Sveti Nikola Tavelić, prvi hrvatski kanonizirani svetac. Sveti budite!

Fra Ivan Bradarić

Kada govorimo o mučeništvu sv. Nikole Tavelića, uz njegovo ime uvijek spominjemo još tri imena, njegovih drugova koji su prošli istu sudbinu kao i on, pa su 21. lipnja 1970. sva četvorica proglašeni svetim. Dakle, uz našeg Nikolu iz Šibenika tu su još dvojica braće Francuza, blaženi Deodat iz Ruticinija i Petar iz Narbone, te subrat Talijan Stjepan iz Cunea. Svi članovi franjevačkog Reda.

Prisjetimo se sada, malo bliže prošlosti.

Unatoč restrikcijama zbog posebnih mjera ograničenja izazvanih pandemijom korona virusa u Šibeniku je 21. lipnja 2020. ipak održana veličanstvena proslava 50. obljetnice kanonizacije. Svetu misu je predslavio nuncij u Republici Hrvatskoj, Mons. Giorgio Lingua. Neobična koincidencija je ta što je nuncij Lingua rodom upravo iz onog istog mjesta Cuneo odakle je i sveti Stjepan iz Cunea, pratitelj i subrat sv. Nikole Tavelića u istoj jeruzalemskoj misiji. Tko bi mogao povezati i isplanirati takvu podudarnost.

Mons. Lingua je tom prigodom u propovijedi istaknuo: „Kanonizacija sv. Nikole Tavelića prije 50 godina bio je izvanredan događaj za cijeli hrvatski narod, kako u domovini, tako i u dijaspori. O tom nam svjedoče mnogi pisani zapisi, ali i živi svjedoci koji su na tom slavlju sudjelovali. S velikim zanosom i u velikom broju hrvatski su vjernici hrlili u Rim kako bi nazočili svečanoj kanonizaciji prvog sveca hrvatskoga naroda. Njegovo je svjetlo postavljeno na svijećnjak kako bi osvijetlilo mnoge“.

Ovom lijepom evanđeoskom usporedbom, ispred još trinaest hrvatskih nadbiskupa i biskupa, nekoliko provincijala iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije, pred šezdesetak svećenika koji su bili u koncelebraciji, pred nekoliko tisuća vjernika i nebrojenim televizijskim i radijskim pratiteljima, nuncij Lingua nastavlja misao i propituje: „50 godina nakon tog svečanog čina, pitamo se gdje je danas sveti Nikola?! Gdje svijetli njegova svjetlost? Odgovor nije težak. On je i dalje prisutan u svom rodnom mjestu, Krešimirovu gradu. Tu je njegovo svetište. (…) Prigodom ove svečane proslave pedesetgodišnjice kanonizacije zamolimo ga da štiti ovaj grad, čuva našu vjeru, da ostanemo vjerni vjeri otaca koji su sagradili ovaj grad na čvrstoj „stijeni”, a to je Isus Krist: isti JUČER, DANAS I SUTRA!“.

Tako Mons. Lingua. A mi možemo samo uzdahnuti, i skupa s kardinalom Vinkom Puljićem nadbiskupom vrhbosanskim u miru, koji je također propovijedao u Nikolinu svetištu u Šibeniku, i to na svečev blagdan 2018., ovako moliti: „Nama danas treba snage Nikole Tavelića. Treba nam prave vjere da budemo postojani i ne posramimo naše pretke koji su za tu vjeru ginuli, da bi mi tu vjeru baštinili. To je najsvetije što možemo namrijeti budućim pokoljenjima“.

Tako se vraćamo u prvu emisiju u kojoj smo spominjali snažnu propovijed nadbiskupa zagrebačkog u miru kardinala Josipa Bozanića koji je u Šibeniku na svečev blagdan 2020. upitao: „Jesmo li zaboravili našega sveca“! Te je sam ponudio odgovor, da je kanonizacija sv. Nikole Tavelića otvorila jednu novu perspektivu Crkve u Hrvata. Zato kardinal zaključuje: „Na pitanje što je ostalo od kanonizacije svetog Nikole Šibenčanina, ispravnije je odgovoriti što je tim slavljem započelo i dobilo novi zamah“.

Započelo je, ili bolje reći nastavilo se, buđenje hrvatske nacionalne i crkvene svijesti velikim proslavama. Nakon okupljanja Hrvata iz domovine i dijaspore u Rimu, na kanonizaciji Nikole Tavelića, pa onoj domovinskoj proslavi u rujnu iste te 1970. godine u Šibeniku, sve se pokrenulo. Odgađano obilježavanje „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ proslavljeno je u Solinu, u rujnu 1976. Ova jubilejska gibanja Katoličke Crkve u Hrvata poznata pod spomenutim imenom “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”, protezala su se cijelo jedno desetljeće, od 1975. do 1984. Prisjetimo se i ostalih: onoga u Solinu 1976. (Jelenina ili Hrvatska marijanska godina), zatim onoga u Biskupiji kod Knina 1978., a posljednji u nizu, četvrti, bio je u Mariji Bistrici - bio je to Nacionalni euharistijski kongres (NEK). Sve su ovo bili veliki skupovi, na desetke tisuća prisutnih vjernika, zapravo i puno više, da bi na ovom posljednjem u Mariji Bistrici bilo oko 400.000 vjernika.

A što reći o novim kanonizacijama. Redovnik kapucin Leopold Mandić proglašen je svetim 1983., a kanonik Marko Križevčanin 1995. Uz nekoliko novoproglašenih blaženika osobito ističem zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca kojeg je papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998. proglasio blaženim. Bio je ovo veličanstveni skup koji je samo potvrdio „da svoj narod Hrvat ljubi“, kao što je to još jače potvrdio i četiri godine prije toga tijekom prvoga posjeta Hrvatskoj pape Ivana Pavla II.

I tko bi mogao prebrojiti sve što se pokrenulo s tim, kako reče kardinal Bozanić, „novim zamahom, nakon Tavelićeve kanonizacije“. Sve nam to govori kako Tavelić i lijepo društvo svetaca i blaženika hrvatskoga naroda, brižno pazi i zagovara za nas kod Boga.

Ključan podatak u izvještaju više puta spominjanog gvardijana samostana na Sionu u Jeruzalemu, fra Gerarda Calveta, koji je uvelike pomogao i zasigurno utjecao na kanonizaciju Nikole i njegovih drugova

jest taj da su franjevci prilikom mučenja molili za svoje mučitelje, blagoslivljali ih, slijedeći posvema Kristov primjer koji je „dao svoj život za naše iskupljenje“ (Mt 20,28).

Puno puta, osobito dok sam bio na službi u Šibeniku, znali su me pitati, pa čak i subraća svećenici: pa zašto je to učinio, zašto se žrtvovao, zašto se svjesno upustio u tu avanturu a znao je da će ga ubiti!! Mučenički čin Nikole i njegovih drugova, ma općenito govor o mučeništvu, današnjem je čovjeku nepojmljiv, nerazumljiv. Neprestano se vrti u mozganjima: Zašto, ako su mogli…? Zašto ako nisu morali…? Zašto, zašto…nižu se pitanja koja zahtijevaju racionalan odgovor.

Ipak, ovdje treba tražiti jedan drugi odgovor, a to je put vjere. Ovdje je na djelu vjera. I ne samo, nego i ufanje i nadasve ljubav. U velebnom ali nažalost ne tako iscrpnom i velikom djelu, otac Ivon Ćuk, nastojeći napisati kratki životopis Nikole Tavelića u knjizi „Svetac iz Krešimirova grada“, daje odgovor na ova pitanja, na svoj osebujan način: „Sveci Boga ne ucjenjuju svojom tvrdoglavošću. Oni se samo žele velikodušno žrtvovati. Dati život za božanski život. U smrt - za milost! A milost je tajanstvena kao ponornica“. A na jednom drugom mjestu autor dodaje: „Naš Nikola podnio je smrt da drugima omogući božanski život. Može li nešto veće i uzvišenije učiniti čovjek? I za koga se žrtvovao? Upravo za tadašnje protivnike kršćanske misli i djela. Prema tome, njegova je žrtva identična s Isusovom žrtvom. Isus je umro za svoje neprijatelje. Tu oznaku ima samo božanska ljubav koja daje život za one koji joj ga oduzimaju“.

I, zaključujem riječima šibenskoga biskupa Mons. Tomislava Rogića koje je izrekao u pozdravnom govoru proslave jubileja 2020. u Šibeniku: „Iščitavamo u životu svetog Nikole Tavelića poziv na svetost svakom vjerniku: „Budite sveti jer ja sam svet.“ (1Pt 1, 16). Sveti Nikola taj je poziv na svetost ostvario mučeništvom. Njegov put sažimlju riječi Svetoga pisma: Upoznati Krista i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim (Fil 3,10). Sveti Nikola Tavelić živio je i umro za Krista jer je vjerovao u vječni život s Bogom. Žarko je želio ostvariti poziv na svetost i nebesko blaženstvo. Njegov primjer neka svakom vjerniku osvijetli životni cilj: vječnost u Bogu“.