Božić i stihovi posvećeni tomu blagdanu
Marito Mihovil Letica - Zagreb
Sedam stoljeća prije Kristova rođenja zapisao je prorok Izaija ove stihove: ʺNarod koji je u tmini hodio / svjetlost vidje veliku; / one što mrklu zemlju obitavahu / svjetlost jarka obasjaʺ (Iz 9,1). Te su se riječi ispunile, utjelovile i spasonosno oživotvorile u Bogočovjeku Isusu. Evanđelist Matej svesrdno svjedoči i ukazuje da je upravo Isus životodajni Mesija, Krist, kojega Židovi stoljećima očekivahu, te Matej ovako potvrđuje ispunjenje Izaijinih riječi: ʺ... narod što je sjedio u tmini / svjetlost vidje veliku; / onima što mrkli kraj smrti obitavahu / svjetlost jarka osvanuʺ (Mt 4,16).
ʺVa se vrime godišćaʺ, ili osuvremenjenim jezikom, ʺU to vrijeme godištaʺ kličemo i pjevamo ʺNarodil nam se Kralj nebeskiʺ, kako glase naslovi pučkih crkvenih pjesama; od kojih je prva zapravo parafraza latinske pjesme ʺIn hoc anni circuloʺ, spjevane negdje na jugu Francuske u 11. stoljeću, zasvjedočene u Hrvatâ u 15. stoljeću, dok je druga izvorno hrvatska božićna pjesma za koju se utemeljeno smatra da je nastala u 13. stoljeću.
Čut ćemo jednu suvremenu hrvatsku pjesmu koja se dohvaća misterija Božića, otajstva Isusova rođenja. Pjesma nam vjerodostojno govori da Isusovo rođenje ne bismo smjeli razumijevati kao događaj koji se upriličio i zgodio prije dva tisućljeća na razmjerno dalekome zemljopisnom prostoru što ga danas nazivamo Bliskim istokom – nego da se Isus uvijek iznovice ima rađati ovdje i sada, među nama i u nama.
Nije riječ o pjesmi koja je glazbeno djelo, u smislu vokalnih i instrumentalnih ostvaraja, nego je posrijedi poetsko djelo jednoga hrvatskog antologijskog pjesnika. Pjesma je izražajna i duboka, tankoćutna i snažna, prodahnuta otajstvom Božića i nadahnuta prisutnošću svemožnoga Boga, stvoritelja i uzdržitelja svemira, Svevladara, Pantokratora, koji se iz ljubavi prema ljudima utjelovio i rodio u štalici kao nemoćno djetešce, uprisutnio se i unazočio kao čovjek, nama u svemu jednak, osim u grijehu. ʺMali Isusekʺ, kako vele naši kajkavci, i Krist Kralj u jednoj osobi, povijesnoj i natpovijesnoj, stvarnoj i otajstvenoj.
Riječ je o pjesmi ʺKoja tišinaʺ, autora Ivana Goluba, rođenoga 1930. u Podravini, svećenika, teologa, povjesničara kulture, sveučilišnoga profesora; pjesnik Ivan Golub umro je 2018. u Zagrebu. Tvorac je novoga stila u hrvatskoj duhovnoj poeziji, u isti mah snažnog i odmjerenog, ushićenog i smirenog, koji dolazi s nebesa i sljubljuje se sa zemljom, stila neobične privlačnosti.
KOJA TIŠINA
Koja tišina!
Čuje ju se.
Tako je tiha.
Ni da krecne.
Ni da zaruži.
Ni da zacvili.
Ni da vikne.
Ni da šušne.
Samo snijeg.
Samo krov.
Samo grad.
Samo Bog
– Božić.
Poštovani i dragi slušatelji Vatikanskoga radija, na dobro vam došlo Porođenje Gospodinovo! Sretan vam Božić!
