Zakonik kanonskoga prava. Sakrament pomirenja - Ispovijedi (1. dio)

P. Alan Modrić, SJ

O sakramentu pokore, koji se naziva i sakrament obraćenja, pomirenja, oproštenja, a najčešće sakrament ispovijedi, o njegovim bitnim elementima i učincima Zakonik kanonskog prava kaže: U sakramentu pokore vjernici, ispovjedivši grijehe zakonitom služitelju, kajući se za njih i stvorivši odluku da će se popraviti, po odrješenju toga služitelja dobivaju od Boga oproštenje grijeha počinjenih poslije krštenja, i ujedno se izmiruju s Crkvom koju su griješeći ranili (kan. 959). Navedena odredba, bogata sadržajem, kao specifičnost sakramenta navodi opraštanje grijeha. A taj sakrament opraštanja ima svoju tipičnu strukturu: ispovijedanje grijeha zakonitom služitelju; kajanje za počinjene grijehe, koje uključuje odluku o popravljanju i davanju zadovoljštine; i odrješenje zakonitog služitelja, tj. svećenika koji je ovlašten za ispovijedanje. Tim se odrješenjem brišu grijesi i uspostavlja pomirenje s Bogom, komu je grijesima nanesena teška uvreda, a isto tako se pomiruje i s Crkvom, koja je ranjena grijehom svoga člana.

Redoviti način na koji se vjernik koji je svjestan teškog grijeha pomiruje s Bogom i Crkvom jest individualna i cjelovita ispovijed. Samo fizička ili moralna nemogućnost ispričavaju od takve ispovijedi, i u tom slučaju pomirenje je moguće postići i na druge načine (kan. 960). Kad se određuje da ispovijed mora biti individualna, to znači da u ispovijedi nikoga ne može zamijeniti netko drugi, i da se mora odvijati ili dogoditi u neposrednoj osobnoj povezanosti zakonitog služitelja ispovijedi ili ispovjednika i vjernika koji se želi ispovjediti. A da mora biti cjelovita, znači da se moraju kazati svi teški grijesi koje je netko počinio, ili barem oni teški grijesi kojih je pokornik postao svjestan nakon pomno obavljenog ispita savjesti.

Grijesi se redovito ispovijedaju glasom, pa se takva ispovijed uobičajeno naziva ‘ispovijed na uho’, ali nema nikakve zapreke i da se vlastiti grijesi priopće ispovjedniku napisani, a to će se činiti osobito ako je osoba koja se ispovijeda nijema. Individualnoj i cjelovitoj ispovijedi grijeha treba odgovarati odrješenje od strane svećenika komu su grijesi ispovjeđeni. Ne može odrješenje dati netko drugi.

Slavljenje sakramenta pokore ili ispovijedi je bogoslužni čin, pa je stoga vlastito mjesto za sakramentalno ispovijedanje crkva ili kapela (kan. 964, § 1). Ne isključuje se, međutim, mogućnost da se ispovijed obavi i izvan crkve ili kapele, ali treba svakako biti na doličnu mjestu. To biva osobito prigodom velikih vjerničkih skupova na bogoslužnim slavljima, kad velik broj vjernika i hodočasnika želi pristupiti sakramentima svete ispovijedi i pričesti, a to nije moguće obaviti u crkvi ili svetištu. Uobičajene su u crkvama ili kapelama ispovjedaonice s rešetkama koje razdvajaju ispovjednika i pokornika. Iako više nema obveze da se ispovjedi obavljaju u takvim ispovjedaonicama, one se i dalje trebaju nalaziti na vidnom mjestu, da se vjernici koji to žele mogu njima poslužiti (kan. 964, § 2). Mogu postojati i drugačije ispovjedaonice, a o tome kakve će one biti odlučuje svaka biskupska konferencija za svoje područje (kan. 964, § 2). Mogu se te ispovjedaonice nalaziti na vidljivim mjestima u posebnim odvojenim prostorima unutar crkve ili kapele, ili u odgovarajuće opremljenim prostorijama pokraj crkve.

Vjerničkom pravu na primanje sakramenata odgovara obveza posvećenih služitelja, osobito dušobrižnika, da vjernicima dijele sakramente, ili da im omoguće pristupanje sakramentima kad ih prikladno mole. To osobito vrijedi za sakrament pokore ili ispovijedi kojim se od Boga dobiva oproštenje grijeha. Ovlast ispovijedanja, bilo da je nadležna crkvena vlast daje određenom svećeniku posebnim aktom ili odlukom, ili je neki svećenik dobiva po samom pravu, postavljanjem na određenu dušobrižničku službu, podjeljuje se radi duhovnog dobra vjernika. Stoga su svećenici koji imaju ispovjednu ovlast, prvenstveno oni kojima je povjerena dušobrižnička služba, kao što su župnici i svi koji su s njima izjednačeni, zatim župni vikari i kapelani određenih ustanova, zajednica ili skupina vjernika, dužni služiti se tom ovlašću i obvezani su pružiti vjernicima koji su im povjereni, i koji to razložno mole, mogućnost ili prigodu da pristupe pojedinačnoj ispovijedi u određene dane i sate koji vjernicima odgovaraju (kan. 986, § 1). Toj obvezi su dužni udovoljavati osobno, a kad im to nije moguće, trebaju se pobrinuti da vjernicima na raspolaganju bude koji drugi ispovjednik. Osim što je ispovijedanje redovita dužnost svećenika kojima je povjereno dušobrižništvo nad vjernicima, u hitnoj potrebi svaki je ispovjednik, tj. svećenik s ispovjednom ovlašću, obvezan ispovjediti vjernike (kan. 986, § 2). Takva hitna potreba bi bila, npr.: uskrsno vrijeme, vjernička hodočašća, slavljenje drugih sakramenata kao što su sklapanje braka ili krizma. Nadalje, vjernika koji je u smrtnoj pogibelji obvezan je ispovjediti svaki svećenik od kojega se to zatraži (kan. 986, § 2), ako i nema ispovjedne ovlasti, jer se ona u takvim slučajevima dobiva po samom pravu. Dok je, s jedne strane, obveza svećenika s dušobrižničkom službom biti na raspolaganju za ispovijedanje vjernika koji su povjereni njihovoj brizi, s druge strane, svakom je vjerniku slobodno pristupiti na ispovijed i ispovjediti svoje grijehe svakom zakonito odobrenom ispovjedniku, odnosno svećeniku koji ima ovlast za ispovijedanje (kan. 991).

Sakrament pokore ili pomirenja ne može se dostojno i učinkovito slaviti ako pokornik nije ispravno raspoložen. U biti je potrebno takvo raspoloženje koje znači obraćenje i povratak Bogu, a to uključuje iskreno žaljenje i kajanje zbog počinjenih grijeha i stvaranje odluke o popravku (kan. 987). To žaljenje i odluka povlače za sobom također spremnost da se nadoknadi šteta, ako je komu nanesena, i da se ukloni sablazan ako je prouzročena. Samo s takvim duhovnim raspoloženjem vjernik može primiti spasonosni lijek sakramenta pokore, odnosno sakrament za pokornika postaje spasonosan.

Vjernik je obvezan ispovjediti sve teške grijehe po vrsti i broju, počinjene poslije krštenja, koji još nisu izravno otpušteni snagom vlasti koju je Krist dao posvećenim služiteljima pokore u Crkvi, ni u pojedinačnoj ispovijedi priznati, a kojih je pokornik postao svjestan nakon pomna ispitivanja savjesti (kan. 988, § 1). Obveza je da se ispovjede grijesi počinjeni poslije krštenja, a koji nisu otpušteni izravno u sakramentalnoj ispovijedi, jer oni koji su počinjeni ranije oprošteni su u sakramentu krštenja. Dalje, predmet obveze da se ispovjede su samo teški grijesi, dok se oproštenje lakih grijeha može zadobiti pokajanjem. Makar nije nužno, vjernicima se ipak preporučuje da ispovijedaju i lake grijehe (kan. 988, § 2). Treba ispovjediti sve počinjene teške grijehe po vrsti, što znači da nije dovoljno reći: Teško sam griješio/la ili teško sam Boga uvrijedio/la, nego treba kazati kakvim je činom ili na koji je način grijeh počinjen i Bogu nanesena uvreda. Ako je isti grijeh više puta počinjen, treba također reći koliko puta se to dogodilo.