Kršćanska etika i ateistički humanizam

Neki ateisti ističu sljedeći prigovor: „Priprosti kršćani čine dobro samo zato jer se boje da ne završe u paklu, a obrazovaniji kršćani, ako se i ne boje pakla, svejedno se daju zarobiti nekim moralnim zakonima koji su suprotni očovječenju. Ateist pak može biti istinski humanist koji čini dobro radi poštivanja istinskih vrednota“.

„Straha u ljubavi nema“

Kada bi neki odrasli kršćanin činio dobro samo zbog straha od pakla, tu bismo govorili o teškom slučaju nerazumijevanja svoje vjere, ili čak o vjerskoj patologiji. Takav stav prema Bogu redovito se razvija kod djece, koji svoje ponašanje isprva ne razvijaju u odnosu na neki cilj, nego u odnosu na autoritet. No, razvojem mentalnih sposobnosti, kršćanin je pozvan napustiti takvo razmišljanje, budući da je ono i suprotno biblijskoj poruci da „straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah“ (1 Iv 4,18).

Kriterij kršćanske etike – nasljedovanje Krista

Nasuprot tome strahu, kriterij kršćanske etike je nasljedovanje Krista. On je za kršćanina utjelovljenje novog životnog stava i novog stila života. Ujedno, Isus kao konkretna povijesna osoba posjeduje zornost, opažljivost i ostvarljivost, koje nedostaju apstraktnom načelu humanosti, na koji izvjesni ateisti pozivaju.

Horkheimerova pitanja

Naime, iskreni ateist ne može da si ne postavi ona osnovna Horkheimerova pitanja: Zašto čovjek treba djelovati baš tako, a ne drugačije, zašto treba mrziti, a ne ljubiti, zašto je mir bolji nego rat? Ateist Sigmund Freud će tako iskreno priznati: „Upitam li se zašto sam uvijek nastojao biti pošten, spreman poštedjeti druge i ako je moguće dobar, i zašto to nisam prestao biti ni kada bih primijetio da čovjek od toga ima štete, da postaje nakovanj, jer su drugi brutalni i nepouzdani, onda ne znam odgovora“ (Pismo J.J. Putnamu, 1915.). Slično si je pitanje postavio i Albert Camus: „Boga se poriče u ime pravednosti, no može li se ideja pravednosti razumjeti bez ideje Boga?“ (Pobunjeni čovjek, 1951.).

Franz Böckle o imanentnom humanizmu

Stoga će katolički etičar Franz Böckle s pravom reći: „Imanentni humanizam u načelu može logički dovesti samo do nekog hipotetičkog zahtjeva“. Naravno da imanentni humanizam može zastupati bezuvjetne zahtjeve i za to navoditi motivacije. Može primjerice, pozivajući se na slobodu i ljudsko dostojanstvo, razviti blještavu snagu i dati raznovrsne etičke impulse. Međutim, sa svakim imanentnim humanizmom u etici biva kao s onim osnovnim povjerenjem koje izbjegava pitanje o svom zadnjem temelju: na koncu ostaje neutemeljen. Odnosno, on ne može dovoljno utemeljiti bezuvjetnost svojih etičkih zahtjeva. Jedino bezuvjetno u svemu uvjetovanome jest onaj iskonski temelj, iskonsko uporište, onaj iskonski cilj zbilje što ga zovemo Bog.

Zašto vrijedi biti pošten?

U praksi to najbolje vidimo kada čujemo onaj uzdah: „Ah, ne isplati se biti pošten“. I zaista, ma koliko se ateist (daleko od toga da se tek od formalnih ateista čuje navedeno) vodio nekim misaonim sustavom ili idejom dobra, u situaciji kad sam sebe uhvati da čini nešto što je u biti dobro, ali mu to donosi samo štetu, uviđa kako je njegovo ponašanje u biti neracionalno, te stoga i frustrirajuće.

Čovjek i beskonačnost

Kršćanin pak ima jasnu racionalnu osnovnu orijentaciju i osnovni stav, koji mu pružaju obzor smisla u vremenu vrijednosne dezorijentiranosti i besmisla. To mu pruža osoba Isusa Krista. Jednako tako, nije u kršćanstvu riječ o moralnom podvrgavanju čovjeka nekom stranom zakonu i stranim interesima. Nasuprot tome, o istinskoj prosvjećenosti, emancipaciji, očovječenju, možemo govoriti tek kad se čovjek veže uz beskonačno. Tek se na taj način čovjek oslobađa za slobodu prema svemu konačnome, uvjetovanome, ograničenome.

(Vatican News – Responder – fratellanza.net – bj; am)