Tko je Jahve? – „Jahve je Bog!“

Do nesporazuma ovdje dolazi radi nepoznavanja razlika između navedenih božanstava i Boga u kojeg vjeruju kršćani. Nasljedujući židovsku tradiciju kršćani za Boga koriste i naziv Jahve. To nije ime koje bi Bogu bilo nadjenuto u smislu imena koje nose ljudi, već je to prijevod hebrejskog tetragrama JHVH, koji u prijevodu glasi „Ja sam onaj koji jesam“. Takav nam naziv kazuje kako su već stari Hebreji svog Boga doživljavali kao tajanstvenog i transcendentalnog, ali ujedno onog koji djeluje u povijesti ljudskog roda, koji je čovjeku imanentan. To je Bog koji postoji od „početka“, njegovo se postojanje nameće kao iskonska činjenica kojoj nije potrebno nikakvo razjašnjavanje. Za razliku od gore navedenih bogova, On nije nastao u nekakvoj teogoniji, kojima obiluju antičke religije, gdje se gradnja svijeta tumači postankom bogova, već postoji oduvijek i zauvijek.

Razvoj monoteizma

Međutim, iako je danas svijet Izraelu zahvalan za postojanje vjere u jednog Boga, ta se vjera razvijala postupno i polako. Kako dosadašnja istraživanja pokazuju, izraelska je vjera odlučujuće obilježje primila u 13. stoljeću prije Krista, preko male „Mojsijeve čete“, skupine robova koji su u Egiptu bili upotrijebljeni kao radna snaga na divovskim faraonskim gradnjama. Smatrali su se podložnicima jednog Boga, koga su štovali pod imenom Jahve, pored koga Mojsije nije dopuštao da vrijede i drugi bogovi i koga je on sa svojim sljedbenicima spoznao kao „ljubomornog“, „žestokog“ Boga. Nastanivši se kasnije u Kanaanu, svog su Boga poistovjetili s kanaanskim bogom Elom, najvišim bogom u nebeskom kolu bogova.

El je zapadnosemitski izraz za boga, označuje onoga koji je iznad, koji je uzvišen, te će se od tog korijena kod Židova razviti razni pridjevi za istog Boga (El Elion, El Roi, El Šadaj, El Betel, El Olam), a kod muslimana naziv Allah. Židovi će u Kanaanu tog svog Boga braniti od bogova okolnih naroda, prvenstveno od nametljivog Baala. Dakle, izraelska su plemena kroz dugi period računala s egzistencijom drugih bogova, te su prvu zapovijed, „Nemoj imati drugih bogova uz mene“, shvaćali samo kao zabranu da uz Boga ne štuju još i druge bogove.

Prorok Ilija: „Jahve je Bog!“

Tek su kasniji izraelski proroci u borbi protiv kanaanskih, a potom feničkih, asirskih, babilonskih bogova i protiv sinkretističke pučke religije naviještali ne samo kao jednoga, već i kao jedinoga – Boga Izraelova. U 9. je stoljeću pr. Krista prorok Ilija u borbi protiv Baala i religije prirode i plodnosti dokazivao: „Jahve je Bog!“ (1Kr 18,21-39). Za proroke Izaiju u 8. i Jeremiju u 7. stoljeću pr. Kr. ostali bogovi (elohim) su ništa (elihim – Iz 2,8,18; 10,10; 19,3), ne-bog (lo-elohim – Jr 2,11; 5,7) i ništavan dah (hebel – Jr 2,5; 10,8; 14,22). I konačno, u jasnoj ispovijesti vjere Drugi Izaija (Deuteroizaija) u 6. stoljeću naviješta jednoga i jedinog Boga Jahvu kao spasenje svih naroda: „Nema drugog boga do mene; Boga pravednoga i Spasitelja osim mene nema“ (Iz 45,21).

Jahve – Bog gospodar nad svime

Time je u Židova uspostavljen izričiti monoteizam, koji ne poznaje nikakvih usporednih božanstva, ni jednakih, ni viših, ni nižih, kako je to bilo u svim okolnim religijama. Čak se ni u privatnom kultu, gdje su druge religije bile mnogo popustljivije no u državnom kultu, ne smije slikama, amuletima, čarolijom, iskazivati čast drugim bogovima. Za razliku od svih semitskih glavnih bogova, Jahve nema nikakvog božanskog partnera ženskog roda, pa u hebrejskom čak ni ne postoji riječ za „božicu“. Također, ne postoji nikakav konkurentski bog zla, kako je to osobito kod Perzijanaca, koji su jedno vrijeme i porobili Židove. Izraelov Bog nije nadležan samo za pojedina područja života poput poganskih bogova (jedan bog za plodnost oranica, jedan bog za ratnu sreću, jedan bog za ćudljivost sudbine, jedna božica za opasnost ljubavi…). Ne, taj jedan Bog gospodar je nad svime: on dariva sve, sav život, svekoliko dobro.

Moderni politeizam i henoteizam

Konačno, u Isusu Kristu Bog se više ne da spoznati po nekom imenu, već po Onome koji je iznad svakog imena (Fil 2,9). Kršćani u Kristu vide potpunu i konačnu Božju objavu. No, zanimljivo je, kao opreku primjedbi o napuštanju mitskih bogova, zamijetiti kako danas upravo vjera u Krista koja je dosljedno življena stoji nasuprot modernom politeizmu, gdje se ljudi više ne klanjaju personificiranim silama, nego bezličnim i apstraktnim idejama. Kada novac, moć, seks i sl. postanu središnjim značenjima i životnim vrijednostima, tada oni popunjavaju onu istu sferu svijesti koju su nekada ispunjavala božanstva. Jednako tako, postoji i moderni henoteizam, gdje se kao i u starih Židova klanja jednome Bogu, ali priznaje da ima i drugih bogova. Tipični primjer henoteizma u modernom svijetu je neobuzdani nacionalizam. Kada pojedinci ili društva sakraliziraju nacionalne simbole i kada ne dopuštaju da je bilo što važnije od nacije, onda su oni henoteisti.

Abrahamske religije – vjera u jednoga Boga

Nasuprot tome, Židovi, kršćani i muslimani su pozvani imati vjeru samo u jednoga Boga, koji je vrhovno sjecište smisla i vrijednosti svega. On je temelj zbilje, onaj koji jamči smisao stvarnosti u kojoj živimo. Ne „Bog nad oblacima“, već prva i posljednja realnost koja obuhvaća i prožima cijelu stvarnost svijeta. On je ujedno apsolutni bitak, onaj Bog u kojeg su vjerovali grčki filozofi od Ksenona nadalje osporavajući antropomorfne bogove s ljudskim osobinama. Iskrena vjera u Njega danas svrgava s prijestolja sve zemaljske veličine s božanskim funkcijama, za koje se čovjeku čini da sve o njima ovisi, u koje polaže nade i kojih se boji. Vjera u Njega je u opreci je sa svakom kvazireligijom, te ruši sve lažne bogove.

(Vatican News – Responder – bj; am)