Što bi bilo kad bi čovjek bio besmrtan?
Neki ljudi tvrde kako teologija samo želi riješiti problem čovjekove smrtnosti i uvjeriti ga da je besmrtan. A kad bi čovjek zaista bio besmrtan, nastavljaju, on ne bi trebao ni teologiju ni filozofiju. On bi bio bez ikakvih potreba i bez nedostataka. Takvo biće ne bi moglo misliti svoj završetak, jer bi samo bilo što i iskon. Vječnom biću ne bi bilo potrebno da razmatra što će biti s njim već sutra. Nikakvo sutra ne bi bilo važno. Ni sada, ni ono buduće, ne bi unosilo promjenu. Sve bi bilo kako jest. Stoga je, smatraju, očito da čovjek nije vječan, niti je njegova duša besmrtna.
Ova kritika pogrešno shvaća odnos kršćanstava prema smrti, preludirajući valjda kako kršćani vjeruju da će malo biti mrtvi, pa da će onda opet ustati i nastaviti dalje. Međutim, neminovnost smrti i nepovratnog nestanka zemaljskog načina egzistencije je jedan od temelja kršćanskog nauka. Stoga je vjernik itekako pozvan na djelovanje i iskazivanje truda u zemaljskom životu, gdje se valja truditi za vječnost. Zanimljivo je tako primijetiti kako u liturgiji Katoličke Crkve priprema za događaj uskrsnuća (korizma) započinje riječima: „Obratite se i vjerujte Evanđelju“.
Vjerovati u vječni život znači da se u razumnom povjerenju, u prosvijećenoj vjeri, u provjerenoj nadi, pouzdam u to da ću jedanput biti posve shvaćen i definitivno prihvaćen, te da bez straha mogu biti kakav jesam. Tako ne moram s Karlom Marxom vjerovati u carstvo slobode samo ovdje na zemlji, ili s Friedrichom Nietzscheom u vječni povratak uvijek istoga. Isto tako ne trebam promatrati s Jacobom Burckhardtom povijest u stoičko-epikurejskoj distanciranosti sa stajališta pesimističnog skeptika. A pogotovo ne trebam s Oswaldom Spenglerom kulturno-kritički žaliti za propašću Zapada ni naše vlastite egzistencije.
Vjerujem li u život vječni, s razboritošću i realizmom mogu se ne podvrgavati teroru nasilnih usrećitelja naroda, mogu raditi za bolju budućnost, bolje društvo i bolju Crkvu – i istovremeno bez iluzija znati da za savršenošću čovjek može samo težiti, ali je nikad ne može posve ostvariti. Vjerujući u vječni život uviđam privremenost političkih i društvenih ustanova i hijerarhija, podjela na „rase i klase“, siromašne i bogate, vladajuće i podčinjene.
Tek mi, dakle, vjera u vječni život daje mogućnost punog aktiviranja u zemaljskom životu. No, ujedno uvijek polazim od toga da pravo dovršenje i prava sreća čovječanstva može postojati tek onda kad će u tome imati udjela ne samo posljednji naraštaj, nego i svi ljudi, pa i oni koji su u prošlosti patili, plakali, krvarili.
(Vatican News – Responder – bj; am)
