Mediteranski teološki susreti: Pomoć osobama migrantima pokazuje lice otvorene Crkve
Ovih dana na Mediteranskim teološkim susretima u Lovranu, na hrvatskoj obali Jadrana, u Riječkoj nadbiskupiji, 41 student teologije i doktorand iz zemalja Jugoistočne Europe raspravlja o izboru između otvorene, gostoljubive i inkluzivne Crkve te Crkve zatvorene u svojoj isključivosti i ekskluzivnosti, kojoj prijeti da se pretvori u sektu. „Ako zatvorimo vrata, umrijet ćemo”, upozorio je u svom predavanju engleski dominikanski teolog Timothy Radcliffe, koji će prije početka listopadske skupštine Sinode o sinodalnosti u Vatikanu voditi duhovnu pripravu članova Sinode. „No kako možemo otvoriti vrata, a da ne uništimo svoj dom?“, upitao je fr. Radcliffe odmah nakon toga te je za kršćanske Crkve naznačio rješenje u „oživljavajućoj gostoljubivosti“.
Za migrante topli obrok, odjeća, tuševi i lijekovi
Dolaze iz Afganistana, Pakistana i Indije, iz zemalja Bliskog istoka poput Irana, Turske i Palestine. Mnogi su i iz afričkih zemalja, prije svega iz Burundija, zatim iz Konga, iz Tunisa, iz Gvineje. Ima i Kubanaca koji, posebno zbog jezika, žele u Španjolsku. Većinom su to mladi muškarci u potrazi za poslom, ali nije rijetkost vidjeti cijele obitelji s malom djecom, kao i starije ljude. Njima Rijeka, europska prijestolnica kulture 2020., nudi topli obrok i čaj, odjeću, obuću, tuširanje, malo razgovora te barem minimalnu liječničku pomoć.
Pater Perica: Mladima ukazujemo na teologiju koja poboljšava život
Pokazali smo kako nas vjera i ljubav Kristova „pokreću i navode da činimo lijepe stvari, navode nas da susretnemo osobe, a ne da se bojimo stranaca“, objašnjava p. Stanko Perica, regionalni ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice za Jugoistočnu Europu, mladi isusovac iz Rijeke s uredom u Zagrebu, koji je pratio grupu Mediteranskih teoloških susreta do tranzitnog punkta. Bio je to – kako je rekao nadbiskup Uzinić – „dodatan poticaj sudionicama i sudionicima susreta da stvarnost života bude uvijek polazište njihove teologije“. Alessandro Di Bussolo je o tome za Vatican News razgovarao s teologom Stankom Pericom, koji je također član organizacijskog odbora MTS-a.
Zašto ste kao organizatori u program ovog drugog izdanja Mediteranskih teoloških susreta uvrstili posjet tranzitnom punktu za migrante tzv. „balkanske rute“, u blizini željezničkog kolodvora Rijeka?
Ovim posjetom htjeli smo pokazati da teologija nije nešto što se radi tek za stolom, nego je ona nešto živo, životvorno, što ima odjeka u svakodnevnom životu. Čini mi se da naš rad s migrantima, kao Isusovačke službe za izbjeglice, čini upravo to na poticajan način. Željeli smo omogućiti sudionicama i sudionicima da iz prve ruke iskuse što se radi na našem tranzitnom punktu ovdje u Rijeci, gdje svaki dan prođe od 30 do 50 osoba pokušavajući doći do zemalja u kojima bi mogle imati dostojanstven život.
U kakvim su uvjetima, odakle uglavnom dolaze i kako im kao JRS Hrvatske zajedno s Caritasom Riječke nadbiskupije nastojite pomoći u tom tranzitu?
U posljednje dvije godine, od pada Kabula, većina migranata koji putuju balkanskom rutom dolaze iz Afganistana, a mi im nastojimo pomoći koliko možemo, na prilično „osnovan“ način. Dijelimo im hranu, dijelimo odjeću, omogućujemo im da se istuširaju i dajemo lijekove po potrebi. Neophodna je to i osnovna pomoć kako bi te osobe, ako je moguće, barem nekoliko dana koliko su ovdje, živjele dostojanstveno. Sretni smo što imamo ovu priliku i što je riječka Crkva poduzela tu inicijativu, jer nažalost moramo reći da se ostale institucije nisu toliko pomaknule koliko Crkva. Ali smo radosni jer smo pokazali da je Crkva živa stvarnost, da nas vjera pokreće i tjera da činimo lijepe stvari, da susrećemo osobe, da se ne bojimo stranaca.
Kakvo je trenutačno stanje na „balkanskoj ruti“? Je li se tragedija odbijanja na granicama stišala ulaskom Hrvatske u zemlje Schengenske zone?
Prema podacima agencije Frontex, 2022. godine oko 330.000 ljudi ušlo je u Europsku uniju na neregularan način, kao migranti. 45% njih, gotovo polovica, je stiglo balkanskom rutom pa je to još aktivnija ruta od preko-mediteranske. Mnogo je osoba, ne možete pomoći svima, ali barem onima koji ostanu nekoliko dana ovdje u Hrvatskoj. Očito smo također aktivni kao JRS u Srbiji, na Kosovu i u Bosni, gdje također pokušavamo pomoći. Od siječnja ove godine, otkako je Hrvatska ušla u Schengensku zonu, prolazaka je još više. S druge strane, odbijanja na granici, posebice onoj između Hrvatske i BiH, nisu brojna kao prije i to je dobra vijest.
Ovih dana ovdje na Mediteranskim teološkim susretima govori se o otvorenoj, prihvaćajućoj, uključivoj Crkvi koja je u kontrastu Crkvi zatvorenoj u svojoj ekskluzivnosti, toliko da postaje sekta. „Ako zatvorimo vrata, umrijet ćemo“, rekao je na primjer u svom predavanju dominikanski teolog Timothy Radcliffe. „Ali kako možemo – upitao je kasnije – otvoriti vrata a da ne uništimo svoj dom?“. Rješenje je, rekao je, u „gostoljubivosti koja daje život“. Dijelite li to mišljenje? I što to znači?
Da, i čini mi se da nam upravo migranti, pogotovo na ovim našim prostorima, postavljaju to pitanje. Želimo li biti zatvorena Crkva i društvo ili želimo biti otvoreni? I ako želimo biti otvoreni, a mislim da većina hoće, kako to učiniti, kako ne izgubiti svoj identitet? Vjerujem, kao što je fr. Radcliffe rekao, da prihvaćanjem, odnosno otvaranjem, pomažemo sebi da postanemo bogatiji ljudi, ljudi koji su sposobni učiniti više. I stoga smatram da ovu situaciju s migrantima doista moramo iskoristiti na neki način i ne ignorirati ih, što bi bilo lakše, ne smijemo pokušavati pobjeći od tog problema, nego se s njim suočiti i transformirati ga u nešto što će i nama pomoći.
(Vatican News – ab; bj)
