Krune od slame kao znak zahvalnosti Blaženoj Djevici Mariji
Antea Marinović - Vatikan
Središnja točka proslave Dužijance je Sveta misa „na kojoj zahvaljujemo Bogu, za žetvu, svake godine, u kontinuitetu od 1911. godine. Za tu svetu misu svake se godine napravi kruna od slame, koju prinosimo na oltar, kojom se na simboličan način zahvaljujemo“, kazala je za Vatican News gospođa Skenderović, dodajući da u muzeju njihove Subotičke biskupije postoji značajna i lijepa zbirka od oko 100 kruna.
„Na toj svečanoj svetoj misi, svi se kitimo ukrasima od slame, osobito mladi, odnosno djevojke koje cvijeće od slame stavljaju na frizuru. U zadnjih četrdeset ili pedeset godina krune imaju svoju simboliku. To je često, godišnjica nekog događaja, godina koju je proglasio Sveti Otac, naprimjer, 2021. je bila Godina sv. Josipa, 2017. se obilježavalo 100 godina od ukazanja Majke Božje u Fatimi“, pojasnila je naša sugovornica, koja osim kruna za proslavu Dužijance od slame izrađuje i cvjetne ukrase i slike te njome ukrašava uskrsne pisanice.
Što se tiče budućnosti izrađivanja krune u tehnici slame, gđa Skenderović izražava određenu zabrinutost. „Mi koje dobro radimo smo sve starije. Stotine mladih smo naučile raditi sa slamom, upoznati su s tehnikom, ali gotovo da ih nema među nama. Imamo i sad mladih, i sad ih obučavamo, ništa to nije prestalo, ali bojim se kako će to u budućnosti izgledati“. Nakon što je prije dvije godine predala vođenje slamarske sekcije pri HKPD-u Matija Gubec iz Tavankuta, kaže da sada ima više vremena za samostalan rad: „Slamu jako volim, čula sam i naučila o njoj od mnogih, puno znam o njoj i imam čak i želju napisati neku knjigu, a možda i neku knjižicu o krunama. Radit ću sa slamom dok god mi Bog da zdravlja“, zaključuje naša sugovornica.
Umjetnost u tehnici slame koja se početkom '60-ih godina prošloga stoljeća počela razvijati zahvaljujući nekolicini kreativnih žena spretnih ruku i preciznih prstiju i danas je, nakon šest desetljeća, nešto po čemu je sjever Bačke poznat i prepoznat ne samo u zemljama u okruženju, već i u Europi, pa i na drugim kontinentima. Na jednoj izložbi koju je hrvatski konzulat organizirao u Budimpešti članice slamarske sekcije pri HKPD-u Matija Gubec iz Tavankuta uspostavile su suradnju s osobama iz jednog mađarskog udruženja koje se bavi slamom, a koja je potom 2000. godine u Törökszentmiklósu organizirala prvi Svjetski kongres slame, na kojem su i one sudjelovale. Zahvaljujući suradnji s njima, našle su se u svjetskoj javnosti, stupile u kontakt s ljudima iz drugih zemalja koji rade sa slamom i tako prije deset godina 2014. organizirale i same VI. svjetski kongres slame u Tavankutu.
Jozefina Skenderović rođena je 1952. godine u Donjem Tavankutu, gdje je i završila osnovnu školu. Kemijsko-tehnološki školski centar Lazar Nešić, smjer – kemijski tehničar pohađala je u Subotici, gdje je potom završila i Višu pedagošku školu, u grupi fizika/kemija. Godine 1979. počela je raditi u OŠ Matija Gubec u Tavankutu, gdje je dvije i pol godine predavala tehničko, potom je pola godine radila u Đurđinu, a nakon toga, od '82. pa sve do mirovine, 2009. godine, u OŠ Ivan Milutinović u Subotici bila je nastavnica fizike, potom kemije, a pri kraju i matematike.
(Vatican News – am)
