Adam i Eva

Adam i Eva simbolično se smatraju biblijskim praroditeljima ljudskog roda. Adam znači „čovjek”, ujedno bi se ta riječ mogla prevesti i kao „čovjek iz zemlje”, što je simbol činjenice da je čovjek „načinjen od praha i da se u prah vraća”. Eva znači „davateljica života”, „majka života”.

Noviji (i kraći) izvještaj o stvaranju kaže: „I reče Bog: ‘načinimo čovjeka na svoju sliku i priliku… Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih’” (rebro se ovdje ne spominje). Bog ih je blagoslovio i rekao: „Plodite se i množite, napunite zemlju i sebi je podložite” (usp. Post 1,26 i dalje).

Spomendan na Adama i Evu je određen za 24. prosinca s obzirom na rođenje Isusa, „drugog Adama”. Sveta noć je spomen na noć u kojoj se rodio Isus i u kojoj je anđeo navijestio pastirima radosnu vijest („Slava Bogu na visini i mir na zemlji ljudima dobre volje”).

Pravo slavlje Božića započinje misom polnoćkom ili nešto ranijom misom bdijenja. Jaslice su se postavljale u rimskim crkvama na Badnjak još u srednjem vijeku, a prve u srednjoj Europi bile su u Pragu 1562. godine. Običaj se kasnije proširio na sve zemlje s kršćanskom većinom stanovništva.

Najstariji dokaz o božićnom stabalcu nalazimo sjeverno od Alpa, točnije u bakrorezu Lukasa Cranacha Starijeg iz 1509. Dugo je vremena bio običaj da se na prozor stavljaju ukrašene grane ili trnje. Tek oko 1800. božićno drvce se (ponovno) etabliralo u srednjoj Europi iz Skandinavije, posebice u evangeličkim obiteljima. Međutim, to je postalo uobičajena praksa tek u 19. stoljeću.

Običaj darivanja božićnih darova izvorno je imao samo za cilj da ljudima prenese Božju ljubav. Dijete Isus (u sjevernoj Europi Djed Božićnjak) tek je u 19. stoljeću našlo put u obitelji zajedno s božićnim stabalcem. To je rezultiralo pomakom dana darivanja s blagdana sv. Nikole na Božić, a Božić je sve više postajao obiteljsko slavlje.

(Vatican News; katholisch.de – bj)