Marko Marulić - otac hrvatske književnosti

Marito Mihovil Letica

Marko Marulić rođen je 18. kolovoza 1450. u plemićkoj obitelji u Splitu, gdje je i umro 5. siječnja 1524. godine. Marul je bio kršćanski humanist koji je klasičnu naobrazbu stekao na ponajboljim talijanskim sveučilištima. Već za života bio je vrlo poštovan u Europi i (onodobnome poznatom) svijetu te ga u tome nije dostigao ni jedan Hrvat sve do danas.

Marulićevo latinsko djelo ʺDe institutione bene vivendi per exempla sanctorumʺ, knjigu sa životopisima svetaca, iščitavali su budući isusovački svetci Ignacije Lojolski, utemeljitelj Družbe Isusove, i Franjo Ksaverski, njegov prijatelj i pouzdanik, najveći kršćanski misionar poslije svetoga Pavla. Sveti Franjo Ksaverski ponio je Marulove ʺInstitucijeʺ na Daleki istok, gdje će jedno njihovo poglavlje doživjeti potkraj 16. stoljeća japansku adaptaciju, što je, po svemu sudeći, prva latinicom napisana knjiga na japanskome jeziku. K tomu treba reći da je Marulićeve ʺInstitucijeʺ čitao i sveti Thomas More, a zanimljivo je dometnuti kako je i Henrik VIII., engleski kralj koji će se odvojiti od Rima i osnovati Anglikansku Crkvu te dati pogubiti dotadašnjega savjetnika i lorda kancelara Morea zbog njegove nepokolebljive odanosti Rimu, čitao jedno drugo Marulovo djelo, ʺEvangelistariumʺ, na čijim je marginama Henrik VIII. ispisivao bilješke, a taj se primjerak čuva u British Library u Londonu.

Ali djelo zahvaljujući kojemu je Marul ponio naslov ʺOtac hrvatske književnostiʺ – jest velebni spjev ʺJuditaʺ, prvi umjetnički spjev ili ep na hrvatskome jeziku. Posrijedi je moralističko djelo nadahnuto biblijskom starozavjetnom knjigom o Juditi, a razaznatljivi su uz to utjecaji rimskih klasika Vergilija i Ovidija, zatim patrističke teologije i filozofije, osobito svetoga Jeronima, a k tomu su na Marula utjecali hrvatski glagoljaši i latinisti.

Jednom nogom u srednjovjekovnoj nabožnoj literaturi, drugom u renesansnoj svjetovnoj, Marulova ʺJuditaʺ mnogo je više od kreativne preradbe starozavjetne priče, njezine kontekstualizacije i aktualizacije – ona je nakon tragične Krbavske bitke (1493.) imala sokoliti puk kršćanski pred opasnošću od nadošle turske sile.

Marul je ʺJudituʺ dovršio u korizmene dane 1501. te je posvetu dom Dujmu Balistriliću završio ovim riječima: ″Od rojen′ja Isukarstova u pȕti godišće parvo nakon tisuća i pet sat, na dvadeset i dva dni miseca aprila. U Splitu gradu.″

ʺJuditaʺ je na objavljivanje čekala puna dva desetljeća; njezino je prvo izdanje ugledalo svjetlo dana 1521. O 450. obljetnici toga događaja napisao je Veselko Tenžera u novinama ʺVjesnikʺ, 10. kolovoza povijesne 1971., ove rečenice:

ʺJezik kojim se dotad pola milenija sricalo uklese, bilježilo zakone i oporuke, kojim su netom prije Džore Držić i Šišmund Vlahović Menčetić započeli pjesničke pustolovine, sad je zadobio dignitet ′herojske′ pjesničke forme. Udaren je temelj hrvatskoj umjetničkoj književnosti i jedan narod započeo je dijalog s tajnom, sa sudbinom, s poviješću. Njegova kob je imenovana, njegova povijesna pustolovina otisnuta je u pismenima koja, hraneći se prolaznošću, stvaraju vječnost.ʺ