Kršćanstvo nije sinkretistička religija
Pojedinci prigovaraju da je kršćanstvo nastalo tako da je Krist preuzeo elemente ranije postojećih religija, kao. npr. božje sinovstvo, djevičansko začeće, čudnovate sposobnosti i besmrtnost.
Križ je onaj bitni element koji kršćanstvo izdvaja od svih ranijih i kasnijih religija. Iako su se i pretkršćanske religije redovito temeljile na prinošenju žrtvi bogovima kako bi se ljudima osigurala bolja budućnost, kršćanstvo preokreće takav odnos, tako da se ovdje sam Bog žrtvuje za čovjeka.
Sama činjenica da su Isusa smatrali Sinom Božjim nije ga toliko u ono doba razlikovala od tolikih heroja i polubogova, koji su također bili sinovi božji. Kao takav Isus bi tek mogao dijeliti Pantheon s bezbrojnim sinovima božjim, junacima i genijima, kraljevima i carevima koje je rodio bog. Zanimljivo je kako prvo Evanđelje (Markovo) počinje s Ivanom Krstiteljem i Isusovim krštenjem. Po njemu dakle sinovstvo Božje ne počiva na čudesnom rođenju ili začeću, nego na Božjem nalogu, koji Isusa u krštenju zove na određeni put. To da je Isus Mesija i Sin Božji kod Marka ostaje skriveno sve do muke, kad Isus priznaje naslov „Sin Božji“, ali se ni tu sam njime ne služi. Tek se u smrti – glasom poganskog stotnika – otvoreno objavljuje Isusova tajna (Mk 15,39). Dakle, prema Marku tek Muka čini Isusa Sinom Božjim, objavljuje ga kao Sina Božjeg, tek se s križa pravo razumije Sin Božji. Po križu se, dakle, Isus razlikuje od drugih sinova božjih.
Već 20 godina prije Marka još je to jasnije izrekao apostol Pavao, u kojeg također okolnost čudesnog začeća i rođenja ne igra nikakvu ulogu. Ono specifično u njegovu naviještanju nije Isus kao „Sin Božji“. Naprotiv: „Jer ne držah zgodnim među vama išta drugo znati osim Isusa Krista, i to raspetoga“ (1 Kor 2,2).
Križ je onda bio sve prije no pobožni simbol ili čak ukrasni predmet. Bila su to vješala osuđenih, prijestupnika i robova. Pavao je tu jasno osjećao otpor, jer se svatko raspet rimskim građanima činio jednostavno sramotom, obrazovanim Grcima barbarskom ludošću, Židovima vjernicima Božjim prokletstvom. Ali ujedno je osjećao da je ljudima pozvanima na vjeru križ bio Božja snaga i mudrost (1 Kor 1,23). Onoga koji je raspet od ljudi Bog je uskrisio na život. Zato je znak poniženja Pavlu znak pobjede, oslobođenja i spasenja, poziv na odustajanje od egoistički određena života.
Iz događaja žrtve na križu uviđamo da je ono što se ljudima čini jakim pred Bogom slabo, i obrnuto. Tu se navješćuje prevrednovanje svih vrijednosti, kako je dobro zapazio Friedrich Nietzsche. To svakako nije put grčenja, slabićkog samoponižavanja (što su ga kršćani katkad prakticirali, a Nietzsche s pravom napadao), već je to poziv na život bez straha čak i pred prijetećim rizicima, kroz borbu, patnju, smrt, u jakom povjerenju i nadi u cilj istinske slobode, ljubavi, ljudskosti i vječnog života.
Tako je taj raspeti i živi Isus Krist za vjernike temelj koji je već postavljen i koji prema Pavlu ne može biti nadomješten nikakvim drugim (1 Kor 3,11). Raspeti kao živi, temelj je vjere, kriterij slobode. To je središte i norma onog specifično kršćanskog.
(Vatican News – Responder – bj; am)
