Sveti Nikola Tavelić, prvi hrvatski kanonizirani svetac. Vjera ispod pepela

Fra Ivan Bradarić

Eksplozija radosti i ushit zbog prvog kanoniziranog sveca iz hrvatskog naroda ispunila je najprije njegov rodni grad Šibenik. Poput goleme rijeke deseci tisuća hodočasnika i Nikolinih štovatelja slili su se u ovaj grad, kako bi zahvalili Bogu za dar kanonizacije sugrađanina i sunarodnjaka, Nikole Tavelića. Glavna proslava je bila 20. rujna 1970. Na trgu ispred katedrale nije bilo dovoljno mjesta nego su ispunjene bile i sve pristupne ulice, trgovi i riva. Svetu misu predslavio je kardinal Paolo Bértoli, prefekt Kongregacije za kauze svetaca.

Tog dana cijeli grad se doimao poput skladne i svečane katedrale, kakva je upravo šibenska kamena ljepotica kroz koju su se izmjenjivale grupe hodočasnika. Svi su se zagledavali u visoke kamene svodove i divili se ljepoti i duhovnosti kamena. Pokoji strpljivi župnik je svojim vjernicima na glas tumačio i govorio o davnim godinama i slavnim graditeljima, Jurju Dalmatincu i Nikoli Firentincu, o veličanstvenoj krstionici.

U dvorištu kod sv. Frane natiskalo se nebrojeno vjernika. Fratri se poput čiopa razletjeli na sve strane. U svetištu odjekuju zazivi i molitva, svi žele doći do svečeva oltara. Drugi fratar ponosno i pobožno pokazuje jedinu svečevu relikviju, sandale u kojima je svetac prošao ovim svijetom propovijedajući Radosnu vijest Hrvatskom, Bosnom te konačno i u Isusovoj domovini. Mlađi fratri dijele sličice, đakon blagoslivlja nabožne predmete. Sve je puno kȃda i dima sagorjelih svijeća.

Ovom danu se ne nazire kraj te se doima kao da traje duže od ostalih dana. I druge šibenske crkve su prepune hodočasnika. Domaći svećenici, redovnici i redovnice su se dobro pripremili za ovaj izvanredni događaj. Radosno dočekuju hodočasnike, nude vodom te lijepim riječima pozdravljaju i dočekuju. Svaka crkva ima svoju priču, svoga sveca, svoju povijest. Jedni kruže oko Gospe vanka Grada, drugi se uspinju do sv. Lovre. Uske šibenske uličice koje vode do drevnih crkava sv. Ivana, Nove crkve, crkve Duha Svetoga su zakrčene. Pjesma radosnica, veseli poklik, mješavina govora i narječja otkrivaju da su u Šibenik tog rujanskog dana 1970. pristigli Hrvati iz svih krajeva.

Ah! Uzdahnemo i pomislimo, kako se Hrvati lako zapale i brzo izgore. Već sljedeća proslava svečeva blagdana bila je tek blijeda sjena ove. Blagdani su slavljeni, hodočašća su pristizala, ali ostalo je uvijek u memoriji još uvijek živućih svjedoka kako je to bilo u rujnu 1970.

Ipak, redovnici samostana sv. Frane u Šibeniku i čuvari Nikolina svetišta nisu nikada odustajali od organiziranja svečane i dostojanstvene proslave. Blagdan sv. Nikole Tavelića svake godine slavio se na najvišoj liturgijskoj razini. Tome su pridonosili i šibenski biskupi koji su neizostavno svake godine predslavili svetu misu: biskup Josip Arnerić kojega je papa Pavao VI. nazvao „Mučenikom Tavelićeve kanonizacije“ i kojemu valja izraziti svaku zahvalu, biskup Anton Tamarut, biskup Srećko Badurina, biskup Ante Ivas te biskup Tomislav Rogić. Slavlja svetih misa na svečev blagdan predslavili su i biskupi gosti iz drugih biskupija.

Tako će biti i ovih dana u svečevu svetištu u Šibeniku, ali i u drugim crkvama koje su njemu posvećene.

Evo malo statistike.

U veoma vrijednoj monografiji „Sveti budite“ koja je izašla 2021. autorica priloga „Kult prvoga kanoniziranog hrvatskoga sveca“ Marija Belošević, donosi veoma detaljnu statistiku o tome koliko je crkava, kapelica, oltara, posvećeno našem sv. Nikoli. I to, ne samo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nego po cijelome svijetu.

Izgradnja prve kapele posvećene tada još blaženom Nikoli započela je 1936. godine u Cerovcu kod Požeških Sesveta, koja je blagoslovljena 14. studenoga, na svečev blagdan 1937.

Iste godine, ali u dalekom Jeruzalemu, nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac, blagoslovio je oltar sv. Nikole Tavelića. Dalje. Nadbiskup Stepinac je u lipnju 1939. osnovao prvu župu pod zaštitom bl. Nikole Tavelića, onu u zagrebačkoj Kustošiji. Ubrzo je bila sagrađena velebna crkva koju je nadbiskup Stepinac posvetio 14. studenoga 1943. Osim ove župe, još je pet župa koje imaju kao glavnog zaštitnika sv. Nikolu Tavelića a nekoliko ih ima kao supatrona. Brojne su kapelice, i skoro se može reći da nema niti jedne biskupije u Hrvatskoj, a osobito u Bosni i Hercegovini a da ne bi imala barem jednu kapelicu posvećenu našem svecu.

Hrvati su, kamo god išli, ponijeli sa sobom svojega sveca. Tako, od Austrije, Slovenije, Slovačke, Nizozemske i Njemačke, pa sve do vrlo udaljenih prekooceanskih zemalja, do Argentine, Amerike, Kanade, Australije imamo crkve, misije, kapelice posvećene sv. Nikoli Taveliću. I u Italiji, naravno. Hrvatski zavod sv. Jeronima svake godine veoma svečano slavi blagdan sv. Nikole Tavelića u crkvi sv. Jeronima.

Veoma važno mjesto svečeva kulta je i Jeruzalem, mjesto svečeve mučeničke smrti. Osim već spomenute kapele u apostolskoj nuncijaturi u kojoj se nalazi oltar sv. Nikole Tavelića, u Jeruzalemu je prošle godine na svečev blagdan, u dvorištu samostana Dvorane Posljednje večere na Sionu, gdje je bio franjevački samostan i u Nikolino vrijeme i u kojem je i on boravio, postavljen je i otkriven svečev kip, rad ak. Kipara Vida Vučaka. Zasluge za ovaj velebni pothvat idu fra Tomislavu Glavniku.

Tko će izbrojati slike najizvrsnijih umjetnika, oltare, kipove, molitvenike, knjige, nabožne sličice, pjesme i druge oblike umjetničkog i pučkog da ne kažem narodnog izričaja svoje pobožnosti i kulta prema našem prvom kanoniziranom svecu. Mogu li se prebrojati svi hodočasnici u Jeruzalem, u Šibenik, kroz Nikolinu Bosnu, kroz brojna svetišta i crkve njemu posvećene. Mogu li se pobrojati molitve i zahvale za uslišanje. To je već neka druga statistika koja nama nikada neće biti dostupna. Najvažnije od svega je da sv. Nikola Tavelić prati svoj hrvatski narod, ma gdje oni bili.

A kako je to kada ti dušmani rane srce, poruše svetinju koju si gradio Bogu na slavu, u čast dragoga sveca!? Šibenski biskup Mons. Srećko Badurina više je puta zanosno propovijedao o sv. Nikoli Taveliću u njegovu šibenskom svetištu. No, ovdje se želim kratko osvrnuti na njegovu propovijed na svečev blagdan, 14. studenoga 1995. godine, pokraj do temelja razrušene crkve sv. Nikole Tavelića u župi Lišane Ostrovičke.

„Dragi vjernici. Kada gledamo cjelinu našeg područja, pojedina mjesta, pojedine župe porušene, iseljene (…) nalazimo se pred teškim sudbonosnim pitanjima, koja kao Job postavljamo Bogu: Zašto? Kako? Ali, iz tog teškog pitanja upravljenog Bogu dolazi i odgovor kroz Isusa Krista, kroz njegov križ, kroz njegovo Evanđelje. Dolazi nam odgovor i preko onih koji su bili vjerni do kraja kao što je mučenik sv. Nikola Tavelić. I stoga moramo žarko moliti. I ova sveta žrtva je to uzdizanje pameti i srca k Bogu, proslava Boga i molitva da naša patnja bude plodonosna, da naša patnja bude pročišćenje savjesti i duše, naših misli, riječi i naših djela, i da zaista iz ove vatre kušnje zasja novo lice kršćana, novo lice Crkve, novo lice naroda, koji je bio doveden na rub provalije da će nestati. Ali, to su bili ljudski računi, a Božja providnost je drugačije planirala i drugačije mislila“.

Evo, tako je to u životu, neki puta te progone, muče, ruše te na zemlju, spaljuju, žele te satrti… baš kao i ovu crkvu, odnosno, baš kao i našega Nikolu – slične su im sudbine, ali to baš i jest škola vjere: treba vjerovati i ustrajati do kraja. Tertulijanova izreka da je „Krv mučenika sjeme novih kršćana“ uvijek se pokaže istinitom, kao i to da je Crkva jača i ljepša kada se uzdigne iz pepela.