Osam koraka do mentalne manipulacije

Psihijatar Robert Jay Lifton proveo je 1961. istraživanje među ljudima koje je kineska komunistička vlada tijekom i nakon Korejskog rata podvrgnula „nenasilnom ispiranju mozga“. Identificirao je osam pregnantnih kriterija koji su primijenjeni na preoblikovanje ili reformu mišljenja (thought reform) dotičnih pojedinaca. Opisu toga procesa Lifton je dao naslov „ideološki totalitarizam“ jer opisane karakteristike dosljedno pokazuju apsolutističku i polarizirajuću tendenciju i temelje se na ideologiji koja opravdava postupak. Zanimljivo je da je Lifton primijetio da je interakcija korištenih metoda, unatoč njihovom destruktivnom učinku, na trenutke stvorila veoma entuzijastičku atmosferu koja je u određenoj mjeri pogođenima davala energiju i na početku djelovala poticajno. Dugoročno pak, takva preobrazba misli znači ozbiljnu prijetnju i tjelesnom i psihičkom zdravlju pojedinca. Ono što Lifton opisuje u kontekstu totalitarnog sustava iznenađujuće se dobro prevodi na duhovno zlostavljajuće sustave.

1. korak: Kontrola društvenog okruženja

Najvažnije sredstvo da se s osobom može što cjelovitije manipulirati jest kontrola njezine komunikacije i time njezine cjelokupne društvene okoline. S kojim ljudima osoba ima kontakt? S kim ima posla? Kakve informacije dobiva odakle? Što gleda i sluša? Što čita i piše? Koja iskustva prikuplja i kako se izražava o pojedinim temama? Time što odgovorni neke grupe u odnosu na ova pitanja uvijek nanovo daju eksplicitna i implicitna upozorenja, zabrane ili uvjerljive preporuke, članovima grupe jasno daju do znanja koji su kontakti poželjni ili nepoželjni, koji se klasificiraju kao korisni ili štetni, poticajni ili prijeteći. Ta se cenzura može proširiti na sve oblike vanjskih kontakata: vlastitu obitelj, konkretna prijateljstva, kolege s posla ili kolege studente, literaturu, filmove, stil odijevanja, hobije, vrste sportova i provođenje slobodnog vremena. Ovaj zahtjev za kontrolom temelji se na uvjerenju da grupa posjeduje „istinu“ i stoga zna što je dobro i ispravno za pojedinca. U slučaju duhovnog zlostavljanja, takve se smjernice često potkrepljuju citiranjem odlomaka iz Biblije, crkvenog učenja, vjerovanja ili primjera svetaca. Važnost „podučavanja“ u procesu kontrole uma bit će ponovno razmotrena u nastavku i detaljnije opisana, ali ono igra važnu ulogu i ovdje.

Daljnja „pomoć“ u kontroli društvenog okruženja je vremenski i sadržajno sve intenzivniji angažman članova. To se postiže redovitim zajedničkim manifestacijama, pojedinačnim razgovorima ili zajedno provedenim vikendima. Time se stvara sve veća grupna dinamika i izolacija od drugih ljudi. To se često odvija na određenoj udaljenosti od mjesta gdje članovi žive tako da mjesto ne mogu lako napustiti. Ili postoji određeni redoslijed događanja na takvim manifestacijama, kao što su predavanja, grupni rad ili vrijeme za molitvu, tako da pogođeni jedva imaju vremena razmisliti o tome što se događa i zauzeti vlastiti stav. Što je osoba više uvučena u takvu grupnu dinamiku i što se više odvaja od prijašnje okoline, to će joj biti teže ponovno se distancirati, kako fizički tako i psihički.

Uspije li grupa osobito intenzivno kontrolirati vanjske kontakte osobe, može usmjeravati i njezinu internu komunikaciju. To znači da pogođena osoba tijekom vremena internalizira zadane norme i vrijednosti koje postupno postaju dio njezine vlastite osobnosti. U skladu s tim mijenja se i način na koji ona klasificira, procjenjuje i dopušta svoje misli, percepcije i osjećaje. Djelovanje u skladu sa sustavom postoje dakle sve više „samoodređeno“. Posljedično, osobna autonomija pogođenih postupno se gubi. To je pak namjerno, jer je individualno samoodređenje prirodni neprijatelj kontrole miljea. Gubitak autonomije je, da tako kažemo, cijena da se članovi grupe više ne moraju iznova baviti pitanjem što je ispravno ili pogrešno, dobro ili zlo, korisno ili štetno, relevantno ili beznačajno, prikladno ili neprikladno. U složenom i ponekad zbunjujućem svijetu u kojem se sve teže snaći, takva jasna podjela svijeta na crno i bijelo može djelovati oslobađajuće i rasterećujuće.

Ovako uspostavljena „policija misli“ („Gedankenpolizei“) u glavama ljudi pojačana je, među ostalim, time da se članovi grupe međusobno promatraju i kontroliraju: Drže li se svi zadanih vrijednosti i normi? Ili netko skrene, dopusti sebi iznimke, ide svojim putem? Možemo zamisliti koliko takvo međusobno „špijuniranje“ povećava međusobno nepovjerenje. Pogotovo što nikad nije sasvim jasno tko kome i što o kome govori. Pritom je među članovima dobro poznato da uprava ili odgovorni o gotovo svakoj osobi dobivaju iscrpne informacije. To se pak opravdava tvrdnjom da vodstvo treba i mora znati sve što se događa u grupi i u pojedinim osobama. Jer da bi vodili i oblikovali duše, morale bi ove biti promatrane. Činjenično, što se očekuje veći otpor pojedinaca ili njihove okoline, to intenzivnije i sustavnije moraju odgovorni kontrolirati društvenu okolinu.

Štetu za dotičnu osobu ne treba podcjenjivati ​​jer s kontrolom socijalne okoline počinje i promjena osobnosti. Ovisno o intenzitetu kontrole, može doći do odvajanja dijela osobnosti. Tako nastaje drugi ja koji je autonoman od prethodnog ja i u određenoj mjeri stoji „sa strane“. Kad pojedinci bježe od tog intenzivnog nadzora tako što odustaju ili bivaju isključeni, bivši ja postupno ponovno stječe autoritet. Tijekom prijelaznog razdoblja oba „identiteta“ žive jedan pored drugog što je za pogođenu osobu često vrlo zbunjujuće, uznemirujuće i bolno. To stanje također može izazvati ono što je poznato kao „lebdenje“. Pritom se pogođeni silom vraćaju na stari način razmišljanja zlostavljačkog sustava ili jednako intenzivno ponovno proživljavaju događaj iz prošlosti kao da se ponovno događa. Pojedinac ovo iskustvo može osjećati kao psihološki gubitak kontrole što može biti povezano s odgovarajućim strahovima.

2. korak: Mistična manipulacija

Sljedeći korak da bi se zadobio sveobuhvatni utjecaja na osobu je mistična manipulacija. Ona živi od uvjerenja da grupa ima poseban poziv te stoga teži višim ciljevima. Središnje mjesto u ovoj „mistici“ zauzima ideja da se u većini slučajeva vođa grupe doživljava kao neka vrsta posrednika do Boga ili personalizirani izvor spasenja. Ovaj posrednik (ili posrednica) k tome je opipljiviji, bliži i realniji nego apstraktni Bog, što ga čini još privlačnijim. Nadalje, članove grupe se gleda kao „odabrane“ (od strane Boga, nadnaravne sile ili tijeka povijesti). Na taj način ne nastaje samo izraziti elitizam, nego se stvara i određena mistična aura. U duhovnom kontekstu prenose se sljedeće poruke: „Ovdje nam govori sam Bog. Ne samo da smo vrlo blizu istine, nego možemo reći da imamo istinu. Mi posredujemo izravan kontakt prema gore koji ne postoji na drugim mjestima. Mi pokazujemo ekskluzivni i jedini pravi put prema osobitom, duhovnom razvoju, prema svetosti i osobnom spasenju.“

Kod autsajdera koji reagiraju na ovakve poruke, može nastati velika želja da bezuvjetno pripadaju grupi. Istovremeno, taj korak zahtijeva najveće povjerenje i vjeru. Oni koji se pridruže grupi i njenom tajanstvenom, zakulisnom svjetonazoru, predaju se, takoreći, kao što se dijete predaje u majčino naručje. Oni to čine u očekivanju punom nade da su tu u dobrim rukama, da se mogu prepustiti i da će biti dobro zbrinuti. Oni vjeruju u davanje i primanje i ne primjećuju kako sve više potpadaju pod utjecaj fascinantne karizme i dopuštaju da ih se uljuljka. Mistična, nezemaljska misija, koju grupa treba izvršiti i koja joj je namijenjena, neminovno istiskuje sve druge osobne potrebe, želje ili ideje. Pod utjecajem mistične manipulacije, zanemarivanje vlastitih težnji i interesa pogođeni smatraju neophodnim za ispunjenje višeg cilja kojeg su u međuvremenu učinili vlastitim. Izabranost i ekskluzivnost grupe čini se veoma posebnom i atraktivnom i služi kao opravdanje za spremnost članova da za pripadnost plate visoku cijenu i da prihvate osobnu patnju.

U kontekstu duhovnog zlostavljanja, takva „misija“ može biti težnja za osobnim stupnjem svetosti, propovijedanjem evanđelja ljudima, spašavanjem duša ili spašavanjem svijeta od propasti. Sve misli, osjećaji ili ponašanja koji osporavaju ili sprječavaju taj viši cilj ocjenjuju se kao sebični, beznačajni, površni, marginalni ili nezemaljski. U odnosu na veliko i premoćno poslanje, oni su beznačajni i moraju se ostaviti po strani, potisnuti i zanemariti. Takve „manje vrijedne“ potrebe mogu se u biti odnositi na san, glad ili žeđ. Višem cilju su podređeni i vrlo individualni, osobni razvojni koraci, kao što su izbor karijere, mjesto stanovanja, promicanje talenta, izbor i oblikovanje odnosa, bračni status ili želja za djecom.

Ako član grupe s vremenom izgubi elementarno povjerenje u odgovorne ili u cijelu grupu i nastupi nepovjerenje, viši cilj gubi na snazi. Kad „misija“ više ne hrani i ne zadovoljava dovoljno, dovodi se u pitanje smisao. Na takvoj prekretnici pojedinac može razviti ono što Lifton naziva „psihologijom šahovskih figura“. Osjećajući se nesposobnim pobjeći nadmoćnim silama grupe, potpuno se pokorava i pokušava se uklopiti što je više moguće. Kao rezultat toga, pojedinac razvija brojne „antene“ i postaje osjetljiv na bilo kakve znakove ili raspoloženja unutar grupe. Postaje stručnjak za osjećanje emocionalnog pritiska i napetosti i prakticira anticipirajuću poslušnost. Istovremeno, kroz to strateško sudjelovanje, pojedinac ne samo da aktivno sudjeluje u vlastitoj samoobmani, već i u manipulaciji i obmani drugih.

3. korak: Zahtjev za čistoćom

Drugo obilježje procesa transformacije misli je zahtjev za čistoćom. U tu svrhu je unutarnji i vanjski svijet vrlo jasno podijeljen na čisto i nečisto, dobro i loše, ispravno i pogrešno, željeno i neželjeno. Ovdje nema nijansi sive. Kao samo po sebi razumljivo, ideje, koncepti, uvjerenja i ponašanja grupe odgovaraju „dobrom“ – sve što je suprotno tome može se sa sigurnošću klasificirati kao „loše“ ili barem kao „nečisto“. Pretpostavlja se da je tražena apsolutna čistoća moguća, a to legitimira svako djelovanje u ime te čistoće. Primjer: Grupa tumači određeni stil odijevanja za žene kao „čist“, tj. poželjan i dobar, pri čemu su ramena i koljena uvijek pokrivena. Ako se to ne pridržava, žene se ocrnjuje kao iskušenje i prijetnju muškarcima koji ne mogu odoljeti ženskim čarima. Takva moralna smjernica dopušta bilo kojoj osobi unutar grupe komentirati, kritizirati ili čak direktno odbaciti ili zabraniti stil odijevanja žena koji nije u skladu s kodeksom odijevanja. U duhu grupe, to će joj samo pomoći da teži čistoći koja se zahtijeva.

Kriteriji za „čist“ život definiraju se dakle od strane grupe ili od strane voditelja, te se tako kao standard postavlja savršenstvo koje se zapravo ne može postići. Ne radi se naime samo o vanjskoj besprijekornosti, već i o unutarnjoj. Posljedično se vodi rat protiv nečistoće. Taj se rat s jedne strane usmjerava protiv „vanjskog“ svijeta, koji navodi na zlo i odvodi s dobrog puta. On se vodi kategoričnim odbijanjem, obezvrjeđivanjem i distanciranjem od ljudi, mjesta ili čina koji ne odgovaraju vlastitim idealima. S druge strane, ta se borba odvija i u pojedinim članovima kao i među njima i to promatranjem, ocjenjivanjem, kritikom ili poučavanjem, sve do upotrebe nasilja u ekstremnim slučajevima. Sve to se događa pod plaštem međusobne pomoći u postizanju željenog savršenstva ili svetosti. Pod orlovskim očima drugih, prije ili kasnije uočit će se odgovarajuće „nečistoće“, odnosno osobine ili ponašanja koja se smatraju grešnima i štetnima ili koje ne odgovaraju postavljenim standardima. U tom slučaju dotična osoba mora očekivati ​​kritiku, poniženje, ostracizam ili čak kaznu. Bilo u „povjerljivom“ razgovoru jedan na jedan ili utroje ili javno pred cijelom grupom.

Na taj način unutar sustava nastaje uski svijet pun osjećaja krivnje i srama. To se ozračje pojačava time što se propovijeda spremnost na neprestano pokajanje. Poput magarca koji lovi mrkvu, pojedine se članove neprestano potiče da promatraju sami sebe, da u savjesti istražuju dobro i zlo, da prema tome procjenjuju svoj karakter, da odbacuju zlo i teže dobru. Kao što magarac nikad ne uhvati mrkvu, tako se ni ovaj pothvat ne može završiti. Ili da upotrijebim drugu sliku: čini se kao Sizifov zadatak, koji za kaznu uvijek iznova gura gromadu na planinu. Neposredno prije vrha, gromada se međutim svaki put ponovno kotrlja prema dolje. Sizif ne nalazi ni olakšanje ni kraj svojim naporima.

Ovdje bih se htjela vratiti na osjećaje krivnje i srama koji se javljaju u opisanim okolnostima. Na takvo ozračje ljudi reagiraju s različitim intenzitetom, ovisno o svojim ranim životnim iskustvima. Krivnja i sram društvene su emocije i temeljno podržavaju razvoj pro-socijalnog ponašanja, jačanja veza i osobnog razvoja. Pretjerani sram, međutim, može dovesti do iskrivljenog pogleda na stvarnu krivnju. Preveliki osjećaj krivnje može dovesti do toga da se osoba prebrzo iskupi i izrazi žaljenje. Proglašavajući se arbitrima dobra i zla i iskorištavajući svoj moralni autoritet, odgovorne osobe namjerno zlorabe krivnju i sram pogođenih kao emocionalnu polugu. Oni sami ne podliježu nikakvim granicama, ali se igraju s ograničenjima ljudi koji su im se povjerili, stavljajući ih pod svoju kontrolu i manipulaciju. Na taj se način stvara vrlo snažan emocionalni lanac koji veže pogođene uz odgovorne.

4. korak: Ritual ispovijedi

Praksa osobne ispovijedi usko je povezana sa zahtjevom čistoće jer ovaj ritual također buja na ljudskim osjećajima krivnje i srama, koji su stalno iznova stimulirani visokim idealom života i uskim, crno-bijelim, pogledom na svijet. Jer kako je opisano, postavljeni zahtjevi premašuju ljudsku snagu. Cilj se ne može postići. Krivnja i sram dolaze sami od sebe prije ili kasnije, a s njima i prirodna potreba da se nekome otvori. U tom kontekstu, ritual ispovijedi nudi mogućnost da se javno ili pred nekom osobom ispovjedi osobna „grešnost“ i vlastiti neuspjeh u ispunjavanju visokih zahtjeva. Ova praksa na prvi pogled treba olakšati, pročistiti, osloboditi i učiniti poniznim te „penitenta“ izjednačiti s ostalim „slabima“. Time se među članovima u isto vrijeme stvara osjećaj povezanosti i pripadnosti. Želja da se oslobode svojih pogrešaka ujedinjuje ih u borbi protiv zla koje vreba izvana i iz njih samih. Sve što se ne smije, može se i mora se reći u ovom trenutku ispovijedi. Međutim, ciljani proces kontrole uma mnogo se manje odnosi na tješenje pojedinca, više na korištenje njegove ranjivosti, igranja s njom i time povećanje emocionalne ovisnosti.

Ispovjedni ritual također predstavlja simboličan čin samootkrivanja i namijenjen je promicanju stava potpunog ogoljivanja i otkrivanja svoje najdublje duše. To se odnosi na prošla i sadašnja životna iskustva, misli, strasti, osjećaje i ponašanja koja nisu u skladu sa sustavom i stoga mogu biti osuđena. U osnovi tog potpunog samootkrivanja je uvjerenje da grupa ima neka prava na misli, ideje ili sjećanja pojedinca. Taj se zahtjev opravdava uvjerenjem članova da je vodstvo ili cijela zajednica dosegla takvo stanje prosvjetljenja da je zadržavanje vlastitih misli ili osjećaja potpuno neprikladno. Za neke se karizmatične vođe čak kaže da imaju dar introspekcije, što znači da mogu vidjeti nutrinu ljudi i pročitati njihove namjere, razinu kreposti i grešnosti. U tom slučaju, samorazotkrivanje postaje gotovo kompulzivno i u igri je jasno mistična manipulacija.

Kao što je spomenuto, ispovijed može pružiti psihološki značajno zadovoljstvo jer pruža priliku za emocionalno opuštanje i oslobađanje od potisnute krivnje. U nekim slučajevima, to je popraćeno tendencijom samokažnjavanja, traženje zadovoljstva u osobnom poniženju. Osobito u slučaju javne ispovijedi izvan sakramenta ispovijedi, kako to prakticiraju neke skupine, intenzivna intimnost s drugima koji se ispovijedaju može stvoriti pravi entuzijazam i osjećaj ugodne samo-rastopljenosti u tijeku grupne dinamike. U takvoj atmosferi, pravo samo-otkrivanje i samo-poboljšanje mogu se doživjeti kroz spoznaju: „Ono što se ovdje otkriva i otvoreno pokazuje, to sam ja.“ Dok je vlastito ja inače potisnuto i obezvrijeđeno, ovdje ima prostor, može postojati i može biti viđeno. Čak i ako je negativno konotirano, pojedine osobe mogu doći u kontakt same sa sobom i konačno same sebe osjetiti.

Ali ovo autentično unutarnje iskustvo potisnuto je time što je ritual ispovijedi postao obavezni događaj koji se ponavlja. Pod tim pritiskom s vremenom može doći do toga da pojedinci izbjegavaju upravo one osjećaje i misli zbog kojih se osjećaju najviše krivima ili posramljenima. Stvarni ideal apsolutnog samo-otkrivanja tako se pretvara u svoju suprotnost: umjesto da se osobne tajne rastaču, one se množe i pojačavaju. Napetost između zahtjeva za samo-otkrivanjem i prirodne potrebe za diskrecijom stvara u pojedincu stalni sukob između otpora i davanja samoga sebe. Koje osobne stvari trebam zadržati za sebe? Koje mogu otkriti? Što je manje važno, a što se može otkriti da bi se zaštitilo važnije? Taj stalni pritisak često dovodi do toga da se vlastite granice između blizine i udaljenosti, privatnog i javnog, sve više brišu. Ritual ispovijedi kao manipulativna metoda u tom smislu pogoduje da je pojedincu gotovo onemogućeno pronaći zdravu ravnotežu da bude ponizan i pritom zaštititi svoje osobno dostojanstvo. Umjesto toga, stalno ispovijedanje može stvoriti identitet „pokajnika koji osuđuje“. Takva osoba na temelju svoga opetovanog samooptuživanja razvija određenu samodopadnost zbog koje osjeća da ima pravo suditi drugima.

Jedan takav identitet vrlo dobro opisuje Albert Camus u svojoj priči „Pad“ u liku suca pokajnika Jean-Baptista Clamencea. Pušta ga da izgovori sljedeće samorazotkrivajuće riječi: „Posut pepelom, čupajući dlaku za dlakom, lica izgrebanog noktima, ali s prodornim pogledom, stojim tako pred cijelim čovječanstvom i rekapituliram svoju sramotu i sram, ne gubeći pritom iz vida postignuti učinak i govorim: ‘Bio sam najopakiji među opakima.’ Zatim u govoru neprimjetno skliznem s ja na mi. Kada dođem do tako smo mi, igra je dobivena i mogu im čitati Levite. Ja sam poput svih vas, svi veslamo na istoj galiji. No, u jednom sam vam superiorniji: ja to znam i to mi daje pravo da govorim. Koliko je to korisno, ne može vam promaknuti, toga sam svjestan. Što detaljnije sebe optužujem, to vas jednoznačnije imam pravo osuđivati. Štoviše: provociram vas da sami sebe osuđujete, što me shodno tome rasterećuje.“

Digresija: Zdrav oblik ispovijedi u Katoličkoj Crkvi

Na ovom se mjestu želim još jednom izričito izjasniti o praksi ispovijedanja u Katoličkoj Crkvi. Kao ljudi, činjenično možemo na sebe navući stvarnu krivnju. Ispovijed bi tada trebala biti zaštićeno mjesto gdje se ljudi mogu izreći, gdje im je obećan oprost, gdje bivaju ponovno slobodni i gdje se mogu pozitivno okrenuti životu i svojim ciljevima. Ispovjedna tajna treba im jamčiti da će sadržaj ispovijedi biti povjerljiv i da se ni pod kojim uvjetima ne smije otkriti. U fokusu je pomirenje s Bogom koji oprašta svakome tko se kaje za svoje grijehe i želi promijeniti svoj život. Osnovna ideja nije dakle vršenje moći, već pružanje podrške ljudima na njihovom duhovnom putu. Cilj nije ostati s krivicom i biti za nju vezan, već se nje osloboditi. U tom smislu shvaćam ispovijed kao korisnu pomoć za prevladavanje i preradu osobne krivnje.

Da bismo identificirali zlostavljanje, moramo razlikovati između prave i lažne krivnje. Ono što se događa u sustavima duhovnog zlostavljanja je umjetno stvaranje „lažne“ krivnje. Pogođeni u početku ne razvijaju osjećaje krivnje iz intrinzične motivacije, već zato što čine nešto što se izvana definira i optužuje kao „prekršaj“ ili „grijeh“. Pod progresivnom identifikacijom sa skupinom, postupno usvajaju zadani katalog vrijednosti i internaliziraju ih kao svoje. Ispovijed se zlorabi kad svećenik ili osoba koja prati održava lažne osjećaje krivnje, pojačava ih ili ih koristi kao polugu za kontrolu, ovisnost ili ponižavanje osobe. To uključuje i kršenje ispovjedne tajne i dijeljenje osobnih i intimnih informacija, koje se onda također mogu koristiti protiv osobe.

5. korak: Sveta znanost

Kako bi se dala potrebna snaga i težina učenjima i uvjerenjima grupe i učinila ih nepovredivima, to se učenje okružuje aurom svetosti. To se čini tako što se učenje predstavlja kao vrhunsku moralnu viziju za cijelo čovječanstvo u svim vremenima. Budući da toj viziji nema alternative, logično je da joj se ne smije proturječiti i njen utemeljitelj i njen nositelj zaslužuju poštovanje i poslušnost. U duhovnom kontekstu, utemeljitelj je sam Bog i prenositelj duhovnog praćenja, propovjednik ili voditeljica takve skupine. Pritom se oni ne pozivaju samo na teološke sadržaje, već i na vjerske doktrine ili uvjerenja koja se hrane, primjerice, privatnim objavama ili su razvijeni bez ikakve znanstvene podloge.

Kako bi se ovaj koncept učinio „vodootpornim“, tvrdi se da je učenje „znanstvena“ teorija objektivne i opće valjanosti. Time se pretpostavlja da se prenosi dobro utemeljeno, uredno i sigurno znanje koje stoji u racionalnom kontekstu opravdanja i koje je moguće provjeriti. Na taj način treba biti otklonjena ili bar ušutkana zabrinutost oko logike učenja. Tko se ipak usudi kritizirati tu ultimativnu viziju, smatra se ne samo nemoralnim nego i neznanstvenim. Ishod ove „sakralizacije“ je potkrepljivanje zahtjeva za moći i autoritetom skupine ili onih koji su odgovorni. Oni zahtijevaju udio na velikoj ostavštini znanosti. Istodobno, oni povezuju svoja uvjerenja s obiljem moralnih načela.

Za pojedinca je ova ponuda „svete znanosti“ u početku prilično privlačna. Nudi sigurnost, orijentaciju i oslobađa potrebe da sam za sebe provjerava, ispituje i klasificira sadržaje. Pritom se tijesno spajaju dva bitna iskustva: pomni logični zaključci i ishitreni iracionalni „uvidi“. Logika i mistika stapaju se i ne mogu se više jasno razlikovati. Stalna izmjena između tih iskustava može pobuditi iznimno intenzivan osjećaj istine i kod pojedinca i kod cijele grupe. U duhovnom kontekstu takvo se ozračje stvara, primjerice, stalnim prožimanjem duhovnih predavanja (nastavni sadržaj) i intenzivnih vremena molitve (mistično iskustvo).

Ako je osoba dulje vrijeme pod snažnim utjecajem te „svete znanosti“, to može utjecati na njezinu sposobnost kritičkog mišljenja, odnosno na pozornost, percepciju, razmišljanje, pamćenje, razumijevanje i vrednovanje. U skladu s tim bivaju pod utjecajem i mijenjaju se i njezini stavovi, želje i namjere. Počnu li tu osobu tijekom vremena privlačiti druge ideje, misli ili uvidi koji proturječe „svetim“ uvjerenjima, kod nje se mogu razviti teški osjećaji krivnje ili strahova. Ako (više) ne uspijeva prevladati te negativne osjećaje i distancirati se od njih, njezina težnja za znanjem i istinskim razumijevanjem bit će sve više potisnuta. U ime „svete znanosti“, spriječena je da se uključi u delikatnu i neumoljivu potragu za istinom koja je obilježje pravog znanstvenog napretka.

Ovu situaciju otežava i činjenica da unutar sustava zapravo uopće nema razlike između duhovnog i svjetovnog. Svaka misao i djelovanje mogu se lako povezati sa „svetom znanošću“ i protumačiti u skladu s tim. Tako može banalan čin poput čišćenja sanitarnog čvora iznenada biti mistificiran kao vrijedan čin koji ima značajan utjecaj na duhovnu razinu ako se izvrši ponizno (primjerice, tim može biti spašena duša). Razlika između logike i mistike time je praktički nemoguća, tim više što je osoba čvršće usidrena u sustav i što mentalna manipulacija na nju snažnije djeluje. Pritom ne smijemo zaboraviti da istovremeno napreduje socijalna izolacija i da se sve više kidaju područja iskustva izvan sustava. Time se također smanjuje mogućnost dopuštanja vanjskih perspektiva i usporedbe istine unutar sustava sa stvarnošću vanjskog svijeta. Na ovoj točci jedva da postoji neki izlaz iz fino isprepletene mreže nepopustljivih propisa i zahtjeva grupe.

S tako snažno proklamiranim učenjem članovi se mogu nositi na veoma različite načine: mogu ga strogo i ispravno zadržati i slijediti, mogu se upustiti u unutarnji otpor ili se mogu odlučiti za kompromisni suživot unutar sustava. Bez obzira koji put odabrali: Tako dugo dok ostaju članovi grupacije, moraju se zatvoriti za sve spoznaje i iskustva koja su potrebna za istinsku samospoznaju i kreativni razvoj osobnosti.

6. korak: Nabijeni jezik

Gotovo sve društvene skupine s vremenom razvijaju vlastiti žargon koji im omogućuje da se identificiraju i da osjećaju pripadnost. Taj poseban jezik sa standardiziranim vokabularom nalazimo više ili manje izražen u brojnim profesionalnim, društvenim, političkim, kulturnim ili vjerskim skupinama. Naziva ga se stručnim žargonom, scenskim jezikom ili slengom i nije inicijalno problematičan ili neobičan, već je izraz jedinstva i ekskluzivnosti grupe. Međutim, u apsolutističkim sustavima, kako ih ovdje opisujem, jezik je ekstremnije nabijen i poigrava se frazama koje onemogućavaju individualno razmišljanje i promišljanje. Čak su i najsloženija i najteža pitanja ili problemi sabijeni u kratke, veoma reducirane i definitivne fraze koje zvuče lako pamtljivo i razumljivo. One postaju „krajnji pojmovi“, koji označavaju ili apsolutno dobro ili apsolutno zlo.

U vjerskom kontekstu, primjerice, u prvu kategoriju spadaju ključne riječi poput „potpuna predanost“, „samoodricanje“, „poniznost“, „čistoća“, „vjernost“, „predaj se!“, „žrtvuj to!“, „odumrijeti“, „biti pročišćen“, „nositi križ“, „duhovno rasti“, „obratiti se“, „odricati“, „ne shvaćati sebe tako ozbiljno“ itd. Time se pozitivno vrednuje ako netko vlastite želje i potrebe stavi po strani, ne prigovara, ne buni se i ne kritizira, u tišini podnosi teške i bolne situacije, vrši bogoslužje i vjerno se podređuje očekivanjima i zahtjevima okoline. Na drugoj su strani negativno vrednovane kategorije. Tu spadaju pojmovi kao što su „egoizam“, „svjetovnost“, „površnost“, „vanjština“, „mlakost“, „neduhovan“, „nemoralan“, „grešan“, „ponosan“, „materijalan“, „ovisan“ itd. Time se želi izraziti da se kritički procjenjuju i odbacuju samoostvarenje, individualnost, briga o sebi, samosuosjećanje, estetika, briga o ljepoti, moda, karijera ili angažman s alternativnim idejama, perspektivama i prosudbama. Riječi koje autsajderima u početku zvuče neuzbudljivo, za „insajdere“ imaju veliko značenje i odmah evociraju unutarnje slike i osjećaje.

Ovaj apsolutistički jezik prilično je apstraktan, krajnje kategoričan i nemilosrdno osuđujući. On je instrument kroz koji se izražavaju i prenose uvjerenja „svete znanosti“. Na taj način grupa stječe određenu moć nad jezikom i njime se služi mijenjajući ga, opterećujući ga sadržajem i koristeći ga svjesno za manipulaciju pojedinim osobama. Posljedično, riječi poprimaju nova značenja, osnažuju crno-bijelo razmišljanje i dodatno smanjuju vještine kritičkog mišljenja. Učinak na pojedinca je golem: lišen svog jezika, on je – svjesno ili nesvjesno – stavljen u verbalne lance i time ozbiljno sputan u svom svijetu misli i osjećaja.

I ovdje opet možemo uočiti tipične ambivalencije. S jedne strane osjećaj znanja, sigurnosti, pripadnosti i zajedništva. Pojednostavljenje jezika ima određeni psihološki podražaj i enormnu privlačnost jer se sve u životu može svesti na nekoliko jednostavnih rečenica. S druge strane, ako se koriste druge riječi i izrazi osim ispravnih, može izazvati određenu nelagodu povezanu sa strahom i krivnjom. Kao reakcija na tu rastrganost, pojedinac se može prilagoditi tako što se povlači u rigidnu ortodoksnost ili jasno demonstrira svoju komfornost i sad posebno i opsežno koristi insajderski žargon. Ili pak ostaje u svojoj unutarnjoj rastrganosti i dok se u javnim nastupima poslušno koristi očekivanim frazama i terminologijom, u mirnim trenucima traži smislenije izražajne načine. U svakom slučaju, nečija moć predodžbe postaje sve više odvojena od stvarnih životnih iskustava, budući da su intelektualna znatiželja, kreativnost ili mašta potisnuti ili se barem ne potiču.

7. korak: Učenje ima prvenstvo nad osobom

Druga karakteristika preoblikovanja misli jest podređivanje individualnog ljudskog iskustva općoj doktrini grupe. Ovdje se spaja neupitna „sveta znanost“ s mitom da čelnici sustava posjeduju istinu i da se zajednički slijedi viši cilj. Ova kombinacija dovodi do uvjerljive i gotovo kompulzivne „mitske logike“ koja realnosti i individualna iskustva ne uzima ozbiljno, briše ih i na kraju ih jednostavno zamjenjuje. Umjesto toga, iskustva i osjećaji pojedinca tumače se ili reinterpretiraju u skladu s interesima i idejama sustava. To može ići tako daleko, da i prošli (kako povijesni tako i osobni) događaji retroaktivno bivaju na novi način opisani, promijenjeni ili izostavljeni, kako bi bili dovedeni u sklad s vlastitim dogmatskim učenjem.

Primjerice, vlastita „priča o obraćenju“ može biti uljepšana pričama i tumačenjima koja ne moraju nužno odgovarati objektivnoj stvarnosti, ali se uklapaju u narativ grupe. Jedna mlada žena pripovijeda da je bila „normalna“ tinejdžerica koja je voljela isprobavati stvari, bila je znatiželjna i često je izlazila na zabave. Kad je upoznala zajednicu, nije se uklapala u njenu sliku i morala je uložiti ogroman napor da se prilagodi kako bi joj mogla pripadati. Udaljila se od okoline, odrekla se čitavog kruga prijatelja i hobija, promijenila stil odijevanja, odabrala čak i obrazovanje prema savjetima odgovornih. Svoje „svjedočanstvo o obraćenju“ morala je prvo raspraviti i formulirati s odgovornima u zajednici prije nego što joj je bilo dopušteno da ga javno ispriča. U njemu je sebe prikazala kao „izgubljenu ovcu“ koja je bila bez oslonca i orijentacije i koju je zajednica „spasila“, inače bi sigurno završila negdje u „kanalu“. Godinama nakon izlaska kritički je propitivala ovu vlastitu pripovijest i utvrdila da je posve preuveličala sliku o sebi kao onoj koja „treba iskupljenje“ i da bi se vjerojatno bez zajednice vrlo dobro razvila.

Iz te „mitske logike“ zrači strahovita zadivljujuća snaga kojoj je gotovo nemoguće odoljeti i koja jača već postojeće ovisnosti o sustavu. Ovdje se naime ne radi samo o promjeni događaja, već o mnogo više: promjeni ljudi. Cilj je transformirati karakter i identitet osobe. I to ne u smislu da se posebna priroda, potencijal i talenti pojedinca potiču i iznose na vidjelo, već na način da se osoba uklapa u krute konture koje zadaje sustav. Ovdje možemo govoriti o podređivanju čovjeka pod apstraktnu ideju ljudskog života. O podređivanju doktrini grupe njegovih individualnih osjećaja, iskustava i procjena. Odgovorni su se u pravilu posvetili i podvrgli toj ideji, a odlučili su podvrgnuti joj i sve ostale. Pritom su čvrsto uvjereni da je učenje koje slijede u konačnici valjanije, istinitije i stvarnije od vrijednosti stvarnog ljudskog karaktera i svakog pojedinačnog iskustva i odluke.

Ako se i sami odgovorni nađu u situaciji da se njihovo ponašanje kosi s učenjem, brzo konstruiraju nove modele tumačenja kako bi održali, opravdali i dokazali nepogrešivost učenja. Umjesto mijenjanja i razvijanja mita u skladu s različitim i novim iskustvima, zahtijeva se mijenjanje osoba kako bi se osnažio mit. Na taj način pojedinac, koji je izložen takvom pritisku promjene, dospijeva u intenzivnu unutarnju borbi za svoj osobni integritet. Ta se bitka odigrava između polariteta ispravnosti i neispravnosti. „Ispravnost“ bi značila (sa stajališta sustava) vjerovati u „istinu“ učenja i ponašati se u skladu sa sustavom. „Neispravnost“ bi značila slijediti vlastite percepcije, ideje i procjene, a ne prilagođavati se.

Alternativne inačice načina oblikovanja vlastitog života, angažmana prema vlastitim mogućnostima i živih odnosa zapravo se mogu sačuvati.  Ta je sposobnost, međutim, usko povezana s tim koliko je prethodni identitet osobe formiran i učvršćen, koliko je duboko već prožet idejama grupe i koliko se očuvala sposobnost „rehabilitacije“ i ostajanja vjernim sebi. Jer surov vjetar puše protiv tog unutarnjeg otpora i zahtijeva postojanost. Apsolutistička sredina vjerojatno će takvim „devijantnim“ tendencijama parirati optužbama da je dotična osoba „teška“, da ima osobnih „problema“, da je možda bolesna ili psihički nestabilna ili da je još pod prijašnjim negativnim utjecajima. Ishod borbe svakog pojedinca uvelike će ovisiti o tome koliko je učenje relevantno za emocionalnu dilemu osobe i koliko se dobro osoba može ograditi. Za sve one koji se u potpunosti poistovjete s grupom i u nju urone, početni snažni osjećaj blagostanja vjerojatno će se na kraju pokazati iluzijom cjelovitosti a ne (kao što se želi) izrazom istinskog i trajnog unutarnjeg mira.

8. korak: Presuda o pravu na postojanje

U logičnom kontinuitetu s jasnom podjelom svijeta na crno i bijelo, dobro i loše, ispravno i krivo, u apsolutističkom se miljeu povlači oštra crta između onih kojima se priznaje pravo na postojanje i onih kojima se ne priznaje. U duhovno-religijskom kontekstu svijet se tada dijeli primjerice na „Isusove sljedbenike“ (koji vjerno i asketski žive evanđelje i strogo se drže čistog nauka) i „svjetovnjake“ (koji više brinu o vanjskom i materijalnom svijetu). Prvi odgovaraju vlastitom idealu u pogledu stava i stila života i suborci su koji imaju isto mišljenje i slijede zajednički viši cilj. Oni pripadaju „odabranima“ i shodno tome su privilegirani jer će na kraju biti „spašeni“.  To znači da imaju pravo postojati. Ovi drugi, nailaze na sve samo ne na dobronamjernost. Tako dugo dok se ne „obrate“ i ne promijene svoj stav ili karakter u skladu s idejama grupe, smatrat će se inferiornima i bit će „izgubljeni“. U svim religijama posljedica ovog uskraćivanja prava na postojanje vrlo je živopisno i zastrašujuće povezana sa slikom „pakla“.

Kako se ta tvrdnja o moći dovodi do ekstrema, možemo i danas promatrati u nekim totalitarnim (političkim ili vjerskim) sustavima. Tamo se konačno uništenje drugačije mislećih ne prepušta Bogu tek na kraja života. „Vođe“ i njihovi miljenici sami pogubljuju neprijatelje svog sustava, ponekad do te mjere da unište cijelu populaciju. Povremeno i pod određenim okolnostima nudi se mogućnost ukidanja smrtne kazne ako osoba koja treba umrijeti iz temelja promijeni svoje stavove i mišljenja, primjerice obraćenjem, učlanjenjem u stranku ili odricanjem od prijašnjih uvjerenja. Koristi li se nasilje da bi se proces razvijao, govorimo o ispiranju mozga.

Ali čak i bez pogubljenja ljudskog bića, priznavanje i uskraćivanje ljudskog prava na postojanje predstavlja apsolutnu oholost. Čovjek od sebe pravi Boga. Pogubno je ako se pritom i izričito poziva na Boga i osjeća se dužnim izvršiti „njegov plan“. U pozadini svega toga je uvjerenje da postoji samo jedan put do istinskog postojanja, samo jedan valjan način gledanja na stvari, samo jedna istina i da bi sve druge nužno bile nevažeće, lažne i štetne. I pri tom ne treba sjediti prekriženih ruku i prepustiti „ljude svijeta“ samima sebi. Ovdje nema tolerancije. Umjesto toga, postoji naglašeni „mi-protiv-svih-mentalitet“. Uskraćivanje prava na postojanje može pogoditi i „legitimne“, one koji se stvarno prilagođavaju sustavu, ako ostavljaju dojam da su kontaminirani od strane „svjetovnih ljudi“ jer im se na bilo koji način prilagođavaju.

Za pojedinca u takvom sustavu ta emocionalna napetost predstavlja apsolutno egzistencijalni sukob između „smjeti postojati“ i „ne smjeti postojati“, između vrijednosti i bezvrijednosti vlastite osobe. Vjerojatno će vlastito „obraćenje“ vidjeti kao jedini način da za budućnost osiguraju svoju egzistenciju. Čak i ako nema fizičkog zlostavljanja, apsolutistički milje sa svojim zahtjevima, očekivanjima i suptilnim pritiscima kod svakog člana izaziva više ili manje izražen temeljni strah od vlastitog uništenja i poništenja. Pravo pojedinca na postojanje ovisi pritom o njegovoj vjeri (vjerujem, dakle jesam), o njihovoj podložnosti (pokoravam se, dakle jesam) i, iznad toga, o osjećaju potpune stopljenosti sa svojom grupacijom. Njihov „spas“ leži u tome da se bace u zagrljaj apsolutističkog sustava. Osoba je pritom uvijek svjesna da joj pravo na postojanje može biti uskraćeno u bilo kojem trenutku ako skrene s tog puta.

Suptilna prijevara

Na ova Liftonova otkrića koja potječu iz kineskog komunističkog sustava kasnije su se pozvali psiholozi Margaret Singer i Steven Hassan. Oni su se osobito bavili fenomenom kontrole uma u sektama i vjerskim skupinama. U ovom trenutku važno je jasno razlikovati koncept kontrole uma od koncepta ispiranja mozga, kao što sam već naznačila. Ispiranje mozga uvijek se provodi pod utjecajem nasilja, pri čemu su uloge žrtve i počinitelja jasno podijeljene. Nema izbora jer je žrtva pod prijetnjom prisiljena poduzeti određene radnje. Pogođeni su stoga itekako svjesni da su podvrgnuti ispiranju mozga. Kao rezultat toga, promjene u ponašanju uglavnom su privremene i bez dubljeg učinka. Kontrola uma, s druge strane, događa se nenasilno i mnogo suptilnije uz pomoć obmane i manipulacije. Budući da pogođeni vjeruju da su među prijateljima i istomišljenicima, surađuju s prikrivenim počiniteljima i smatraju da su slobodni u svojoj odluci. Nisu svjesni da ih se kontrolira i manipulira pa donekle „sudjeluju“ i, primjerice, daju osobne podatke koji se kasnije protiv njih koriste.

Pogođeni koji su izišli iz takvog sustava često se poslije srame jer su to činili kao odrasle osobe i navodno bili u punom posjedu svojih mentalnih moći. Oni misle: „I sam sam sudjelovao i mogao sam reći ‘ne’.” To je često upravo ono što im se poručuje reakcijom izvana: „Zašto si uopće sudjelovao? Ja bih odavno otišao.“ Njihovo im se ponašanje čini neoprostivim sve dok ne postanu svjesni da su njihove misli i postupci bili nesvjesno kontrolirani i pod utjecajem zlostavljačkog sustava.

Ta duboka indoktrinacija pojedinca postiže se različitim metodama. U vjerskim skupinama to se događa, između ostalog, stvaranjem stanja transa kroz duge sesije koje prati izmjena opuštajućeg ponavljanja (npr. meditativne molitve, napjevi, ritmična glazba) i visoko usredotočene pozornosti (npr. koncentrirane molitve, učenja, predavanja). U takvom stanju transa, i osjećaj osobnog identiteta i sposobnost kritičkog mišljenja su ozbiljno ograničeni ili čak potpuno eliminirani. Svijest je tada posebno otvorena i prijemljiva za iracionalne ideje i misli. S druge strane, indoktrinacija je podržana osnovnim socio-psihološkim i grupno-dinamičkim načelima kao što su pritisak vršnjaka ili poslušnost autoritetu, kao i tehnikama modifikacije ponašanja (npr. pozitivno i negativno pojačanje).

Sve pod kontrolom

S obzirom na proces kontrole uma u vjerskim skupinama, Steven Hassan razlikuje četiri komponente koje djeluju na različitim razinama: kontrola ponašanja, kontrola misli, kontrola emocija i kontrola informacija. Na temelju teorije kognitivne disonance Leona Festingera, on pretpostavlja da su svi kognitivni elementi kao u mobitelu međusobno u odnosu i blisko povezani. Primjerice, ako se mišljenje neke osobe promijeni do te mjere da je u suprotnosti s njezinim osjećajima i postupcima, u toj osobi nastaje disonanca, neugodan osjećaj koji zahtijeva kompenzaciju. U skladu s tim, ona prilagođava svoje ponašanje i emocije kako bi uspostavila unutarnju ravnotežu i harmonično stanje. Osim toga, nastojat će izbjeći situacije i informacije koje bi mogle ponovno povećati nesklad. Iskustvo kognitivne disonance je svakodnevna pojava, ali se često odvija u podsvijesti i ostaje nezapažena. Neugodan osjećaj koji se pritom javlja ponekad ne možemo kategorizirati i nesvjesno se pobrinemo da, primjerice činom prilagodbe, što je moguće prije nestane. Vanjska kontrola nad percepcijskim kanalom osobe neminovno rezultira prilagodbom drugih mentalnih događanja u svrhu prevladavanja nastale napetosti. U nastavku ćemo raspravljati o tome kako duhovno zlostavljački sustav može svjesno manipulirati s četiri spomenute komponente (misli, osjećaji, ponašanje, informacije) kako bi osobu doveo pod svoj utjecaj. Liftonova otkrića su pritom preuzeta i eksplicitno smještena u vjerski kontekst.

Kontrola uma odnosi se na to da članovi internaliziraju uvjerenja vjerske zajednice kao jedinu valjanu istinu. Svijet je podijeljen na crno i bijelo, dobro i loše, ispravno i pogrešno, unutarnje i vanjsko. Istovremeno, grupa tvrdi da ima odgovor na gotovo sva pitanja i probleme. Na taj način pojedinac više ne mora sam razmišljati, budući da učenje razmišlja umjesto njega. U ovo područje spada i manipulacija jezikom jer se određenim riječima, simbolima i izrazima pripisuje specifično značenje. Taj vlastiti jezik grupe pridonosi tome da se članovi zajednice osjećaju još više povezani i da se odvoje od svog prethodnog okruženja. Drugi element kontrole uma je razvijanje snažne obrane od vanjskih kritičnih informacija ili komentara. Odbacuje ih se kao neznanje, laži ili diskreditacije protiv zajednice ili njezine doktrine. To također jača osjećaj zajedništva grupe, koja smatra da njezin svjetonazor potvrđen kritikama izvana. Protiv loših misli ili negativnih stavova koji se pojavljuju individualno, često se uče i internaliziraju metode za zaustavljanje misli. Pri najmanjoj pojavi brige ili sumnje, počinje se s određenim meditativnim oblicima molitve, govorenjem u jezicima ili pjevanjem. Cilj je eliminirati svako kritičko razmišljanje i probleme ili pitanja krivnje locirati na pojedinog člana.

Emocionalna kontrola odnosi se na najrazličitije osjećaje članova grupe. Sve metode koje opisuje Lifton usmjerene su na stvaranje osjećaja straha, krivnje i srama s jedne strane te lojalnosti i odanosti s druge strane. Paradoksalno, međutim, u prvom je planu obećanje da put religijske skupine vodi do sreće. Reinterpretacija kršćanske mistike patnje često se koristi u smislu da se patnja i bol tumače kao sreća jer se čovjek približava Bogu ili može iskupiti kazne za sebe i druge. Zlouporabom tehnika modifikacije ponašanja kao što su nagrade i kazne, stvara se k tome osjećaj ovisnosti i bespomoćnosti. Stalnom usponu i padu svih ovih različitih emocija može se u nedoumici suprotstaviti samo zaustavljanjem misli. To također pojačava „spoznaju“ da vlastiti osjećaji nisu pouzdani i da im se stoga ne treba vjerovati. Razmišljanje i djelovanje brzo se prilagođavaju tome.

Kontrola ponašanja odvija se postupno sve većom vremenskom i sadržajnom uključenošću članova grupe i time povezanim ograničavanjem njihovog slobodnog vremena. To uključuje i aspekte kao što su obećanje poslušnosti, jasni hijerarhijski sustavi, dužnost odgovornosti, jačanje grupnog osjećaja umnažanjem zajedničkih akcija i događaja, sustavi nagrađivanja i kažnjavanja ili karakteristični rituali ponašanja kao što su insajderski žargon, držanje tijela, geste, izrazi lica ili stilovi odijevanja koje član grupe postupno usvaja.

Kontrola informacija kojoj su izloženi članovi mentalno nasilnih sustava ovisi s jedne strane o nedostatku pristupa kritičnim informacijama. To uključuje jednostrane preporuke za literaturu ili upozorenja o „štetnoj“ literaturi. To uključuje i često nepisana pravila da se ne izražava kritika, da se međusobno ne govori loše o drugima, da se međusobno nadgleda i da se prijavljuju nesukladne izjave, kao i da se izbjegava kontakt s bivšim članovima ili kritičarima. Tek se postupno, kako integracija u grupu napreduje, potpuno otkrivaju interna učenja i ideje. Na taj se način stvaraju različite razine istine ili znanja koje pojedinci mogu postići kako njihova vjera napreduje. Osobni problemi u sadašnjosti tumače se kao pokazatelj da dotična osoba još treba sazrijevati i duhovno rasti kako bi kasnije mogla shvatiti „cijelu istinu”.

Toksične zajednice koriste opisane metode u veoma različitim stupnjevima i često vrlo suptilno. Ali čak i kontrola nad pojedinim područjima osobnosti može imati goleme učinke i snažno utjecati na životne odluke i individualni razvoj članova. Na ovom mjestu postaje šokantno jasno koliko se čak i u katoličkim zajednicama mogu uočiti iste strukture kao i u takozvanim sektama i psihogrupama.

(Gornji tekst je prijevod poglavlja „Osam koraka do mentalne manipulacije“ iz knjige S. Butenkemper: Toksične zajednice. Prepoznati, spriječiti i liječiti duhovno i emocionalno zlostavljanje, Freiburg im Breisgau, Herder, 2023., 72-99. Prijevod s njemačkog: Jadranka Rebeka Anić)

(Vatican News – fratellanza.net – bj; am)