Edward Schillebeeckx: Zajedništvo nije uniformnost, ne getoizirati Crkvu
Belgijanac po rođenju, Edward Schillebeeckx (1914.-2009.) većinu svog života proveo je u Nizozemskoj, gdje je bio profesor dogmatike i povijesti teologije na Sveučilištu u Nijmegenu od 1958. do umirovljenja 1982. godine.
Svoj međunarodni teološki renome Schillebeeckx je počeo graditi na Drugom vatikanskom koncilu (1962.-1965.), gdje je služio kao teološki savjetnik nizozemskim biskupima. Tijekom tri koncilske godine održao je u Vatikanu mnogobrojna teološka predavanja, katkad i pred 200 biskupa iz svih strana svijeta. Također je bio autor raznih koncilskih intervencija u ime nizozemskih biskupa, kojima se nastojalo poboljšati konzervativne koncilske nacrte pripremne komisije, te su tako one odbačene ili značajno izmijenjene. Na taj je način Schillebeeckx, zajedno s još nekolicinom zapadnoeuropskih teologa (Rahner, Cognar, Küng, Häring, Ratzinger i dr.), značajno pridonio promjenama u Crkvi koje je donio Koncil. U to se vrijeme govorilo da Rajna utječe u Tiber.
Zanimljivo je kako je Schillebeeckx, u intervjuu za slovenski teološki časopis Znamenje iz 1994., odgovorio na pitanje koje su glavne teškoće s kojima se Koncil suočavao. „U vrijeme Koncila manji dio biskupa je prilično agresivno nastupao protiv prihvaćanja dokumenata koje je većina prihvatila jednoglasno. Među takvima, koji su glasovali protiv, bio je i nadbiskup Lefebvre. Ipak, takvih je bilo malo. Zbog toga su ponekad tekstovi donekle ambivalentni, ali takve su željeli jer, s jedne strane, prihvaćali su Prvi vatikanski koncil i, s druge, Drugi vatikanski koncil, a oni se katkada međusobno suprotstavljaju. Tako sada u Rimu, prije svega u kuriji, kardinali i biskupi tumače i razjašnjavaju Drugi vatikanski koncil u svjetlu Prvog vatikanskog koncila. No, s hermeneutičkog gledišta, Drugi vatikanski koncil bi morao davati tumačenje Prvoga, a ne obratno. Zato možemo slobodno reći da su neki kardinali i biskupi izdali duh Drugoga vatikanskog koncila. Već od 1970. godine postoje dva tumačenja Drugoga vatikanskog koncila: napredno i restauratorsko“.
Kako taj duh Koncila ne bi odumro i među pukom, Schillebeeckx je bio među pokretačima teološkog časopisa Concilium koji se bavi najvažnijim teološkim temama (časopis je izlazio i na hrvatskom, od 2010. do 2018. godine). Sam Schillebeeckx je napisao preko 400 teoloških radova. Bio je jedan od iznimno rijetkih katoličkih teologa koji je uzimao u obzir rezultate biblijskog kriticizma. Također je posebnu brigu pridavao tome da tradicionalno učenje Crkve približi iskustvu suvremenog čovjeka, kako bi time laike privukao u dinamičnu, živu vjeru. Poteškoća je u tome što mu je stil pisanja bio poprilično težak, pa je često malo ljudi razumjelo njegove nerijetko briljantne teze. Nažalost, hrvatski čitatelji nisu imali posebne prilike za to, budući do danas nije prevedeno gotovo ništa što je Schillebeeckx napisao nakon Koncila. Kršćanska sadašnjost je 2009. objavila biografsku knjigu „Edward Schillebeeckx“ koju je napisao Franco Giulio Brambilla, kasnije biskup u Novari, a 2012. knjigu „Lice tvoje tražim: razgovori o Bogu“, u kojoj su Schillebeeckxovi razgovori s Francescom Strazzarijem.
Schillebeeckxova teološka metoda temelji se na hermeneutici ili interpretaciji kako Svetog Pisma tako i same teologije. Dok skolastika nije poznavala hermeneutiku, te su pročitane tekstove naizgled svi razumjeli, Schillebeeckx uzima u obzir da su svi ti tekstovi napisani i da sva teologija nastala u stanovitom kulturnom okruženju i stanovitom vremenu, pa se za ozbiljan pristup mora poznavati jezik, filozofiju, pogled na svijet i na čovjeka u tome času da bi se moglo ispravno spoznati ono što se željelo priopćiti. Tako npr. tumačeći pitanje Kristove prisutnosti u posvećenoj hostiji u svojoj knjizi „Euharistija“ Schillebeeckx ne reproducira jednostavno tradicionalno učenje sv. Tome i Tridentskog koncila o tom pitanju, nego prvo otkriva koji su bili izvorni naglasci koji su se u određeno doba željeli dati u pogledu te teme i kroz kakvu su filozofiju, teologiju, pa i fiziku ti naglasci izrečeni (npr. aristotelovsko poimanje supstance koje je skolastika preuzela. Više o tom Schillebeeckxovom poimanju euharistije može se pročitati u tekstu: O Tijelu Kristovu).
Budući da je duh Koncila kod mnogih u Vatikanu nije dovoljno zaživio, Schillebeeckxova su pisanja izazvala sumnju u tadašnjoj Kongregaciji za nauk vjere. Uznemirenost je ponajviše izazvala njegova knjiga o Isusu gdje je naglasio ulogu utemeljitelja kršćanstva kao proroka (nazvao ga je „eshatološkim Prorokom“). To je od nekih protumačeno kao pretjerano naglašavanje ljudske strane Isusove osobnosti na račun njegova božanstva. Osim toga, primjenom metoda povijesnog kriticizma na razvoj života Crkve, Schillebeeckx je zaključio da se malo elemenata njezine organizacije mogu smatrati fiksnima i konačnima, a to je mnogima zvučalo sablažnjivo. No Schillebeeckx do svojih teza nije dolazio samovoljno, niti s namjerom da ukine ustaljene obrasce, već dosljednom i nepokolebljivom primjenom hermeneutičkih metoda.
No poradi takvih stavova iz Vatikana je prvi put kritiziran već 1968. godine. Prethodno mu je papinski nuncij u Nizozemskoj ponudio amnestiju ukoliko na nizozemskoj televiziji osobno predstavi papinu encikliku o kontroli rađanja. Schillebeeckx to odbija te je podvrgnut formalnoj istrazi, a branitelj u postupku mu je bio poznati teolog Karl Rahner. Iste godine su pod Schillebeeckxovim utjecajem tada najuvaženiji teolozi objavili Nijmegensku izjavu, zahtijevajući temeljitu reformu tadašnje Kongregacije za nauk vjere, vrhovnoga istražnog tijela teologije u Crkvi. U izjavi (Nijmegen Declaration ili Nijmegen Statement) od 17. prosinca 1968., koju je potpisao i Joseph Ratzinger, kasniji papa Benedikt XVI. (2005-2013.), pisalo je: „Bilo koji oblik inkvizicije, makar i najsuptilniji, ne samo da otežava razvitak teologije, nego i uzrokuje nepopravljivu štetu vjerodostojnosti Crkve“.
Schillebeeckx će kasnije u još tri navrata biti pozvan u Rim kako bi odgovarao na niz pitanja o svojim vjerovanjima i njihovoj kompatibilnosti s učenjem Crkve. Prvi proces je pokrenut zbog njegovog poimanja sekularizacije. U Rimu tada njegov stav nisu ispravno shvatili, pa su smatrali da brani ateizam jer je ukazao na razliku između kršćanske sekularizacije i sekularizma. Drugi put se radilo o njegovoj knjizi o Isusu, koja je pak Rimu bila nerazumljiva jer nije koristila tradicionalan teološki jezik i formule Kalcedonskog koncila, već jezik bliži suvremenom čovjeku. Treći put je problem bio s njegovim stavovima o crkvenim službama, posebice o ministerijalnom svećeništvu. No i tom prilikom je uspio dokazati svoju pravovjernost i nikada nije osuđen, niti je bio ušutkan.
Taj, po svjedočenju bliskih mu osoba, ponizni i tihi dominikanac velikog šarma postao je 1982. prvi teolog koji je primio nagradu Erasmus za važan doprinos europskoj kulturi. Sljedeće godine postao je zapovjednik reda Orange-Nassau, što je najviše građansko odlikovanje u Nizozemskoj. Uživao je potporu i svojih biskupa, pa je tako kardinal Bernard Alfrink izjavio da bi vatikanska optužba Schillebeeckxa predstavljala osudu i uvredu čitavoj nizozemskoj Crkvi.
Nažalost, prilike su se retrogradno promijenile, pa umjesto kardinala Alfrinka na stolici nadbiskupije Utrecht dolazi nadbiskup Eijk, koji ne dijeli koncilski entuzijazam svoga prethodnika. Jednako tako, u Schillebeeckxovoj rodnoj Belgiji također se zbilo novo imenovanje pa je tako otvorenog kardinala Godfrieda Danneelsa, koji je stekao uvjete za umirovljenje, zamijenio Mutien Léonard. Brojni teolozi kritizirali su kako se Crkva u Europi na taj način ponovno kao u pretkoncilskom razdoblju okrenula od dijaloga k monologu, od znanstvenosti prema dogmatičnosti, od spašavanja svijeta prema osudi istoga.
Schillebeeckx je zamijetio tu opasnost zaboravljanja izvora koja vreba nad svakom religijom. Ono što je bilo izvorno sredstvo pretvara se u cilj, ono što je trebalo služiti kao pomoć pretvara se u formu koja služi sama sebi. Nasuprot takvoj fiksaciji koja se pretvara u ideologiju tradicionalizma, kršćanstvo od svojih početaka počiva na nečem sasvim suprotnom. Ono što je već u evanđeljima evidentno je prilagodba novoj kulturi, pa se tako Isusova poruka iz izvorno židovskog okvira prebacuje u grčki, a judaistička teologija se preriče u helenističku. Proces reinterpretacije i prilagodbe je, dakle, u samoj biti kršćanstva, poradi njega je kršćanstvo ulazilo u nove kulture i nije se pretvorilo u sektu zatvorenu u samu sebe.
Iako formalno u svojim dokumentima i sama Crkva priznaje postojanje tog procesa inkulturacije te potrebu za interpretacijom kakvu je vršio Schillebeeckx, u njoj se ta istina odviše zanemaruje, te se ide linijom manjeg otpora, budući da je vjernike lakše i sigurnije naučiti da samo reproduciraju dogme nego ih naučiti koji se smisao i teologija nalazi iza njih. Time se propušta velika prilika koju je želio iskoristiti Schillebeeckx, da se kršćanska tradicija opet učini prihvatljivom suvremenom čovjeku na način da mu se ukaže na njen izvorni značaj, na put i uvjetovanost njezina razvitka, te na mogućnost njezina vjerodostojnog življenja u današnjem vremenu. Umjesto toga, u Crkvi se mnogo radije i češće čuje ona poruka koja tradiciju fiksira u određenom vremenu i prostoru, i kao takvu ju čini nepromjenjivom. No takva poruka ne samo da nije izvorno kršćanska, nego nije ni intelektualno vjerodostojna, te se sve više pokazuje kako ona može biti prihvatljiva jedino slabije obrazovanom ruralnom stanovništvu, kod kojeg takvo kršćanstvo danas i nalazi svoju temeljnu utvrdu.
Taj problem su zamjećivali i ukazivali na nužnost obrata kršćanski intelektualci i u Hrvatskoj. Tako Željko Mardešić u knjizi Lica i maske svetoga piše: „Bilo bi u svakom slučaju kobno kad bi se kršćanstvo isključivo okrenulo tradiciji i sakralnom folkloru, izbjegavajući pitati o budućnosti svijeta. Nažalost, postalo je gotovo pravilo da se kršćanstvo poistovjećuje s tradicionalizmom. To bi značilo – ako se ostvari – pristati da se kršćani zatvore u prošlost i drugima prepuste stvaranje sutrašnjega društva. Stoga je prijeka potreba da se stvari obrnu i dovedu u prvotni položaj, jer je baš kršćanstvo bilo u početku nositeljem najveće revolucije u povijesti čovječanstva: protiv neslobode ropstva, neslobode mržnje i neslobode grijeha. A sve to s prošlošću odista nema nikakve veze, jer se zbiva uvijek i svuda gdje čovjek živi dramu svoje slobode.“
Schillebeeckx je dramu svoj slobode živio zaista dramatično, živio ju je hrabro i nepokolebljivo. Postkoncilskim kršćanima danas ostaju isti izazovi s kojima se i on suočavao, ali tu je i blago njegove teologije. U tom koračanju unaprijed Schillebeeckx je kršćansku budućnost vidio u ostvarenju Koncila, budući da u suprotnom Crkva neće imati svijetlu sutrašnjicu, pa u svom govoru iz 1990. ističe: „Bojim se da, što se više odmičemo od Drugog vatikanskog koncila, to više neki ljudi počinju interpretirati zajedništvo kao uniformnost. Oni se izgleda žele vratiti u monolitnu Crkvu koja će tvoriti zaklon od zapadnog liberalnog potrošačkog društva. Mislim da je, ponajprije na Zapadu, u njegovom pluralističkom društvu, takva ideja monolitne Crkve zastarjela i nalazi se u slijepoj ulici. Postoji opasnost da ljudi s takvim idealima stvore getoiziranu Crkvu, Crkvu malog stada, svetog ostatka. Ali, iako Crkva nije od ovoga svijeta, ona je Crkva muškaraca i žena. Muškaraca i žena koji su vjerujući subjekti Crkve“.
(Vatican News – Responder – Fratellanza – bj)
