Zakonik kanonskoga prava. Sakrament bolesničkog pomazanja i svetog reda

P. Alan Modrić, SJ

Prije se sakrament bolesničkog pomazanja nazivao ‘posljednja pomast’. Naziv je promijenjen na prijedlog iz Konstitucije o svetoj liturgiji Drugog vatikanskog sabora u ‘bolesničko pomazanje’, jer sakrament nije pridržan samo onima koji se nalaze na kraju svoga života, nego je prikladno vrijeme za njegovo primanje čim se vjernik, zbog bolesti ili starosti, nalazi na početku smrtne pogibelji (SC 73). Sakramentom bolesničkog pomazanja i molitvom svećenika cijela Crkva preporučuje bolesne trpećem i proslavljenom Gospodinu, da im olakša boli i da ih spasi (LG 11; kan. 998).

Sakrament se podjeljuje krštenim osobama, općenito samo krštenima u Katoličkoj Crkvi. Može se podijeliti vjerniku koji je stekao sposobnost da se služi razumom, a to znači da je navršio dob od 7 godina, i koji se počne nalaziti u pogibelji zbog bolesti ili starosti (kan. 1004, § 1). Za podjeljivanje, odnosno primanje bolesničkog pomazanja, ne traži se da je nastupilo teško stanje bolesnika, još manje da se nalazi na samrti; dovoljno je da počne stanje pogibelji koje bi moglo dovesti do smrti. Pogibelj može proizlaziti od bolesti ili od duboke starosti. Druge vanjske pogibelji, kao npr. rat, terorističke prijetnje ili vremenske nepogode, nisu povod ili razlog za podjeljivanje sakramenta. A prije nekog kirurškog zahvata ili operacije bolesničko pomazanje se može dati bolesnome samo ako operaciju traži neko pogibeljno zlo. Sakrament se može primiti i više puta, ako je bolesnik prizdravio pa iznova teško obolio, ili ako ga je primio na početku bolesti i pogibelj se s vremenom povećala (kan. 1004, § 2).

Bližnji bolesnika, a to su njihova djeca, odnosno roditelji, bliža rodbina te oni koji se za bolesnike skrbe, i dušobrižnici (župnici, župni vikari i kapelani) dužni su pobrinuti se da bolesnici pravodobno prime i okrijepe se sakramentom bolesničkog pomazanja (kan. 1001). A podijeliti sakrament pravodobno znači podijeliti ga dok se bolesnik ili ostarjela osoba nalazi još pri svijesti, i moguće je posvijestiti joj značenje sakramenta i pripremiti je za njegovo dostojno i djelotvorno primanje. Da bi sakrament bolesničkog pomazanja, kao i drugi sakramenti, bio plodonosan, potrebna je kod primatelja nakana da ga prime. Oni koji su pri svijesti svoju nakanu će izričito izraziti ili dati kakav znak da žele ili pristaju da im se sakrament podijeli. Osobi lišenoj uporabe razuma bolesničko pomazanje se može podijeliti ako se pretpostavlja da bi ga ona zatražila kada bi bila pri svijesti (kan. 1006). A to se pretpostavlja ili podrazumijeva za one koji su provodili kršćanski život i pokazivali volju da umru kao kršćani i katolici.

Prema odredbi Zakonika nije dopušteno podjeljivati bolesničko pomazanja onim osobama koje tvrdokorno ustraju u očitu teškom grijehu (kan. 1007). Takve se osobe, naime, ne smatraju ispravno raspoloženima za njegovo plodonosno primanje. Sakrament, dakle, treba uskratiti osobama koje tvrdokorno ili posve svjesno ustrajavaju u teškom grešnom stanju koje je u javnosti poznato. Razumljivo, ta se zabrana odnosi na one koji nisu prethodno obavili ispovijed, a u nemogućnosti ispovijedi koji nisu na van pokazali nikakva znaka pokajanja. Ukoliko se sumnja je li netko u teškom grijehu, je li to javno poznato, i ustrajava li u njemu tvrdokorno ili svjesno, bolesničko pomazanje bi se moglo podijeliti.

Bolesničko pomazanje može valjano podijeliti samo svećenik, i to svaki (kan. 1003, § 1). Ali je dužnost i pravo svećenika koji vrše dušobrižništvo (župnici, župni vikari, kapelani) podjeljivati ga vjernicima povjerenim njihovoj pastoralnoj službi (kan. 1003, § 2). Kad postoji opravdan razlog, npr. nema ili je teško doći do dušobrižnika na kojeg spada podjeljivanje sakramenta, ili bolesnik želi bolesničko pomazanje primiti od svećenika s kojim je tješnje vezan, dopušteno je svakom svećeniku, odnosno određenom svećeniku, podijeliti nekom bolesniku sakrament bolesničkog pomazanja s barem pretpostavljenim pristankom njegova dušobrižnika (kan. 1003, § 2).

Sveti red

Sakramentom svetoga reda, po božanskom ustanovljenju neki između vjernika se, neizbrisivim biljegom kojim se označuju, postavljaju za posvećene službenike i posvećuju i određuju da, svako prema svome stupnju, služe narodu Božjem s novim i posebnim naslovom. Sakrament reda ima tri stupnja: najniži stupanj je đakonat, zatim dolazi prezbiterat i, kao najviši stupanj, episkopat (kan. 1009 §1).

Između različitih služba posvećivanja koje se od prvih vremena vrše u Crkvi, prvo mjesto ima služba onih koji se posvećuju i postavljaju za biskupe, apostolske nasljednike. Biskupskim posvećenjem dijeli se punina sakramenta reda, i samo posvećeni biskup ima vlast posvećivati druge biskupe i dijeliti sakrament reda ili zaređivati prezbitere i đakone (kan. 1012). Sakrament reda valjano prima samo kršteni muškarac (kan. 1024). A dopušteno se sveti red prezbiterata i đakonata podjeljuje samo onima koji su, prema odredbama prava, provjereni, imaju potrebne osobine, ne priječi ih nikakva nepravilnost i smetnja te ispunjavaju preduvjete određene kanonskim pravom (kan. 1025, § 1).

Za biskupa može biti posvećen prezbiter kojeg je papa imenovao biskupom, ili zakonito izabranoga potvrdio (kan. 377, § 1). Da bi se nekomu podijelio sveti red, potrebno je da on ima nužnu slobodu. Stoga se nikoga ne smije ni na koji način, ni zbog bilo kojeg razloga, prisiljavati da primi sveti red, a ni odvraćati onoga tko želi da bude ređen i kanonski je prikladan za ređenje (kan. 1026). O prikladnosti kandidata za primanje svetog reda prosuđuje njegov vlastiti biskup, a kod redovnika mjerodavni viši poglavar. Da bi netko bio prikladan za ređenje traži se da ima cjelovitu vjeru, da je vođen ispravnom nakanom, da posjeduje potrebno znanje, uživa dobar glas, da je besprijekorna ponašanja i prokušanih vrlina, te da ima druge tjelesne i duševne osobine, primjerene redu koji treba primiti (kan. 1029).

Za biskupa se traži da kandidat ima barem 35 godina života, da je barem 5 godina prezbiter, te da ima doktorat ili magisterij iz Svetoga pisma, bogoslovlja ili iz kanonskog prava ili da je barem u tim znanostima zaista stručan (kan. 378, § 1). Prezbiterat se podjeljuje onima koji su navršili 25 godina života i dovoljno su zreli, a đakonat onima koji se pripremaju za prezbiterat ako su navršili 23 godine. Neoženjeni kandidat za trajni đakonat treba imati navršenih barem 25 godina, a ako je oženjen, treba imati na vršenih barem 35 godina života. Pripravnici za prezbiterat trebaju prije prezbiterskog ređenja primiti red đakonata, a mogu ga primiti nakon što završe 5. godinu filozofsko-teološkog studija. Za podjeljivanje reda prezbiterata traži se da je kandidat završio potpuni 6-godišnji filozofsko-teološki studij (kan. 1032, § 1- 2).

Svaki od stupnjeva svetog reda utiskuje neizbrisivi duhovni biljeg ili karakter. Biskup prima puninu sakramenta reda koji ga, s odgovarajućom vlašću reda i jurisdikcije, uključuje u biskupski zbor i, pod vlašću pape, nasljednika sv. Petra, čini vidljivom glavom partikularne Crkve ako je koja povjerena njegovoj brizi i vodstvu (KKC 1594). Prezbiteri su pridruženi biskupima u svećeničkom dostojanstvu i ujedno su o njima ovisni u vršenju svojih pastoralnih djelatnosti. Prezbiterskim ređenjem dobivaju odgovarajuću vlast reda, a od biskupa, tzv. kanonskim poslanjem, primaju dužnost i vlast za pojedinu župnu ili drugu neku zajednicu ili za određenu crkvenu službu (KKC 1595). Đakoni se zaređuju za zadatke služenja u Crkvi. Ređenjem im se podjeljuje važna uloga u službi naviještanja riječi Božje, bogoslužja, i djelotvorne ljubavi, koju vrše pod pastirskom vlašću svoga biskupa (KKC 1596).

Primljeni sveti red se ne može izgubiti i sveto ređenje, jednom valjano primljeno, ne može nikad postati nevaljano. Moguće je samo da se u nekom konkretnom slučaju utvrdi kako nije bilo valjano ni podijeljeno. Može se, međutim, izgubiti klerički stalež u koji se stupa primanjem đakonata (kan. 266, § 1), i klerik, ne dirajući primljeni red, može biti sveden u laički stalež. Svođenje klerika u laički stalež događa se na tri načina: sudskom presudom ili upravnom odlukom kojom se proglasi da netko nije ni bio valjano ređen; zakonito izrečenom kaznom otpuštanja iz kleričkog staleža zbog delikta za koji se kanonskim pravom predviđa takva kazna; i otpisom Apostolske Stolice, danim na zamolbu onoga tko želi povrat u laički stalež (kan. 290).