Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva
Marito Mihovil Letica
K tomu treba reći da je Hrvatski sabor 15. veljače 2019. odlučio proglasiti nadnevak 22. veljače Danom hrvatske glagoljice i glagoljaštva. Dogodilo se to na inicijativu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Tako je na razinu trajnoga spomena i godišnjega obilježavanja uzdignut dan 22. veljače 1483., kada je tiskan ʺMisal po zakonu rimskoga dvora″. Tiskara se nalazila, kako se pouzdano smatra, u ličkome mjestu Kosinju. S obzirom na to da je ″Misal″ tiskan prije 1500. godine, dok tiskarstvo još bijaše u povojima, ubraja se u inkunabule (lat. ″incunabula″: ′povoji, pelene′).
Ne bi smjelo ostati prešućeno da su Hrvati jedini katolički narod u Europi kojemu su pape, bilo izrijekom bilo prešutno, u to davno doba odobravali pravo da se u bogoslužju koristi vlastitim pismom i jezikom.
Stoljećima se među Hrvatima vjerovalo u takozvanu jeronimsku teoriju, prema kojoj je tvorac glagoljice sveti Jeronim, crkveni otac i naučitelj. To je mišljenje argumentirano otklonio Franjo Rački godine 1861. u djelu ″Pismo slovjensko″ i od tada je jeronimska teorija o glagoljici gotovo posve napuštena.
Glagoljicu – koja je, uz ćirilicu, jedno od slavenskih pisama – sastavio je sredinom 9. stoljeća Konstantin Filozof, bizantski redovnik iz Soluna, poznatiji kao sveti Ćiril. Naziv ″glagoljica″ izveden je iz glagola ″glagoljati″, koji izvorno znači ʹgovoritiʹ, te potom zadobiva i dodatno značenje: ʹobavljati bogoslužje na staroslavenskome jezikuʹ.
Osobito je važan događaj koji se zbio kada je vladar Karlo IV. Luksemburški još kao kraljević doputovao u hrvatski grad Senj, gdje je pribivao glagoljaškoj misi te ga se milozvučni crkvenoslavenski pjev neobično dojmio. Nakon što je postao češki kralj i zatim rimsko-njemački car – a potonje u posve određenome smislu znači da bijaše moćni vladar onodobne ujedinjene Europe – pozvao je Karlo Luksemburški u Prag osamdeset hrvatskih glagoljaša, benediktinaca, zahvaljujući kojima je 1395. tamo nastao evanđelistar osobite ljepote, kaligrafski napisan na pergameni, bogato opremljen, s neobično živim ilustracijama, optočen dragim kamenjem. Riječ je o ″Reimskom evanđelistaru″, nazvanomu tako jer se danas čuva u Gradskoj knjižnici u francuskome gradu Reimsu.
Pouzdani povijesni podatci svjedoče da su se francuski kraljevi u 16. i 17. stoljeću – Karlo IX., Henrik III., Luj XIII. i Luj XIV. Veliki, zvan i ″Kralj Sunce″ – zaklinjali polaganjem ruke na dotičnu knjigu. Završavamo navodeći nekoliko rečenica iz članka što ga je u ″Slovu″, časopisu Staroslavenskoga instituta u Zagrebu (br. 63, 2013.), napisao hrvatski diplomat Claude Grbeša:
″Posrijedi je jedan od dragocjenijih rukopisa hrvatske redakcije s vrijednošću koja prelazi vjerske, jezične te književne okvire i ulazi u područje nacionalnoga identiteta i povijesti. Naposljetku, francuski i hrvatski znanstvenici rasvijetlili su istinsku ulogu ovoga intrigantnoga rukopisa na simboličnoj i svečanoj razini jer je doista povremeno služio u krunidbenim ceremonijama francuskih kraljeva u reimskoj katedrali.″
(Vatican News - am)
