebekom Anić, istraživačicom na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Splitu, i evangelikom Hans-Peterom Grosshansom, ravnateljem Instituta za ekumensku teologiju Evangeličkog teološkog fakulteta Sveučilišta u Münsteru. O tome je za Vatican News govorila bibličarka Bruna Velčić iz organizacijskog odbora MTS-a. S njom je razgovarao Alessandro Di Bussolo.
O kojim temama je najviše bilo riječi na tribini u Nadbiskupiji?
Tijekom tribine najviše je bilo osvrta na pitanje, odnosno temu ovogodišnjih Susreta: „Crkva ili sekta: između otvorenosti i ekskluzivnosti”. Govorili smo o univerzalnosti Crkve, o katolicitetu Crkve i Kraljevstvu Božjem kao Kraljevstvu kamo idemo. Mogla bih ekstrapolirati neke misli koje su me se posebno dojmile, posebno od Timothyja Radcliffea, koji je govorio o ovoj razlici između „Communio“ kršćana i kršćana „Kraljevstva“, razlikujući prve kao kršćane koji pridaju veliku važnost identitetu, tradiciji, a druge kao kršćane oni koji svoj identitet vide u budućnosti, u Kraljevstvu koje dolazi. Prvi su oni koji kažu „Mi znamo tko smo“ dok drugi kažu „Moramo saznati više o tome tko smo“. I to se na neki način može povezati s onim što vidimo u našoj Crkvi, također tijekom ove Sinode. Radcliffe ističe da su nam potrebne obje ove skupine, jer ako izgubimo svoj identitet riskiramo asimilaciju. Ali ako se previše fokusiramo na ovaj identitet, bez gledanja unaprijed na ono što još možemo postati, riskiramo da postanemo sekta. Gledajući na predstojeću listopadsku Sinodu u Rimu, mislim da je to vrlo važna misao: ove naše različite skupine trebaju jedna drugu, mi smo jedni drugima snaga, mi nismo suprotnosti, mi smo oboje bogatstvo i možemo učiti jedni od drugih.
Također me se jako dojmila intervencija sestre Rebeke Anić, koja je odabrala temu sektaškog mentaliteta, zlostavljanja i zloporaba u novim religijskim duhovnim pokretima. Bila je to vrlo konkretna intervencija. Sestra Rebeka govorila je o događajima koji su se zbili u Njemačkoj i Francuskoj te je istaknula koliko je važno razgovarati o tome što se može dogoditi i što se događalo u različitim zajednicama te iznad svega važnost razumijevanja kako prepoznati postoje li u zajednicama zlostavljanja, jer nije uvijek riječ o seksualnom zlostavljanju, kojeg nažalost ima. Ima tu i duhovnog zlostavljanja, ima ponekad i manipulacija, pogotovo kada je riječ o mladima koji su možda nedavno otkrili svoj poziv. Sestra Rebeka spomenula je dokument koji je objavila Francuska biskupska konferencija o sektaškim zastranjenjima u crkvenim duhovnim zajednicama. Preporučujemo ga za čitanje, preveden je i na hrvatski. Četiri su kriterija koje francuski biskupi ističu kao važne za prepoznavanje zastranjenja ili zloporaba duhovne prirode.
Kakvu Crkvu traže sudionici ovih Susreta i mnogi koji su sudjelovali na tribini, koja je bila uistinu dobro posjećena i s mnoštvom pitanja?
Čini mi se da traže Crkvu u kojoj ima mjesta za svakoga, u kojoj se nitko ne osjeća isključenim, dakle Crkvu koja prihvaća, Crkvu otvorenu svima. Vidimo to i na ovom ekumenskom susretu: vidimo Crkvu koja ima sve te različite oblike, mi smo različitih nacija, različitih kršćanskih konfesija, ali svi ujedinjeni oko Krista kako bismo osjetili da smo svi uključeni. Mislim da je to Crkva kakvu tražimo.
Tema otvorenosti, dijaloga i, s druge strane, identiteta koji treba čuvati, mnogo se tiče ekumenskog puta. No, vidite li među mladima želju za ekumenizmom?
Da, i mladi ljudi, pogotovo oni koji sudjeluju u ovom programu, dolaze upravo kako bi se međusobno upoznali. Mladi pravoslavci da upoznaju nas katolike, mladi katolici da upoznaju druge protestante i pravoslavce. I ovo je lijepa razmjena, jer na kraju krajeva, i prethodna iskustva nam govore da su ovi mladi ljudi obogaćeni jedni drugima i mogu izbliza osjetiti da ima više stvari koje nas spajaju nego onih koje nas razdvajaju. A tu je i ljubav prema teologiji: dolaze naučiti tu otvorenost, čuti što drugi ima za reći, što od njega mogu naučiti. Zato mislim da postoji velika želja za ekumenizmom.
(Vatican News – ab; bj)
