Zakonik kanonskoga prava. Pravna jednakost i razlika među vjernicima

P. Alan Modrić, SJ

Zakonik kanonskog prava ovako sažima teološku nauku o identitetu vjernika kršćana i o njihovu položaju i službama ili zadaćama: Vjernici su oni koji su krštenjem pritjelovljeni Kristu, sazdani u Božji narod i zbog toga su, postavši na svoj način dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe, pozvani da, svaki prema svojem položaju, vrše poslanje koje je Bog povjerio Crkvi da ga ispuni u svijetu (kan. 204, § 1). Po božanskom ustanovljenju, Crkvu sačinjavaju dvije glavne skupine: obični vjernici, koji se nazivaju i laici, i posvećeni službenici, koji se u pravu nazivaju i klerici (kan. 207, § 1). Oba ta naziv su grčkog porijekla; prvi označuje narod i osobe koje su u Crkvi obilježene biljegom sakramenta krštenja, a drugi označuje krštene osobe koje su primile također sakrament svetog reda, barem đakonat. Među laicima i klericima ima vjernika koji se Bogu posvećuju na poseban način prihvaćanjem i obdržavanjem evanđeoskih savjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti (kan. 207, § 2), i oni pripadaju redovničkim ili svjetovnim ustanovama posvećenog života, ili družbama apostolskog života.

U odredbi Zakonika, spomenutoj na početku ove emisije, skreće se, zapravo, pozornost na nauk – posebno Drugog vatikanskog sabora u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi i u Dekretu o apostolatu laika – o krštenju kao temelju i bitnoj odrednici našeg povezivanja s Kristom i ucjepljenja u Krista; o Crkvi kao zajednici ljudi koju Bog čini svojom, i u kojoj i po kojoj se ostvaruje Božja volja i Božji planovi; o sudjelovanju svih vjernika u službi Krista kao svećenika, učitelja i vođe; o sveopćem poslanju na spašavanju svijeta koje je povjereno Crkvi i o odgovornosti koja leži na svakom vjerniku u izvršavanju toga poslanja.

Kristovu svećeničku, proročku i kraljevsku službu prvenstveno i na poseban način vrše posvećeni službenici, klerici, tj. biskupi kao nasljednici prvih Isusovih učenika, apostola, zatim prezbiteri i đakoni, kao njihovi suradnici i pomoćnici. Ali na svoj način u vršenju tih službi: svećeničke – čašćenja Boga i posvećivanja samoga sebe i stvorenoga svijeta, proročke – navješćivanja i svjedočenja u svijetu božanskih istina i Božjih zakona, kraljevske – vršenja različitih crkvenih službi i zaduženja koja su usmjerena, i svode se na služenje Kristovom tijelu i njegovim udovima, imaju udjela i svi drugi vjernici, laici. Ovom prilikom valja naglasiti da Zakonik podcrtava dva temeljna načela koja na pravnom planu karakteriziraju crkveno ustrojstvo: načelo bitne jednakosti dostojanstva svih krštenika, i načelo različitosti djelovanja, i ta načela određuju pravni položaj osoba unutar kanonskog poretka.

Suvremeni civilizirani svijet je već odavno dosegao svijest o urođenoj jednakosti svih ljudi u dostojanstvu i u temeljnim pravima, što je potvrđeno u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka Generalne skupštine OUN-a. Novina je za Katoličku crkvu da se u sadašnjem govori o jednakosti svih kršćana, pa se kaže da među njima postoji potpuna jednakost u pogledu njihova dostojanstva, utemeljenog na krštenju, po kojem se svi duhovno preporađaju u djecu Božju i postaju članovi Crkve kao novoga Božjeg naroda.

Osim te temeljne jednakosti u dostojanstvu, postoji među kršćanima jednakost i s obzirom na njihovu pozvanost na vršenje svećeničke, proročke i kraljevske službe u Crkvi i svijetu, s tim da svatko u izgradnji Kristova Tijela i u poslanju Crkve sudjeluje na sebi svojstven način i prema svojem životnom položaju i različitosti službe koju ima (kan. 208).

Načelo jednakosti među kršćanima u dostojanstvu i u djelovanju, preuzeto u Zakonik iz dogmatske konstitucije o Crkvi 2. vatikanskog sabora (LG, 32), dolazi kao uvod za niz kanona u kojima su naznačena osnovna prava i dužnosti svih kršćana. Da su određena prava zajednička svim kršćanima, proizlazi upravo iz toga što su jednaki u osobnom dostojanstvu djece Božje, koje se temelji na sakramentu krštenja; a da su im dužnosti u osnovi jednake, proizlazi iz toga što su svi jednako pozvani da šire Kraljevstvo Božje u svijetu i da pridonose rastu i životu Crkve.

Osnovna jednakost svih kršćana nije ipak u svakom pogledu potpuna. Ona se proteže na sve ono što je zajedničko vjernicima kao takvim, i što obilježava njihov status kršćana; a različitost među kršćanima dolazi od posebnog statusa ili staleža kleričkog, redovničkog ili laičkog, kojem netko pripada.

Makar su svi kršćani jednaki u svom dostojanstvu djece Božje, i makar svi sudjeluju u Kristovoj svećeničkoj, proročkoj i kraljevskoj službi, ne žive svi u jednakim uvjetima; ne posjeduju svi jednaku osposobljenost i nisu svi jednako stručni i prikladni za vršenje bilo koje službe u Crkvi. Dakako da različite situacije, potrebe i uvjeti traže i odgovarajući pristup, različit način djelovanja i različita primjerena sredstva. Ne mogu svi djelovati na isti način i ne stoje svima na raspolaganju jednaka sredstva. U tom pogledu drugačiji je način vršenja općeg svećeništva svih kršćana od vršenja ministerijalnog svećeništva onih koji su primili sveti svećenički red; drugačija su sredstva s kojim se služe jedni ili drugi; drugačija je i vlast koja je povezana s različitim službama u Crkvi. U bitnome, dakle, postoji jednakost među kršćanima. A postojeće razlike među laicima i klericima vezane su uz specifičan položaj i službu koju netko obnaša.

(Vatican News - am)