Četvrta korizmena nedjelja. Riječ Božju tumači fra Josip Ivanović
fra Josip Ivanović
U ljudskom životu očita je potreba povratka u trenutke kada smo se lijepo osjećali, kada je Bog dotaknuo naše živote. Među takve trenutke ubrajamo napose slavlja svetih sakramenata kojima jačamo svoj odnos s Bogom. Potrebno nam je prisjetiti se Boga – izvora, ali i uvira našega života; od kojega jesmo, po kojemu živimo, i kojemu smo usmjereni.
Kada velimo „Bog“, što odnosno koga pod time podrazumijevamo? Tko je za mene Bog? Je li govor Crkve nerazumljiv pa mi je i Bog nespoznatljiv? Je li naš kršćanski govor o Bogu izazov današnjem svijetu? Pa i našem hrvatskom narodu?
Isus nas u razgovoru s Nikodemom usmjerava na ispravno shvaćanje Boga. Želi nas odmaknuti i od danas prisutnih slika o Bogu: o Bogu koji dopušta glad i bolest, o Bogu koji dopušta ratove i smrt, o Bogu koji dopušta manje i više ozbiljne probleme ljudi, o Bogu koji dopušta patnju nevinih, o Bogu koji dopušta utapanje i grcanje u teškoćama današnje društvene, političke i ine situacije. Isus Krist mijenja sliku o Bogu! Bog nije onaj koji djeluje kao čovjek. Bog ne djeluje po raspoloženju! Bog djeluje uvijek jednako: milosrdno i milostivo, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću. Bog tako djeluje! Ali mi smo oni koji ga takvim ne priznajemo, koji ga drugačije zamišljamo; mi smo oni koji mu ne dopuštamo djelovati u našim životima.
Bog djeluje po jednom jedinom principu; po principu ljubavi – „Bog je ljubav!“ Kako evanđelist Ivan to lijepo naglašava: „Bog je tako ljubio svijet…“ I kao takav nam se želi očitovati. Unutar Oca i Sina i Duha Svetoga jest ljubav koja vlada njihovim odnosima. I po uzoru na takvu ljubav i takvo zajedništvo potrebno je izgrađivati međuljudske odnose.
Bolna patnja zbog čovjekove nesreće u koju je sam upao opirući se već dokazanom Dobru (njemu samome) potiče Boga postati utjelovljenom ljubavlju. Ta ljubav u potpunosti je očitovana i ispisana krvlju na drvetu križa, a ne u rezbarijama nekadašnjih kratkotrajnih ljudskih ljubavi. Ta se ljubav uzdigla na križ da „svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni“. Takvoj ljubavi smo i mi povjerovali. Tom ljubavlju i sami smo obilježeni znamenovanjem znakom križa, u tu ljubav smo uronjeni u svetom krštenju. Ta ljubav nas potiče da u svojim bolestima i nemoćima, u svojim sumnjama i nevjerama, u bračnim i obiteljskim poteškoćama, u generacijskim jazovima, u svojim životnim razlučivanjima, u nesigurnostima i neizvjesnostima od budućnosti, podignemo pogled i upremo ga upravo u Krista raspetoga. On će nas pogledati i smilovati nam se. Njegov pogled ozdravlja i liječi ne samo tijelo, ponajprije srce. Taj pogled valja upoznati i od njega nikada pobjeći.
Pogled na Kristov križ u našim crkvama i obiteljima neka nam bude trajni znak i podsjetnik na požrtvovnu ljubav. Upirati svoj pogled u križ izraz je vjerovanja u ono što se nalazi onkraj patnje križa i ove suzne doline, onkraj tame smrti; gledati križ znači promatrati uskrsnuće; prigrliti križ znači živjeti. Taj isti križ jest mjerilo ljubavi.
