Zakonik kanonskoga prava. Sakrament krštenja

P. Alan Modrić, SJ

Krštenje utiskuje krštenoj osobi neizbrisivi biljeg ili karakter i stoga, jednom valjano primljeno, ne ponavlja se (kan. 845, § 1), a pripadnost Kristu i Crkvi više se ne može poništiti ili potpuno izgubiti, makar krštenik ne bio kasnije odgajan u vjeri, ili ne ispunjavao vjerske obveze, ili se izričito odrekao vjere. A tko nije primio krštenje ne može pristupiti ni ostalim sakramentima: potvrdi, presvetoj euharistiji, pokori, bolesničkom pomazanju, svetom redu i ženidbi.

Krstiti se može u bilo kojoj dobi života svaka osoba koja nije krštena (kan. 864). Ako se krštenje podjeljuje odraslim osobama, kako punoljetnim, s navršenih 18 godina, tako i maloljetnim, ispod te dobi, a koje su izašle iz doba djetinjstva, tj. navršile sedam godina i došle do uporabe razuma, one trebaju očitovati volju da prime sakrament krštenja. To očitovanje volje može biti izričito, izjavom pred svećenikom ili pred nekim vjernikom, a može biti implicitno ako se iz različitih nedvojbenih znakova može zaključiti da takva volja postoji. Volja ili želja da se primi krštenje je bitna, i od nje ovisi valjanost krštenja. Krštenje odrasloj osobi bez njezina znanja ili protiv njezine volje i na silu bilo bi nevaljano. Osim toga odrasle osobe trebaju biti dovoljno poučene u vjerskim istinama i kršćanskim obvezama te da u pripremnom razdoblju za krštenje ili u katekumenatu budu prokušane u provođenju kršćanskog života (usp. kan. 865, § 1). Ako bi ta pouka i uvođenje u praktičan kršćanski život izostali, krštenje ne bi bilo dopušteno, ali bi bilo valjano.

Što se tiče krštenja djece, katolički roditelji trebaju se pobrinuti da im se djeca krste u prvim tjednima nakon rođenja. Sukladno tome, oni se trebaju što prije nakon djetetova rođenja, ili čak i prije rođenja, obratiti svome župniku te zatražiti i dogovoriti se o krštenju djeteta i učiniti što je potrebno u svezi s tim činom, a tu je svakako uključena i pouka roditelja o značenju krštenja i o obvezama koje su s njim povezane (kan. 867, §1 i 851, 2°). Krštenje djeteta bilo bi valjano ako ga roditelji i ne zatraže, ali da bi se ono podijelilo dopušteno, potrebno je da na to pristanu njegovi roditelji, ili barem jedno od njih, odnosno onaj tko roditelje zakonito zamjenjuje. Također se za dopuštenost krštenja traži da ima osnovane nade da će dijete biti odgajano u katoličkoj vjeri (kan. 868, § 1). Krštenje je nužno za spasenje, ali ne znači da je samo krštenje i dovoljno. Treba, naime, uz primljeno krštenje provoditi i život kakav dolikuje preporođenoj djeci Božjoj, a za to se treba osposobiti odgovarajućim odgojem u katoličkoj vjeri. Zato kod pripuštanja na krštenje treba izvidjeti kakvi su izgledi da će dijete biti odgajano u katoličkoj vjeri. Ispunjenje toga uvjeta teže je kad ni sami roditelji nisu vjerski odgojeni i ne provode vjerski život, zatim kad se radi o mješovitim brakovima katolika i nekatolika, ili o roditeljima koji nisu crkveno vjenčani, i stoga se na osiguranje katoličkog odgoja djeteta treba paziti posebno kad se radi o takvim slučajevima. Kad nema izgleda i sigurnosti da će dijete u katoličkoj vjeri odgajati njegovi roditelji, treba vidjeti može li to umjesto njih učiniti netko drugi. To bi u prvom redu mogao biti netko od bliže rodbine, zatim dobro odabrani krsni kumovi djeteta, te uža zajednica angažiranih katoličkih vjernika. Ako nema ozbiljnih jamstava u pogledu katoličkog odgoja djeteta, krštenje treba odgoditi dok se na neki način ne steknu uvjeti koji će pružiti utemeljenu nadu u pogledu katoličkog odgoja djeteta. Dijete pak koje se nalazi u smrtnoj pogibelji treba krstiti bez ikakve odgode, pa i protiv volje roditelja (kan. 867, § 2 i 868, § 2).

Redoviti djelitelj sakramenta krštenja ili krstitelj je biskup, prezbiter i đakon (kan. 861, § 1). Podjeljivanje krsta je ipak posebno povjereno župniku za njegove podložnike (kan. 530, 1°). A ako se krštenje podjeljuje odraslim osobama, barem onima s navršenih 14 godina, Zakonik traži da župnik o tome obavijesti dijecezanskog biskupa da on, ako želi ili smatra potrebnim, te osobe sam krsti (kan. 863), i tom prilikom im također podijeli sakrament potvrde.

Sakrament krštenja se u Katoličkoj crkvi valjano podjeljuje samo uranjanjem ili polijevanjem pravom vodom, koja u redovitim prilikama treba biti blagoslovljena, te izgovaranjem potrebnih riječi krsne formule sa zazivom osoba Presvetog Trojstva: Oca, Sina i Duha Svetoga (usp. kan. 853 i 854).

Krštenje bi redovito trebalo obavljati u crkvi ili u kapeli (kan. 857, § 1), s tim da se odrasle osobe trebaju krstiti u svojoj župnoj crkvi, a djeca u vlastitoj župnoj crkvi svojih roditelja (kan. 857, § 2). Za podjeljivanje krštenja treba u svakoj župnoj crkvi biti krsni zdenac ili krstionica (kan. 858, § 1). Upravo zbog toga što je krštenje nužno za spasenje, kako je Crkva neprestano naučavala, Zakonik kanonskoga prava predviđa ili dopušta za podjeljivanje krštenja u slučaju potrebe ili u smrtnoj pogibelji određena odstupanja u odnosu na redovite prilike slavljenja krštenja. Tako se u slučaju potrebe može za krštenje upotrebljavati voda koja nije blagoslovljena (kan. 853); ako postoji opravdan razlog, mjesni ordinarij može, radi udobnosti vjernika, dopustiti ili odrediti da u granicama župe bude krsni zdenac, i da se krštenja obavljaju u drugoj crkvi, koja nije župna, ili u kapeli (kan. 858. § 2). Ako krštenik, zbog udaljenosti mjesta ili drugih razloga, ne bi mogao bez velike poteškoće biti donesen ili doći u župnu crkvu, ili drugu crkvu odnosno kapelu koja je odlukom mjesnog ordinarija određena za krštavanje, krstiti se može i mora u kojoj drugoj bližoj crkvi ili kapeli, ili na nekom drugom doličnom mjestu (kan. 859). Krštenje se, ipak, bez stvarne potrebe, ne treba obavljati u privatnim kućama, osim ako zbog važnog razloga mjesni ordinarij to dopusti (kan. 860, § 1); a također ni u bolnicama, osim ako dijecezanski biskup ne odredi drukčije, ili ako to ne traži potreba, ili ako na to ne sili koji drugi pastoralni razlog, osobito smrtna pogibelj (kan. 860, § 2).

Kod podjeljivanja krštenja kršteniku se daje njegovo ime. Spada na roditelje da odaberu ime koje žele da se dadne njihovu djetetu. Može to biti ime nekog sveca i blaženika, ili narodno ime, ali treba paziti, a to je dužnost roditelja, kumova i posebno župnika, odnosno krstitelja, da se ne daju imena koja su strana kršćanskom osjećaju (kan. 855).

Kršteniku, ako je moguće, treba dati kuma, odnosno kumu (kan. 872). Nemogućnost da se ima kuma može postojati, npr. u smrtnoj pogibelji krštenika, ili u mjestu gdje katolika ni nema; ili ako ih i ima, nitko ne želi preuzeti obveze koje su vezane uz službu kuma. Uzima se samo jedan kum, ili samo jedna kuma; a mogu se uzeti zajedno kum i kuma (kan. 872 i 873). Ako nije moguće imati kuma, onaj tko krsti treba se pobrinuti da kod krštenja bude nazočan netko barem kao svjedok, da bi se uz njegovu pomoć, u slučaju potrebe, moglo dokazati da je krštenje nekomu podijeljeno (kan. 875). Ako nema katolika, taj svjedok može biti i nekatolik. Da bi se nekoga pripustilo da bude kum ili kuma na krštenju, potrebno je: da ga odredi sam krštenik ili njegovi roditelji, odnosno onaj tko ih zamjenjuje, a ako njih nema, da ga odredi župnik ili krstitelj; da je navršio 16 godina života ili drugu dob koju je odredio dijecezanski biskup; da je katolik, i da je potvrđen ili krizman i već pričešćen, koji provodi život u skladu s vjerom i službom koju će preuzeti; da nije udaren nikakvom kanonskom kaznom; da kum odnosno kuma ne bude otac ili majka krštenika (kan. 874). Zadaća katoličkog kuma i kume je da odraslom kršteniku pomaže u pristupu u kršćanstvo, a da dijete koje se krsti, zajedno s roditeljima, predstavi za podjeljivanje krštenja i da nastoji da krštenik bude poučen u vjeri i odgojen za provođenje kršćanskog života i za vjerno vršenje preuzetih obveza koje proizlaze iz primljenog krštenja (kan. 872 i 774, § 2). Imajući pred očima tu zadaću, razumljivo je što se, kao uvjet za pripuštanje da netko bude kum kod krštenja, traži da provodi život u skladu s katoličkom vjerom i službom koja spada na kuma. Zato nisu prikladni, i ne pripuštaju se da na krštenju katolika budu kumovi ili kume kršćani nekatolici, a ni katolici koji su istupili iz Crkve, kao ni oni koji, makar su pripadnici Crkve, javno provode nečastan život, ili koji žive u braku, a da nisu crkveno vjenčani. Pravoslavni vjernici ili pripadnici odijeljene istočne Crkve ne mogu biti kumovi na krštenju u Katoličkoj Crkvi sami, ali ih se može uzeti da budu kum ili kuma zajedno s kumom katolikom ili s kumom katolkinjom. A odijeljeni zapadni kršćani, npr. protestanti ili anglikanci, ne mogu kod krštenja u katoličkoj Crkvi biti kumovi ni zajedno s katolicima, a može ih se pripustiti da s kumom katolikom ili s kumom katolkinjom budu nazočni kao svjedoci krštenja (kan. 874, § 2). Krštenjem se, kako je već rečeno, postaje članom Crkve te se stječu odgovarajuća prava i preuzimaju određene dužnosti i obveze. Zato se mora pouzdano znati je li netko kršten, odnosno mora postojati način i sredstvo da se to dokaže ili utvrdi. Zakonik, stoga, strogo nalaže da župnik mjesta u kojem je krštenje obavljeno, bez ikakvog odlaganja, upiše u župnu maticu krštenih imena krštenika, njihovih roditelja i kumova ili svjedoka, te tko je bio krstitelj, gdje je krštenje obavljeno i kada, te kad je krštenik rođen i gdje (kan. 877, § 1). Na temelju toga upisa u maticu krštenih izdaje se vjerodostojna isprava, krsni list ili odgovarajuća potvrda da je netko uistinu kršten, i na temelju toga je moguće ostvarivati prava koja krštenici i članovi Crkve imaju.