Uskrsnuće u Starome i Novome zavjetu i kršćanska vjera u Isusovo uskrsnuće

Marito Mihovil Letica

Danas je Uskrs, najveći kršćanski blagdan. Zašto i po čemu najveći i najvažniji? Najkraće i posve jasno možemo i trebamo reći te uvijek iznova isticati i potvrđivati: zato što je uskrsnuće Isusa Krista izvor i polazište, uvir i smisao naše kršćanske vjere! Uskrsnuće Isusa iz Nazareta, koji je Krist ili Mesija, jest konstitutivni i formativni, rasudni i presudni element kršćanske vjere; na kojemu ona zadobiva smisao ili ga gubi. U tome pogledu sveti Pavao u 15. poglavlju “Prve poslanice Korinćanima” reče: “Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša” (1 Kor 15,13-14). Nekoliko redaka dalje Pavao potvrđuje ovu vjersku istinu: “Doista, po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni” (15,21-22).

U skladu s izrekom svetog Augustina koja glasi “Novi se zavjet u Starome skriva, a Stari u Novome otkriva”, bit će poželjno vidjeti kako se o uskrsnuću govori u starozavjetnim knjigama. Ovo podsjećanje ne pretendira na iscrpnost, i prisjetit ćemo se samo dvaju primjera među mnogobrojnima.

Tek u mlađim knjigama Staroga zavjeta nailazimo na jasniji govor o individualnom čovjekovu uskrsnuću — za razliku od, primjerice, Ezekielovih riječi o oživljavanju suhih kostiju (usp. Ez 37), gdje se to odnosi na oživljenje tada poniženoga i umrtvljenoga cijelog Izraela. O individualnom uskrsnuću, i to uskrsnuću tijela, čitamo u 12. poglavlju Danielove proročke knjige: “Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost” (Dn 12,2).

K tomu u 7. poglavlju “Druge knjige o Makabejcima”, napisanoj grčkim jezikom u 2. stoljeću prije Krista, vidimo da se vjera u uskrsnuće povezuje s Božjim stvaranjem: “Zato će vam Stvoritelj svijeta, koji je sazdao ljudski rod i koji svemu dade početak, milosrdno vratiti i duh i život (...)” (2 Mak 7,23).

Sve je to znatno utjecalo na kršćansku vjeru u uskrsnuće. Tako u 12. poglavlju “Evanđelja po Marku” čitamo da je Isus u razgovoru sa saducejima jasno govorio o uskrsnuću: “A što se tiče mrtvih, da ustaju, niste li čitali u knjizi Mojsijevoj ono o grmu, kako Mojsiju reče Bog: ‘Ja sam Bog Abrahamov i Bog Izakov i Bog Jakovljev’? Nije on Bog mrtvih, nego živih” (Mk 12,26-27).

A u “Djelima apostolskim”, u 23. poglavlju, apostol Luka u punini vjerničkoga pouzdanja govori o uskrsnuću: “Pavao je znao da su oni dijelom saduceji, a dijelom farizeji pa povika u Vijeću: ‘Braćo, ja sam farizej, sin farizejâ. Sudi mi se zbog nade, uskrsnuća mrtvih.’ / Tek što je on to rekao, nasta razmirica između farizeja i saduceja i mnoštvo se razdijeli. Jer saduceji vele da nema uskrsnuća, ni anđelâ, ni duha, a farizeji sve to priznaju” (Dj 23,6-8).

I mi — povjerovavši i vjerujući u uskrsnuće Isusa Krista — bivamo dionicima pobjede života nad smrću. Bogoliki, stvoreni na sliku Božju, krštenjem smo s Kristom umrli “starom čovjeku” i grijehu, a uskrsnuli “novom čovjeku” na novi život u dioništvu s uskrslim Gospodinom.

Poštovani i dragi slušatelji Vatikanskoga radija: Sretan vam i blagoslovljen Uskrs! Na dobro vam došlo uskrsnuće Gospodinovo!