Kako je Crkva birala evanđelja?
Je li istinita teza da je rana Crkva od mnoštva proturječnih izvješća o Isusovu životu izabrala četiri koja su joj najviše odgovarala, ali za koje nema jamstva da predstavljaju pravu istinu o Isusu? Neki čak iznose neobičnu tezu kako su prvi kršćani prihvaćali sve spise o Isusu, a nakon što je Rimsko Carstvo podržalo jednu od kršćanskih skupina, ta je skupina proglasila službenima četiri evanđelja, a ostale proglasila krivovjernim.
Biblijska istraživanja koja su provođena kroz zadnja dva stoljeća rezultirala su otkrićima koja danas prihvaća većina znanstvenika. Prema njima, u prvim desetljećima nakon Isusove smrti, u tadašnjoj je kršćanskoj zajednici još bila prisutna živa usmena i osobna predaja onih koji su vidjeli Isusa. No, nakon polovice I. stoljeća, bilo je sve manje očevidaca te se počela osjećati potreba da valja opisati zemaljski život, djela i poruku Isusa Krista. Moguće je, također, da je tada kršćanstvo došlo u opasnost da se zatvori u sebe, da postane mistično, samo duhovno, a premalo povijesno te je za protutežu duhovnom i unutrašnjem trebalo iznijeti stvarne događaje, povijesnu osobu Isusa Krista.
Rastom zanimanja za zemaljskog Isusa, nastaju i spisi o njegovom zemaljskom djelovanju, njegovim izrekama i njegovoj osobnosti. No, osim spisa koje danas nalazimo u Bibliji, pojedine gnostičke zajednice, koje su naučavale drugačije učenje, stvaraju svoja evanđelja u kojima opravdavaju vlastiti nauk (npr. da je Isus samo Bog, a ne i čovjek, ili da je njegovo tijelo bilo samo privid, ili da je Juda zaslužan za spasenje zato jer je omogućio Isusovu smrt, ili da Isus nije umro na Križu nego se to svima pričinilo, ili da je Šimun Cirenac sam umjesto njega nosio križ i sl.), dok se kršćanstvo borilo protiv takvog iskrivljavanja Isusove poruke.
Danas se, općenito, ni među nekršćanskim stručnjacima ne priznaje autentičnost tih spisa, tj. ne smatra se da nam oni govore nešto o povijesnom Isusu što bi nam bilo prešućeno u Novom zavjetu.
Inače, antički gnosticizam javio se prije kršćanstva, kao kolekcija istočnjačkih religijskih filozofija, redovito po prirodi dualističkih (utemeljenih na borbi dobra i zla). Gnosticizam je preživljavao koristeći parazitski modus, tj. napadajući druge religijske sisteme i koristeći njihove simbole za svoj cilj. Tako je i Isusova povijesna ličnost iskorištena za prenošenje gnostičkog mitološkog nacrta, a imena Isusovih apostola kao navodnih pisaca su iskorištena u svrhu postizanja većeg autoriteta (često se tako u apokrifnim spisima spominje kako je Isus nekolicini apostola prenio tajni nauk koji nije bio namijenjen širem puku, pa se zato nalazi samo u tom evanđelju).
U svojim različitim mitološkim formama, gnosticizam podržava panteon božanskih bića, i to njih između 2 i 30. Njegov osnovni mit pripisuje stvaranje materijalnog svijeta nižem, zlom bogu demijurgu, dok je Isus, nebeski otac, dobar bog iznad svakog znanja. Materija je po toj teoriji zla, kao i ljudsko tijelo. U stvaranju čovjeka je „tračak božanskog“ ostao uhvaćen u nekim ljudskim tijelima. Spasenje se stoga sastoji u oslobađanju tog djelića božanskog od njegovog materijalnog zatvora, a jedini put prema spasenju je tajno znanje gnostičkog mita, koje je otkriveno samo izabranima (zato se gnostička evanđelja nazivaju i apokrifna, tj. tajna, skrivena). U tom sustavu, Isus nije mogao stvarno postati čovjek jer bi to značilo da je dobro božansko pomiješano sa zlim materijalnim. Iz toga proizlazi da se je Isus samo pričinio kao čovjek. Stari su kršćani ovakav teološki pristup nazivali doketizam. Valja napomenuti kako u tom periodu nastaju i apokrifna evanđelja kojima cilj nije propagirati gnosticizam, već zadovoljiti znatiželju puka i nadopuniti praznine u kanonskim evanđeljima, pa tako nastaju razne maštovite priče o Isusovu djetinjstvu, Svetoj obitelji, apostolima i sl.
Tako npr. u Tominom evanđelju dijete Isus navodno proklinje dječaka koji mu je zasmetao, pa ovaj umire, nakon čega Josip opominje Isusa. Tomino evanđelje završava time što Petar govori da žene nisu dostojne života, Isus tobože nadodaje da žena mora postati muškarac da bi ušla u Kraljevstvo nebesko. Nikodemovo Evanđelje govori o tome da je židovsko Veliko vijeće nakon uskrsnuća priznalo da je Isus uskrsnuo. Pseudo-Matejevo evanđelje opisuje da se na putu po Egiptu palma sagiba da bi Marija ubrala plodove, a put od trideset dana oni prevaljuju za jedan dan. Ipak, neki su dijelovi tih apokrifa (barem u globalu, bez mitskih detalja) bili u skladu s apostolskom predajom. Tako je Jakovljevo Protoevanđelje, nastalo sredinom 2. st., izvršilo veliki utjecaj na umjetnost, pobožnost i liturgiju, premda je u Gelazijevu dekretu osuđeno kao apokrifno. Naime, u njemu se spominju imena Marijinih roditelja Jaokima i Ane te se pripovijeda Marijino čudesno začeće i djetinjstvo, kao i njeno uvođenje u hram i život u hramu.
No da se vratimo Bibliji odnosno kanonskim evanđeljima, niti ona nisu strogo povijesni dokumenti, već je za njih ključno da objavljuju Radosnu vijest kao prvotni događaj čovječanstva, kao odlučujući Božji zahvat ostvaren u Isusu Kristu. Opisujući povijesnog Isusa, evanđelisti prvenstveno žele pokazati da je došlo vrijeme ispunjenja onoga što je Bog obećavao po prorocima. To dokazuju Isusova djela, njegova smrt i uskrsnuće. Evanđelisti se ne zanimaju previše za početke Isusova života, njegov odgoj, karakter, osobnost. Iznose tek one teme koje su potrebne za rješenje problema prve Crkve i tadašnjih ljudi. Zato svako od četiri evanđelja ima vlastite vidike i nose pečate sredine u kojoj se pisani i kojoj su upućeni. Matejevo evanđelje dijalogizira sa Židovima pokazujući im da je Isus izrastao kao ispunjenje onoga što je naviještano u Starome zavjetu. Luka i Marko nastoje poganskim, rimskim i grčkim narodima opisati važan događaj koji se dogodio među Židovima u Palestini.
Crkvena predaja iz II. st. pripisuje autorstvo sinoptičkih evanđelja apostolu Mateju, Petrovom učeniku Marku i Pavlovom učeniku Luki. Danas se najčešće smatra kako su Matejevo i Lukino evanđelje nastali po predlošku Markovog evanđelja i iz još jednog izvora koji je sadržavao Isusove izreke i govore, a kojeg se naziva „Q“ (prema početnom slovu njemačke riječi Quelle – izvor). Prema toj teoriji, nakon nestanka „očevidaca od početka“ (Lk 1,2), osjetila se potreba zapisivanja apostolske predaje. Zgode koje su isprva bile prenošene odvojeno i neovisno, počele su se povezivati ponekad kronološki (dan u Kafarnaumu – Mk 1,16-39), ponekad po srodnosti (odsjek o pet raspra – Mk 2,1 – 3,6). Iz tih manjih cjelina prerasla je predana građa u veće zbirke. Tako je nastao izvor izreka „Q“.
Budući da se Crkva uskoro počela širiti onkraj granica Palestine i aramejskog jezika, najvažnija se predana građa prevodila na grčki jezik, prikladan za sporazumijevanje u cijelom Rimskom Carstvu. Iz građe koja je do njega došla, što pisanom, što usmenom predajom, sastavio je neki pisac prvo Evanđelje po Marku. Druga su dva duhovno plodna čovjeka rane Crkve, neovisno jedan o drugome, Evanđelje po Marku i „Q“ izvor uzeli kao polaznu točku svaki za svoj prikaz evanđelja. Svakomu je od njih bila dostupna i druga predana građa, ona koja se nalazi samo u svakom pojedinom od njih. Tako su nastali Evanđelja po Mateju i Luki.
Što se tiče nekakvih teorija urote prema kojima bi četiri kanonska evanđelja bila umjetno nametnuta kao legitimna ili da su kroz povijest izmijenjena, za takve teze povijesne činjenice ne daju osnove. Mnoštvo podataka svjedoči o tome da su jedino ta četiri evanđelja bila među vjernicima prihvaćena, i to od najranijih vremena te u obliku kakav imamo i danas. Najstariji pronađen prijepis dijela evanđelja je Ivanov, na papirusu iz Egipta, nastao oko godine 125., koji sadrži nekoliko redaka Pilatova razgovora s Isusom (Iv 18, 37-38). Drugi pronađeni egipatski papirusi, nastali između 130. i 150. godine sadrže dijelove ostala četiri evanđelja. Tzv. papirusi Chestera Beattya, otkriveni 1931., nastali oko 200.-250. godine, sadrže sva četiri evanđelja, Djela apostolska, Pavlove poslanice i Otkrivenje.
„Didache“ ili „Nauk dvanaestorice apostola“, djelo napisano između 80. i 110. godine, doslovno navodi tekstove iz Mt i Lk. U njemu se citira oko 30 mjesta iz evanđelja i četiri puta izričito napominje: „Tako je to opisano u Gospodnjem evanđelju.“ Klement Rimski u poslanici Korinćanima, pisanoj oko 95. godine, navodi šest tekstova koji se nalaze u Mt i u Lk, iako ne doslovno (također citira i Djela apostolska, te poslanice Rim, 1 Kor, Ef, Tit, i 1 Pet). Ignacije Antiohijski (umro oko 110.) u svojih sedam poslanica posebno spominje Ivanovo Evanđelje, a citira i više rečenica iz Matejeva i Ivanova evanđelja (kao i iz poslanica Rim, 1 i 2 Kor, Gal, Ef, Fil, 1 i 2 Tim, Tit).
Biskup u Hijerapolisu Papija (oko 90.-150.) govori o tome kako je on osobno ispitivao što su govorili Isusovi učenici, te pripovijeda o nastanku Markova i Matejeva evanđelja, navodeći kako je Marko, Petrov tumač, pisao prema svom sjećanju Petrovih govora, pazeći da ne ispusti ništa od onoga što je čuo i da ne napiše ništa krivo. O Mateju Papija piše da je on hebrejski složio Isusove govore, koje je svatko tumačio onako kako je znao. Tu bi se zapravo moglo raditi o spomenutom „Q“ izvoru.
Poznati filozof i apologet Justin (100.-165.) rođen je u Palestini, obraćenje doživio u Efezu, a oko 150. godine dolazi u Rim. Napisao je dvije „Apologije“ i „Dijalog s Trifonom“, u kojima navodi tekstove evanđelja. U prvoj „Apologiji“ piše da se kršćani običavaju nedjeljom sastati, i oni iz grada, i oni sa sela, i čitati „apostolske komentare i proročke spise“. Izraz „komentari“ je prijevod grčke riječi „aponnemota“, što znači „uspomena“. Justinov učenik Tacijan iz Sirije (120.-?) piše djelo „Diatessaron“ ili „Slaganje četiriju evanđelja“. Tertulijan (155.-220.) pak svjedoči kako su četiri evanđelja prihvaćena u afričkoj Crkvi, te kaže da ih treba promatrati kao cjelinu.
Isključivo četiri evanđelja prihvaćaju i predstavnici egipatske Crkve. Tako Teofil Antiohijski u djelu „Ad Autolycum“, napisanom oko 180. godine, izričito spominje početak Ivanova evanđelja i Ivana kao njegova pisca. Klement Aleksandrijski (150.-215.) prenosi tradiciju o redoslijedu četiri evanđelja i o njihovim piscima. Origen (oko 185.-253.) u svom djelu „Homilija Lukina evanđelja“ kaže da su samo četiri evanđelja prihvaćena od strane Crkve i da su samo oni norma vjere. Origen u svoje doba već poznaje i druge spise koji slove kao evanđeoski, pa tako navodi Tomino i Matijino evanđelje, ali navodi da su isključena iz upotrebe u Crkvama kao apokrifna.
Irenej (130.-200.) je svjedok crkava Azije, Rima i Galije. On se dobro sjeća Ivanova učenika Polikarpa, o čemu piše u „Poslanici Florinu“, pa time dotiče i apostolska vremena. Irenej smatra da je glede evanđelja, njihova broja i svih ostalih podataka u vezi s njima, tako velika sigurnost i čvrstoća, da i sami heretici ne pokušavaju obezvrijediti ih, nego čak i oni iz tih knjiga pokušavaju dokazati ispravnost svoga nauka. Tako se ebioniti pozivaju samo na Matejevo evanđelje, Marcion samo na Lukino, doketi samo na Markovo, valentijanci pak samo na Ivanovo.
Muratorijev kanon je fragment spisa s konca 2. stoljeća nepoznatog autora. Zove se po milanskom knjižničaru Muratoriju, koji ga je pronašao 1740. godine. U njemu se također poimenično spominju četiri evanđelja. Ista je situacija i u latinskim rukopisima zvanim „Antimarcionitski prolozi“, nazvanim tako jer pišu protiv Marcionova nauka, koji potječu s kraja 2. ili početka 3. stoljeća, te govore o piscima četiri evanđelja.
Iz svih ovih izvora proizlazi, dakle, kako sve tadašnje mjesne Crkve već u 2. stoljeću prihvaćaju isključivo četiri evanđelja kao završenu zbirku. To je mnogo ranije nego što je Crkva dobila slobodu u Rimskom Carstvu, te nije plod nečije samovolje. Nasuprot tome, apokrifna evanđelja ili bilo kakve usporedne priče o Isusu, nikada nisu bile prihvaćene u široj kršćanskoj zajednici.
(Vatican News – Responder – bj; am)
