Zakonik kanonskoga prava. Opće dužnosti i prava svih pripadnika Katoličke Crkve (2)

P. Alan Modrić, SJ

Crkva nije demokratska zajednica, u kojoj bi vjernici, kao njezini članovi, imali ravnopravan udio u odlučivanju i upravljanju. Ona je hijerarhijski uređena zajednica, i cjelokupnu vlast u njoj imaju i vrše papa i opći sabor na razini cijele Crkve, a biskupi na razini mjesnih Crkava. Svi vjernici, međutim, mogu slobodno crkvenim pastirima i nadležnoj crkvenoj vlasti iznositi svoje želje i potrebe, osobito duhovne (kan. 212, § 2).

Razumljivo, to znači i da su crkveni pastiri i nadležna crkvena vlast dužni uzeti u razmatranje molbe koje im se upućuju, a udovoljit će im ako su opravdane i ukoliko je moguće. Iako nemaju vlasti odlučivanja u Crkvi, vjernici o različitim pitanjima mogu imati svoje osobno mišljenje. Poštuje se u Crkvi sloboda misli, pa se kaže da vjernici, prema svome znanju, stručnosti i ugledu koji uživaju, imaju pravo, a nekad to može biti i njihova dužnost, da svetim pastirima iznesu svoje mišljenje o određenim stvarima koje su na dobrobit Crkve. Također svoje mišljenje mogu priopćiti i drugim vjernicima, ali tako da se ne povrijedi cjelovitost vjere i ćudoređa kao i poštovanje prema svetim pastirima, te pazeći na zajedničku korist i dostojanstvo osoba (kan. 212, § 3).

Glede vršenja prava na vlastito mišljenje, postavljene su određene granice. Tako nema slobode u iznošenju vlastitog mišljenja ako bi se njime povređivale istine vjere ili ćudorednost; iznošenje vlastitog mišljenja treba služiti općem dobru; kod iznošenja vlastitog mišljenja ne smije se povređivati dostojanstvo drugih osoba.

Jedno od temeljnih ljudskih prava je i pravo na udruživanje, kako bi se lakše postigao neki cilj. To se pravo priznaje i vjernicima unutar Crkve. Slobodno im je osnivati i voditi društva za dobrotvorne ili nabožne ciljeve, ili za promicanje kršćanskog poziva u svijetu, te održavati sastanke radi zajedničkog postignuća tih ciljeva (kan. 215).

Pravo vjernika na udruživanje odnosi se na osnivanje tzv. privatnih vjerničkih društava. Njih vjernici osnivaju slobodnim odlučivanjem, i u odnosu na crkvenu vlast su u velikoj mjeri neovisna; podložni su samo nadzoru mjerodavne crkvene vlasti, i ona se ima brinuti za čuvanje cjelovitosti vjere i ćudoređa, i da se u crkvenu stegu ne bi uvukla kakva zloupotreba (kan. 305, § 1).

U Crkvi postoje i javna vjernička društva, koja osniva zakonita crkvena vlast i kojoj su ta društva u svemu podložna, a imaju posebne ciljeve po svojoj naravi pridržane crkvenoj vlasti (kan. 301, § 1).

Vjernici, budući da su krštenjem pozvani živjeti u skladu s evanđeoskom naukom, imaju pravo na kršćanski odgoj, kako bi se valjano pripravili za postizanje osobne zrelosti te ujedno za spoznaju otajstva spasenja i za življenje po njima (kan. 217). Pravu vjernika na kršćanski odgoj odgovara dužnost da im se takav odgoj pruža. U prvom redu dužnost je kršćanskih roditelja da se brinu za kršćanski odgoj svoje djece (kan. 226, § 2). To je i posebna zadaća Crkve, odnosno svetih pastira koji vrše različite dušobrižničke službe, te crkvenih odgojno-obrazovnih ustanova različitog stupnja koje su i utemeljene s tim ciljem.

Zakonik određuje da nikome nije dopušteno nezakonito naškoditi dobrom glasu koji netko ima, niti povrijediti pravo bilo koje osobe da štiti svoju intimu i privatnost (kan. 220). Pravo na zaštitu dobrog glasa nije apsolutno, i onomu tko je svojim nečasnim javnim ponašanjem sam povrijedio svoje ljudsko dostojanstvo i okaljao osobnu čast, on gubi pravo na zaštitu dobrog glasa, tako da se o izvršenju nekog zlodjela, ako to traži opće dobro, može obavijestiti koga treba, i na način koji je primjeren. Time bi, eventualno, netko mogao izgubiti dobar glas, ako ga još ima, ali se njegovu dobrom glasu ne bi naškodilo nezakonito, a štitilo bi se veće i opće dobro. A što se tiče zaštite privatnosti i sfere nečije intimnosti, to pravo je apsolutno nepovredivo, i nije nikada dopušteno iznositi i širiti glas o stanju i činima iz nečijeg sasvim privatnog života.

U Crkvi, vezano za njezinu zadaću poučavanja, posvećivanja i upravljanja, postoje službe strogo kleričke, koje se mogu povjeravati i koje mogu vršiti samo oni koji su primili odgovarajući sveti red (đakonat, prezbiterat i biskupstvo); postoje također crkvene službe u širem smislu, među koje spadaju i one za koje nije potrebno imati vlast svetoga reda, pa ih mogu vršiti i laici. Laici koji se nađu prikladnima sposobni su da ih sveti pastiri uzmu za one crkvene službe i zadaće koje mogu vršiti prema pravnim propisima (kan. 228, § 1). Radi se svakako o nekleričkim službama uz koje nije vezana vlast svetog reda i vlast upravljanja, ali ima i nekih kleričkih službi upravljanja, u kojima laici mogu pružati pomoć i surađivati s crkvenim pastirima. O tome kanonska odredba glasi: Laici koji se odlikuju potrebnim znanjem, razboritošću i čestitošću, prikladni su da kao stručnjaci ili savjetnici, i u vijećima prema pravnoj odredbi, pružaju pomoć crkvenim pastirima (kan. 228, § 2).

Uz te, opće odredbe, postoje i posebne koje predviđaju mogućnost da se laike, po propisanom bogoslužnom obredu, uzme u stalnu službu čitača i akolita;  da u bogoslužnim činima obavljaju službu tumača i pjevača te, ako i nisu čitači ili akoliti, da mogu obavljati službu riječi, predvoditi u bogoslužnim molitvama, krstiti i dijeliti svetu pričest (kan. 230, §1-3). U nedostatku svećenika i đakona može ih se također postaviti da u župi pastoralno djeluju, izuzev u obavljanju čina za koje se traži sveti red (kan. 517, § 2), pa i da u ime Crkve prisustvuju sklapanju ženidbe (kan. 1112, § 1-2).

Laici kojima se povjeri neka služba u Crkvi ne moraju tu službu vršiti besplatno, i imaju pravo na doličnu plaću. Oni koji obavljaju neki posao ili vrše službu, zaslužuju odgovarajuću plaću, osim ako ih ne žele vršiti besplatno. U tom pogledu Zakonik određuje da laici imaju pravo na doličnu, svojem položaju prikladnu plaću, kojom će moći, uz obdržavanje propisa svjetovnog prava, dolično udovoljavati svojim potrebama i potrebama obitelji; isto tako, imaju pravo da im se na prikladan način zajamči socijalno i zdravstveno osiguranje (kan. 231, § 2).

Obveza je svih vjernika pomagati Crkvi u njezinim potrebama, da bi imala što joj treba za bogoštovlje, za djela apostolata i dobrotvornosti i za dolično uzdržavanje službenika (kan. 222, § 1). Svojim doprinosima Crkvi vjernici podupiru njezinu karitativnu aktivnost i inicijative. Ali ih Crkva podsjeća i potiče, a Zakonik obvezuje, da se također i osobno zauzimaju za promicanje društvene pravde i da pomažu siromasima iz svojih dobara i prihoda (kan. 222, § 2).

U vršenju svojih prava vjernici i pojedinačno i okupljeni u društvima moraju voditi računa o zajedničkom dobru Crkve, o pravima drugih i o svojim dužnostima prema drugima (kan. 223, § 1). Navedena odredba je upravljena na svakog vjernika i označava kako vjernici sami trebaju uređivati svoje ponašanje u korištenju vlastitih prava i u ispunjavanju svojih dužnosti. Ali kako se u tom pogledu mogu lako događati odstupanja, postoji i odredba koja kaže da crkvenoj vlasti pripada da uredi, imajući na umu zajedničko dobro, vršenje prava koja su vlastita vjernicima (kan. 223, § 2).

Načelni stavovi i pozitivne odredbe o pravima vjernika u Crkvi ne bi imali potpune snage i učinka ako se ne bi predvidjela i osigurala također odgovarajuća učinkovita sredstva za zaštitu i ostvarivanje vlastitih prava. A takvo sredstvo je, prema Zakoniku, mogućnost da vjernici na mjerodavnom crkvenom sudu traže ostvarivanje ili zaštitu vlastitih prava, i da, prema pravnim normama, ta prava na sudu brane (kan. 221, § 1). Vjernici se zaštićuju i time što, ako ih mjerodavna vlast pozove na sud, trebaju biti suđeni prema propisima prava koje treba primjenjivati pravično (kan. 221, § 2). Konačno, ako vjernici u nečemu pogriješe, ne mogu biti samovoljno kažnjavani kanonskim kaznama, nego samo uz obdržavanje zakonskih odredaba (kan. 221, § 3), bilo u pogledu samog vođenja kaznenog postupka, bilo u pogledu vrste i težine kazne.

(Vatican News - am)