Kršćanstvo i socijalno pitanje
Kritika koja bi ukazivala na inertnost kršćana pri rješavanju tih pitanja bila bi umnogome na mjestu. Nerijetko su brojni tijekom povijesti razmišljali isključivo o individualnoj, a ništa o socijalnoj bijedi čovjeka. Teologija i Crkva su se više brinule o niskosti i bijedi grijeha ljudskog individuuma, negoli o poniženju, porobljenosti i bijedi čitavih slojeva. Osjećala se obveza za ljubav prema bližnjem, ali ne i prema političkom prosvjećivanju i akciji. To zakazivanje pred društveno-političkim problemima uvelike je pridonijelo diskreditaciji vjere u Boga, što je rezultiralo time da je s francuskom revolucijom ateizam po prvi put u povijesti postao politički program.
Prečesto je vladajuća religija bila religija vladajućih, a potlačene je više tješila onostranošću nego im pomagala. Socijalni su principi religije opravdavali postojanje jedne vladajuće i jedne podčinjene klase, čime se opravdavalo antičko ropstvo i srednjovjekovno kmetstvo. Komunistički manifest je objavljen 1848., a tek se 1891. javila prva papina socijalna enciklika – Rerum novarum Leona XIII. Protestantske su se pak Crkve, koje su imale snažnu poziciju na sjeveru Europe, tome pridružile još kasnije, jer su u socijalnom pogledu bile uvelike paralizirane povezanošću prijestolja i oltara, isprepletenošću religije, politike i privrede u kapitalizmu u usponu, ortodoksno-pijetističkom pobožnošću spasenja duše, te političko-religioznim odgojem za građanske vrline kakve su red i mir, a protiv svake promjene društvenog poretka.
Ipak, kako je to uobičajeno, postojale su iznimke koje opravdavaju obraz. Zanimljivo je i indikativno u tom pogledu Marxovo pismo upućeno Engelsu iz 1869., u kojem pod dojmom putovanja zapadnom Europom piše: „Na ovom putu kroz Belgiju, sa zadržavanjem u Aachenu, te s vožnjom uz Rajnu, uvjerio sam se da valja energično istupiti protiv popova, pogotovu u katoličkim krajevima. U tom ću smislu djelovati preko Internacionale. Ti psi (npr. biskup Kettler u Mainzu, popovi na Dusseldorfskom kongresu, itd.) koketiraju gdje je to zgodno s radničkim pitanjem. Zapravo smo 1848. radili za njih, jer samo oni uživaju plodove revolucije u doba reakcije.“ Ovaj nam odlomak pokazuje da se Marx, kao niti ostali ateisti koji osporavaju socijalni angažman Crkve, nikada nisu ozbiljno bavili biblijskim razumijevanjem Boga i čovjeka, niti poukom Isusa Krista, te se zato ne razumiju u socijalne principe kršćanstva.
Kršćanstvo, naime, u sebi sadrži jednu snažnu kritičku struju, jednu želju za promjenom, bunt protiv nepravde. Ono je daleko od nekakvog flegmatičnog čekanja drugog života, na što često nailazimo u istočnjačkim religijama. To se itekako osjetilo i u praksi, pa su tako kršćanski impulsi bili od posebnog značenja za socijalno poboljšavanje uvjeta nižih slojeva u antici i srednjem vijeku, kao i za seljačke pobune.
Kao što se vidi iz Marxovog citata, u 19. su stoljeću društvene reforme, koje je Marx htio na silu postići revolucijom, nemalim dijelom predložili i provodili odgovorni kršćanski političari i klerici. Kasnije će nosioci oporbe režimima nacionalsocijalizma i komunizma u značajnom dijelu biti aktivni kršćani.
Isto vrijedi i za pokrete za mir i emancipaciju u SAD-u u 20. st., te za nacionalnu neovisnost u Africi i Južnoj Americi. Neomarksist Ernst Bloch kaže da takvi impulsi glede društva dostojna čovjeka mogu i u budućnosti obnavljati lice kršćanstva, te ga konačno promijeniti „do prepoznatljivosti“.
(Vatican News – Responder; fratellanza.net; bj)
